Afganistanske specijalne snage u poslijednjih 10 godina čini jedna jedina osoba. Jedna žena, generalica Khatol Muhammad Zai: “Osamnaest žena i preko 50 muškaraca je prošlo obuku za specijalne snage. Ostala sam samo ja. Ostali su ili poginuli u ratu ili emigrirali.” Generalka Khatol trenutno radi u malom uredu ministarstva obrane kao asistentica zamjenika ministra. Mali ured kojim dominiraju zastava Afganistana i fotografija predsjednika Karzaija čini se nedostojan ove žene koja je postigla toliko u društvu kojim vladaju muškarci i samo muškarci. “Od kada sam obukla ovu uniformu, meta sam podsmijeha. Svjesna sam da mi se rugaju iza leđa od samih početaka. Ali bez obzira na sve, neće me slomiti”, odlučna je Khatol koja vec trideset godina odoljeva svim predrasudama.

I dok nam pokazuje stare slike, koje čuva pod staklom na stolu u svojoj kancelariji, generalka započinje svoju priču. Rođena u naprednoj porodici, uvijek je imala pristup mnogim stvarima koje nikada nisu bile dostupne većini žena Afganistana. Jedna od zabranjenih aktivnosti u kojima je uživala bio je sport: “Uvijek sam bila sportski tip. Posebno sam bila zainteresirana za sportove koji zahtjevaju izdržljivost, snagu i koncentraciju. Već tada sam počela sanjati o karijeri u vojsci.” Na njenu veliku radost, roditelji su joj dozvolili da svoj san i ostvari. Vremena koje je provela u vojnoj školi, rado se sjeća: “Nikada neću zaboraviti svoj prvi skok padobranom. Bili smo u helikopteru i moje kolege su počele iskakati. Meni je instruktor zabranio skok. Rekao je da sam presitna i premlada. Kada se okrenuo, ja sam jednostavno iskočila.”

Gestikulira rukama dok objašnjava kako se provukla između starijih kolega: “Bilo je nevjerojatno. Osjećaj hladnog vjetra na licu. Osjećaj kao da stojiš u mjestu, kao da lebdiš. Kao da nikada nećeš dotaknuti tlo. ” Khatol, koja iza sebe ima preko 800 skokova, ima i loša iskustva: “Moj najopasniji skok se dogodilo na vježbi u Bugarskoj. Skakali smo sa 500 metara. Kada sam probala otvoriti padobran, nije se dogodilo ništa. Pokušala sam još jednom i padobran je izašao zgužvan. Padala sam sve brže i brže. Iza mene su skočila dvojica kolega u pokušaju da me spase, ali padala sam tako brzo da me nisu mogli stići. Pokušala sam otvoriti rezervni padobran, ali i on se nije otvorio do kraja. Nešto jednostavno nije bilo u redu. Ipak, to je bilo dovoljno da ublaži moj pad. Ostala sam živa, ali sam slomila ruku i oba stopala. Imala sam pravu sreću.” Bez obzira na sve nezgode Khatol je uspjela završiti vojnu školu i sada je jedan od rijetkih časnika koji imaju formalno vojno školovanje. Uskoro je dobila i posao koji je željela. Počela je raditi je kao instruktor za osnovnu vojnu obuku i fizičku spremnost budućih vojnika za zračne snage.

Kada su na vlast u Afganistanu došli talibani, Khatol, kao i sve ostale žene nije imala puno izbora. Loša situacija se dodatno pogoršala strašnim ograničenjima kojima je talibanski režim pokušao ukrotiti i ograničiti napredne afganistanske žene. Tada je i Khatol maskirnu uniformu i oružje morala zamjeniti jednom vrstom kućnog pritvora. Kada je krajem 2001. rat između talibana i mudžahedina napokon okončan, Khatol je dobila dozvolu da se vrati na posao. Ponovo je iz kovčega izvukla svoju uniformu. Podigla je kosu u punđu i sakrila je ispod crvene beretke specijalnih snaga, pred ogledalom je postavila svoje medalje i uzela plavu burku, tradicionalnu odjeću koja čuva ženski identitet i krenula na posao: “Vojnik na ulazu me je zaustavio i rekao da idem kući. Nazvao me je tetkicom. Podigla sam burku i povisila glas. Rekla sam mu da sam ja oficirka Khatol i da ja treniram naše vojnike. Bio je toliko zbunjen da nije znao što da kaže. Zaboravio je sve rutinske procedure i samo me propustio naprijed.”

Generalski čin je dobila uskoro nakon povratka na posao. Svečana ceremonija održana je na zloglasnom olimpijskom stadionu u Kabulu: “Tamo gdje su prije ubijali žene, mene je predsjednik proglasio generalom.” Za generalku Khatol bitka još uvijek nije završena: “Često mi prijete smrću. Nekoliko puta su me puta pokušali ubiti. Posljednji put se automobil zaletio u vozilo kojim sam ja upravljala. Jedva sam preživjela. Vozilo je smrskano.” Događaj je proglasen nesrećom, ali Khatol zna da je to samo zataškavanje: “Mnogi još uvijek ne žele žene na visokim položajima. U vladi je jos uvijek jako mnogo prikrivenih Talibana, ljudi sa bradama.”

O generalki Khatol Afganistanci govore samo dobro: „Ona je moja susjeda. Živi na isti način kao i ja, i znam da nije korumpirana. Svi drugi političari i generali imaju vile i ogromne kuće, samo je ona ostala nepokvarena.“, govori Mirwaiz, prevoditelj iz naselja Makroian. Osim malih ljudi, generalki Khatol se dive i oni veliki i važni. Rijetko koja diplomatska posjeta moze proći bez njenog prisustva. Generalka je svjesna da se vrlo često služe njenim imenom da osvjetlaju obraz Afganistanu i da Afganistan pokazu kao zemlju koja tezi napretku, ali ona nema ništa protiv. Ona i želi poboljšati sliku koju svijet ima o Afganistanu. Posjete koje se najradije sjeća je posjeta velikog sportasa, Muhameda Alija: „On sam je zahtijevao da me vidi. Nisam sigurna gdje je čuo za mene, ali to je za mene bila velika čast.“ Muhamed Ali, iako bolestan smogao je dovoljno snage da u društvu generalice Khatol i jos nekoliko visokih dužnosnika obiđe Kabul.

Generalica Khatol je nositeljica mnogih medalja i dobitnica brojnih nagrada. Nagrada kojom se najvise ponosi je nagrada za hrabre žene svijeta, IWF Coregous women. Pored Khatol Muhammad Zai, ovu nagradu je dobila i Condolezza Rice.