U društvu se uvijek nađe neka osoba koja ne razumije viceve. Ili se smije se kad se svi ostali prestanu smijati, ili se lažno osmjehuje da prikrije nerazumijevanje ili blijedo gleda. U društvu s našim afganistanskim prijateljima te osobe smo mi.

Već neko vrijeme bavim se misterijom afganistanskih viceva, i moram priznati da nisam daleko dogurala. Znam samo da se pored mnogobrojnih šala o kandaharskom homoseksualizmu, pričaju i neke druge šale.

Glavni razlog mog neuspjelog istraživanja je to sto Afganistanci viceve pričaju drugačije od nas. Najčešće su to vicevi koje svi znaju, te onda nema potrebe ispričati ga do kraja. Dovoljno je samo iz kontesta izvaditi neke kljucne rijeci i već se svi u društvu valjaju od smijeha: Ovako vic priča Farid: "Kandaharac... i onda policajac… i onda magare". Kada dođe do magareta, društvo se već drži za trbuhe ili briše suze smijalice. Mi se tada obično nasmiješimo, kako ne bismo uvrijedili domaćina.

Ubrzo slijedi i nova sala. Farid izgovara "chaka chaka" vrlo znakovitim tonom pri tome namigujući društvu. Sva lica u sobi se iznenada zajapure, svi iznenađeno pogledaju u Farida i opet padaju u trans od smijeha. Suprug i ja zbunjeno gledamo jedno u drugo, pokušavajući pronaći nešto što bi nam moglo izmamiti neke poluiskrene osmjehe na lica. Poslije su mom suprugu objasnili da je to vic o djevojkama za zabavu ili luksuznim ženama, kako ovdje zovu prostitutke. Zašto je to chaka chaka smiješno, još uvijek nam nije jasno.

Kada bi se netko udostojio ispričati cijeli vic, zbog afganistanskog engleskog ili možda zbog drugačijeg poimanja humora, opet bismo promašili poantu.

Konobar iz restorana Zadar pokušao nam je ispričati vic. Koji je glasio otprilike ovako: "And then, indja, one dunki, and then wardak prsn, and then night in Paris." Nasmijali smo se, ali zašto je ovo vic sve do nedavno nismo saznali.

Tek nedavno saznala sam kako taj vic doista glasi.

Pita mali wardaklija oca: Tata, tata zašto magarcima ne svijetle oći u mraku, kao svim ostalim životinjama
Otac odgovara: Zato sine, što bi nam onda Wardak noću bio osvijetljen kao Pariz.

Objasnili su mi tom prilikom da su stanovnici Wardaka glavni likovi većine afganistanskih viceva, te da o njima kruži više viceva nego o Kandaharcima i Badakshancima zajedno.

Wardak je mala provincija na istoku Afganistana, koja se može podiciti inteligentnim ali naivnim ljudima koji se osim na tuđi, znaju i rado šale na svoj vlastiti račun. Poput Bosanaca koji uživaju u vicevima o Muji i Sulji.

Tako mi Noor Maftoon, novinar iz Wardaka, reče jednom prilikom da na slijedećim izborima neće glasati za Karzaija. Pitala sam ga zašto, a on je ozbiljno objasnio: "Mi u Wardaku nemamo ni jednog zoološkog vrta, pa smo zamolili predsjednika da nam sagradi jedan. Rekao nam je da će uslišiti nasu molbu i da će već sutra poslati radnike da oko cijele provincije Wardak podignu rešetke za kavez."

Blijedo sam ga pogledala, a Noor se počeo nekontrolirano smijati uživajući u mom zaprepaštenju.

Kada spomenete ljude iz provincije Wardak, svi će se početi smijati kao budale, istovremeno pokušavajući ispričati svoju Wardak-priču. Hedayat Afghanzoy, prevoditelj, mi je ispričao priču o svom kolegi iz Waradka, nekoliko puta naglasivši da se radi o istinitom događaju. Kada ih je na terenu uhvatio strašan potres, svi su počeli panično napuštati šatore i bježati. Usprkos apsolutnom kaosu koji je tada zavladao Wardaklija je mirno spavao u svom satoru. Kada ga je Hedayat pitao zašto ne bježi, Wardaklija je izjavio: "Nisam bio siguran hoću li ponovno moći zaspati ako ustanem."

Tada sam naučila, ukoliko želim ispasti duhovita u nekom društvu dovoljno je reci: "Bili jednom čovjek iz Wardaka i magarac." Za posebno dobro raspoloženje dovoljno je dodati: "I predsjednik Karzai."

Pali svaki put, iako se jos uvijek ne možemo pohvaliti razumijevanjem. Srećom, Afganistanci se tako iskreno i zarazno smiju da s vremena na vrijeme i mi možemo učestvovati, ako ne u vicevima, onda u zajedničkom smijehu.