Od kako smo došli u Afganistan muku mučimo sa strujm. Struje jednostavno nema. Kada struja povremeno dođe, još uvijek nije dovoljno jaka, pa uvijek moramo paziti koliko kućanskih aparata priključimo odjednom. Ukoliko radi pumpa za vodu, pranje rublja morat će pričekati, kao i grijanje vode u prapovijesnom bojleru. Tada određujemo prioritete: ako se kanta sa prljavim rubljem moze zatvoriti, prvo punimo tankove sa vodom, a zatim i bojler. Ukoliko prljavo rublje “kipi” preko ruba kante, prvo peremo veš, a za ostalo ćemo lako.

Od kako smo došli u Kabul kruže glasine da će kroz dvije godine Turkmenistan pokloniti Afganistanu dragocjenu struju. Treba samo popraviti kablove i podići dalekovode. I zaista, dvije je godine prošlo, a na ulazu u Kabul, odmah pokraj ruskog autoputa koji vodi na sjever zemlje, uzdigli su se ponosni dalekovodi sa žicama spremnim da struju dovedu napaćenom stanovništvu. Dalekovodi su spremni već skoro tri mjeseca, ali struje u gradu još uvijek nema.

Ali zato ima radova. Stare dvofazne kablove, radnici elektroprivrede vrijedno mjenjaju po cijelom gradu. Prvi trofazni kabel ukopan je u naselju Wazir akbar Khan. Zatim u Share naw. Kroz tjedan dva, na redu smo bili i mi.

Radovi su trajali skoro tjedan dana. Svaki dan susjedi i prijatelji obavjestavali su nas o napretku. Radovali smo struji kao uzgajivač maka kisi, a onda….

Došli smo kući s posla, a Amin nas je veselo obavijestio da je struja napokon došla, i da naša ulica ima trofazni kabl spreman za turkmenistansku struju.

U njegovoj sobi je na TVu veselo pjevao zbor djevojaka iz neke indijske sapunice. Na električnom kuhalu je pištao čajnik, a gorila je i žarulja na stropu iako za nju još uvijek nije bilo potrebe.

Naše veselje bilo je kratkog vijeka. Nakon prve sretne vijesti, redovno slijedi i ona loša. Struja u njegovoj sobi radi, ali u ostatku kuće ne.

Moćna turkmenistanska struja izbila je sve osigurače u kuci. Zbog te struje jednom susjedu su pregorila dva televizora. Drugi je ostao bez jednog televizora i radio aparata, a trećem se pokvario mobitel koji je u tom trenutku bio na punjaču.

Ne bi bilo loše, rekao je Amin, da provjerimo da li u nasoj kući sve radi. Potrebno je samo zamjeniti osigurače. Ali na zalost, osigurača nemamo više, a danas je praznik i nema ih se gdje kupiti.

U želji da se dokopamo barem kratkotrajnog zraka svijetla, otvorili smo razvodnu kutiju, istrgnuli sve osigurače i nekako, uz mnogo iskri prespojli dvije žičice. Eksperiment je uspio! Napokon smo imali struju. I to turkmenistansku struju!

Ova struja, kružila je priča, trebala bi biti dovoljno jaka da u isto vrijeme možemo imati upaljena sva tri bojlera i još pumpu za vodu! Nas sustanar je upalio bojler na svom katu, Upalili smo bojler i u kupaonici za goste. Upalili smo bojer i u našoj kupaonici. Sve lampice su bile upaljene, ali voda se nije grijala. Bojleri su crkli, zaključili smo. Nisu mogli podnijeti trofaznu struju.

Pokusali smo upaliti televizor. Ništa. Pokusali smo uključiti drugo, kućno računalo ništa. Samo je lampica na monitoru tužno svjetlucala. Pokusali smo uključiti laptop, i uspjeli. Radio je, ali samo za trenutak. Uskoro se zelena lampica pretvorila u zutu, s naporom je pokusala povratiti prvotni sjaj, a zatim je svjetlosti potpuno nestalo.

Ni novi Mackbook našeg sustanara nije davao znakove života. Nisu radili ni hladnjaci.

Danas imamo struje, ali nam uopće ne treba. Nijedan aparat koji je u trenutku dolaska struje bio uključen, nije preživio. Sutra bi trebali doci majstori i spasiti što se spasiti da.

Sada kruže priče, da su zli Turkmeni namjerno poslali struju koja će dodatno zakomplicirati život u Afganistanu. U ove sam priče sklona vjerovati.

Na kraju, otkrili smo jedan uređaj koji unatoč svemu još uvijek radi: toster je preživio.