Džibrail. Ime ovog sela uljeva stravu svim pripadnicima plemena Hazara u okolini Herata i u samom gradu Hert. Džibrail – pogubljenje. Džibrail – rat. U Džibrailu su talibani 2001. godine pogubili 300 ljudi u sat vremena.
Talibanski vođe su pozvali ljude i njihove obitelji kod “starog turbeta” kako bi razgovarali o budućnosti i novim pravilima. Kada su se ljudi, žene, djeca i starci skupili na platou ispred turbeta, talibani su počeli pucati na masu. Nitko od prisutnih nije ostao živ.

Zaseok Džibrail smjestio se u dolini nedaleko od centra grada. Kada se prođu stari minareti, skrenete lijevo prema hotelu Paindz setare (Pet zvijezdica). Ovaj hotel je sagradio za sebe i svoje sinove guverner provincije. Iz državnog proračuna je uzeo novac namijenjen održavanju sirotišta. Kada, dakle, prođete taj hotel, krenete širokom cestom koja vodi prema granici s Iranom. Uskoro, široka cesta postaje uski makadam. Nakon desetak minuta vožnje ugledat cete niske blatne kućice okružene zelenilom.

Džibrail. Selo je jedno od naprednijih u okolini. Imaju vodovod i kanalizaciju, a i struju dvadeset i četiri sata dnevno. Džibrail ima svoju školu, policijsku stanicu, bazaar pa čak i poljoprivrednu zadrugu.

Škola u Džibrailu je blatna kućica u koju se, ako se jako stisnu, može nagurati desetak đaka. Bazaar je blatni plac gdje je na dekicama izložena roba. Poljoprivredna zadruga su dva stara čovjeka dugih brada i kolica sa grožđem, a policijska stanica je kontejner sa dva zaspala policajca i starom Toyotom sa koje su otpala sva četiri kotača. Jedino vozilo „u voznom stanju“ ispred policijske stanice je privatni motocikl mlađeg policajca.

Stanovnici Džibraila imaju i nešto o čemu većina mjesta u provinciji Afganistana ne smije ni maštati. Džibrail ima puno veću slobodu.

O plemenu Hazara kruže strašne priče. O njihovoj okrutnosti napisane su legende. Njihovo „gostoprimstvo“ su ostala plemena Afganistana osjetila duboko na svojoj koži. Potomci Džingis Khana, grizli su živo meso sa vratova svojih protivnika. Hazare su spremne učiniti sve za svoju slobodu.

Žene Hazara, za razliku od ostalih žena u Heratu ne nose burke. Njihova odjeća je živih boja, pa ih mnogi muškarci u gradu nazivaju zavodnicama. Mnoge žene Hazara ne pokrivaju glave maramom. Zbog tog razvratnog ponašanja mnoge su zatvarane i mučene. Ipak, ovo pleme već stoljećima uspijeva obraniti svoj identitet.

U Džibrailu, na mjestu najveceg pokolja u povijesti heratskih Hazara, događa se nešto nezamislivo. Pored grobova šehida i „starog turbeta“ upoznaju se mladi muškarci i žene. Obućeni ležerno, bez okova tradicionalnosti, razgovaraju i zaljubljuju se.

Mladi iz ostalih plemena pridružuju se Hazarima. Na ovom ih mjestu nitko ne sudi. Muškarce neće baciti u tamnicu jer im je brada prekratka, a žene bez šala neće biti kamenovane.

Tu se biraju mlade i mladoženje. Kada se upoznaju kod “turbeta”, par obavještava roditelje, pa se organiziraju zaruke i vjenčanja. U provinciji gdje 5 od 20 žena pokusava iz braka pobjeći samoubojstvom, brakovi iz ljubavi napokon su mogući.