Dvadesetogodišnja Qandi uspavljuje svog osmomjesečnog sina opijumom. Dijete je teško bolesno i već danima plače, a obitelj si ne može priuštiti liječnika. Jedino uz pomoć opijuma dobit će malo sna, a obitelj malo mira.

Njena petogodišnja kćerka vuče je za rub ofucane suknje. Dijete je gladno. Iscrpljena majka je hrani kašom od čahura maka. Privremeno će si utažiti glad, a opijum iz osušene čahure će je uspavati. Qandi je svjesna da je opijum štetan za njenu djecu. Već troje djece joj je umrlo na rukama od predoziranja, ali Qandi ne vidi drugi izlaz: "Svakako ce umrijeti. Ako ne od opijuma ili gladi, umrijet će od proljeva, vrućine ili zime. Opijum i nama i djeci omogućava malo mira.

U oronuloj kućici od žutog blata koja se sastoji od jedne jedine prostorije, nema ni traga hrani. Na podu, u nekoliko plastičnih boca nalaze se ostaci riže, i komad suhog, tko zna koliko starog kruha. Teško da bi to itko mogao nazvati hranom.

Djevojcica opaža kruh, pokušava ga dohvatiti, ali je majka prestiže i kažnjava.Taj komad kruha nije za nju. Štedi se za njenog oca.

U blatnoj straćari bez prozora i vrata pored Qandi i njene djece žive njen suprug, njegovi roditelji i brat.

Qandi je jedina pri svijesti. Ostali članovi obitelji leže na starom, izlizanom itisonu u polusvjesnom stanju. Upravo su popušili posljednju zalihu opijuma i sada uživaju u životu bez bola, bez sreće, bez ičega.

Kada se cetrdesetpetogodisnji Qandin suprug Amir probudi i shvati da opijuma vise nema, cijela porodica ce ispastati. Amir koristi opijum vec 26 godina.

Qanda koristi priliku i slobodnije priča. Ne mora se bojati suprugovog bijesa, bar ne još uvijek. Qandina porodica je nastradala u ratu. I majka i otac i sestre stradali su od neprijateljske ruke. Njen stariji brat je počeo raditi na poljima maka. Polako je postao ovisnik. Kada mu je nestalo novca kojim je financirao svoju naviku, Qandu je prodao Amiru za 2.000 dolara kada joj je bilo samo deset godina.

U Amirovoj obitelji opijum je bio svakodnevnica, kao i hrana i piće. Njegova majka, sedamdesetogodisnja starica polako dolazi k svijesti. Ona je ovisna o opijumu već 38 godina: "Imam jake bolove. Imam reumu, bole me kosti, gladna sam. Kada uzmem opijum svi bolovi i sve brige nestaju, pretvaraju se u ptice, skupe se u jato i odlete." Starica se jedva miče, težak rad, težak zivot i opijum oslabili su je do te mjere da ne može ni sjesti bez pomoći ukućana.

Qandin suprug i njegov otac ni ne pokušavaju komunicirati. I dalje leže nepokretno na podu oronule straćare dok im iz usta curi žućkasta pjena.

Amirova majka se sjeća prošlosti: "Nekada je moja obitelj pravila skupocjene ćilime. To je jako težak posao. Žene rade i po 18 sati dnevno. Bole te leđa, boli te vrat, stopala i želudac od gladi. Ako uzmeš pauzu, ne možeš uraditi dovoljno. Zato smo počeli koristi opijum, da možemo raditi duže bez gubljenja vremena na nepotrebne pauze."

Iz blatne kolibe je već davno prodan posljednji ćilim i svaka stvar koja je imala i najmanju vrijednost. Skupocjeni ćilimi koje su žene iz obitelji nekada proizvodile, krase bogataške kuće sirom svijeta. Skupocjene ćilime, koji u ekskluzivnim dućanima koštaju pravo bogatstvo, obitelj je prodavala za malo hrane i opijum. Ni njihovi životi, niti životi djece nemaju nikakvu vrijednost. Nema posla, nema hrane, nema izgleda za budućnost, nema se snage ni za pokušaj. Jedini napor kojim se izlažu je onaj da se nabavi opijum i utone u zaborav.

Qandina obitelj nije jedina obitelj ovisnika u bezimenom seocetu provincije Faryab na sjeveru Afganistana. Qandino bezimeno selo nije jedino selo ovisnika u Afganistanu. U distriktu Qaramkul zivi 52 tisuce ljudi. Vecina ih je ovisna o opijumu. I muskarci i zene i starci i djeca.