Uzmete Republiku Hrvatsku. Oduzmete more. Dodate nekoliko planina viših od 7 tisuća metara. Sve to pomnožite sa 12 i napokon dobijete Afganistan. Da pojednostavim: Afganistan je 12 puta veći od Hrvatske.

Tu obitava, koliko je poznato preko 32 milijuna stanovnika. Točan broj se ne zna. U bespućima Hindu Kusha lutaju kučiji, na planinama i u pustinjima su se skrile tisuće sela koja nemaju ime, za čije se postojanje ne zna.

Ljudi se unutar zemlje sele svakih nekoliko godina zbog rata, suše, potresa, poplava ili lavina. Zbog prirodnih nepogoda nestaju deseci sela godišnje, a deseci novih se pojavljuju na nekom drugom mjestu. Nitko ih ne bilježi. Nitko im ne daje ime. Nitko osim seljana koji tu žive ni ne zna za njih. Za par godina, selo će svakako nestati, a seljani će se rasuti na sve četiri strane u potrazi za novim mjestom koje će značiti život.

Ceste do ovakvih mjesta ne postoje. Štoviše, ceste su rijetke i loše, čak i kada postoje. Makadamski putevi kojima mogu proći samo terenci i izdržljivi Toyotini kombiji vode do centara provincija. Ovakvim cestama put traje danima, satima, tjednima, ovisno da li idete automobilom, magarcem ili pješke.

Ni vlakovi ne postoje. Ali zato postoje zrakoplovi. Većina afganistanskih gradova ima zračnu luku. Uglavnom su ih sagradili Rusi prije trideset godina, I od tada, po svoj prilici nisu nikada obnavljane. Iz raspucale piste raste trava, glavna zgrada aerodroma obično je u raspadu, a jedino osvježenje možete dobiti od pristalog tinejdžera koji u kanti s ledom nosi prašnjave boce vode.

Zrakoplovi su u sličnom stanju, a vozni red ne postoji. Možete samo zamisliti kako neudobno iskustvo možete doživjeti čekajući danima na jednom ovakvom mjestu. Nakon što sam nekoliko puta sebi priuštila jedno takvo uživanje, odlučila sam se okrenuti pouzdanijem načinu transporta: Njemačkom vojnom avionu.

Vojni aerodromi su puno ljepši. Novac poreznih obveznika širom Europe omogućio je ISAF-ovim vojnicima ugodno putovanje. Opremljene čekaonice, čisti toaleti, šank sa svim vrstama osvježenja i grickalica, te relativno siguran vozni red i mene su primamili, te sam na povratku iz Mazar e Sharifa za Kabul odlučila letjeti njemačkim vojnim zrakoplovom tipa C-160.

Njemačka preciznost ni ovaj put nije zakazala. Krenuli smo točno u minutu. Smjestili smo sa na neudobne, ali čiste platnene sjedalice. Oružje, namirnice i paketi profesionalno stegnuti ulijevali su pouzdanje. Momci su očigledno znali sve procedure, a pazili su i na detalje. Nekih tridesetak putnika se relativno brzo opustilo, prigušilo zvuk spužvastim čepovima za uši i zaspalo. Let je krenuo u 4 sata ujutro.

U snu sam osjetila kako se zrakoplov naginje, gubi visinu i ponovo je zadobiva. Pripisala sam to složenom vojničkom manevriranju. U sebi sam protestirala zbog neugode u stomaku, ali nisam željela otvarati oči. A tada se desilo. Ozbiljni glas pilota je najavio putnicima da se spreme za prinudno sletanje. "Emergency landing" odjekivalo je u mojim ušima. Otvorila sam oči i vidjela blago unezvjerene face putnika. Njemački vojnik je tada došao među putnike objašnjavajući situaciju. "Ne bi trebalo biti problema ali ako čujete zvuk broj 1, pognite glave, uhvatite se za koljena i čekajte. Sve ostalo bi trebalo biti normalno", rekao je

Na zvuk 2 trebamo krenuti prema izlazu za nuždu i iskočiti, objasnio mi je Amerikanac koji je sjedio do mene. Čvrsto sam odlučila da ma što se dogodilo, neću iskakati iz zrakoplova u letu.

Tada se oglasio zvuk broj 1. Svi su pognuli glave ka koljenima, a Amerikanac do mene je ustao, zgrabio svoj užasno težak neprobojni prsluk i krenuo prema izlazu glasno uzvikujući "follow me!". "Neću te slijediti budalo. S tim prslukom ćeš pasti kao kamen. Ja ću se radije slupati", pomislila sam. Pošto su ga i ostali putnici ignorirali, moja odluka da nipošto ne iskačem se dodatno učvrstila. Stavila sam glavu na koljena i čekala.

S obzirom da je položaj koji smo zauzeli jako neudoban, mnogi su se nakon nekog vremena ispravili u neki polusjedeći stav. Primjetila sam da se putnici preko puta mene smiju, te da uzbuđeno razgovaraju jedan s drugim. "Propeler se ne okreće" objasnili su mi.

Usta su mi se izvijala u pokušaj osmijeha dok je jedan od putnika pokušavao fotoaparatom snimiti nepokretni propeler. Tada sam i ja obratila pažnju na motor koji se vidio sa mog sjedišta. Iz njega je kuljao gusti bijeli dim.

Sjetila sam se jednog od osnovnih zakona elektrotehnike: "Sve mašine rade na bijeli dim. Kad on izađe, mašina više ne funkcionira". S obzirom na količinu i intenzitet bijelog dima, mašina koju gledam će svaki trenutak prestati sa radom, ako već nije.

Odjednom, zrakoplov se počeo naglo spuštati. Ugledali smo aerodrome i pistu, zelenilo. Blagi strah pomiješan sa rastućom panikom ukrasio je lica putnika čudnovatim grimasama. Nije se znalo da li će se točkovi izvući. A onda je avion ipak na dotaknuo pistu. Malo grublje nego inače, ali bez većih problema! Spašeni smo.

Njemački vojnik, koji je do sada s uspjehom obuzdavao paniku putnika, otvorio je vrata i rekao: "Dobro došli u Uzbekistan".