Abaz Print and Photoshop je prazan. Mala obiteljska fotokopirnica nekada je vrvjela ljudima koji su željeli iskopirati putne isprave, osobne iskaznice i razne potvrde. Radnja se nalazila u najprometnijem dijelu grada. Osim Indijske ambasade, tu je i poznata Passport Alley – ulica u kojoj je smješten ured za dobivanje putovnica i ovjeru viza te Ministarstvo unutranjih poslova i poljska ambasada.

U toj smo radnji suprug i ja bili stalni klijenti. Radnja je nudila i tiskanje fotografija po odličnim cijenama. U toj radnji smo se i fotografirali svaki put kada bi morali vaditi novu afganistansku vizu.

Hamed, sin gazde, bi nas uvijek veselo pozdravio i ponudio svježim čajem. Dok smo čekali fotografije koje je spora mašinerija tiskala, razgovarali smo o budućnosti. "U Afganistanu nema budućnosti", zaključio bi Hamed svoj monolog uvijek istom rečenicom. "Samo mladi i talentirani ljudi kao ti mogu dovesti ovu zemlju na pravi put", odgovarali smo mu suprug i ja jednako ofucanom rečenicom.

Hamed je žarko želio postati nogometaš. Sa sjajem u očima pričao je o treninzima na ozloglašenom kabulskom stadionu. "Na tom stadionu, talibani su vršili pogubljenja i kamenovanja, a sada na toj istoj travi mi treniramo nogomet." Izvještaje o golovima i kako je izveo ovaj ili onaj potez nisam slušala. Nogomet me nikada nije interesirao.

Hamedu to nije bilo jasno. Svaki put kada bi kopirao vizu iz moje putovnice rekao bi: "Hrvati imaju super nogometni tim, a ti ne znaš ništa o tome??" I dok se on čudio mom neznanju, ja sam se uvijek nanovo čudila kako dječački snovi u Afganistanu mogu trajati tako dugo.

Kada je četvrtog srpnja Kabul potresla eksplozija koja je odnijela 58 života, svih 8 odraslih muških članova te obitelji radilo je u pretrpanoj radnji. Svih osam članova obitelji i sve osobe koje su se tada nalazile u maloj radnjici izgubile su život.
Tim putem se inače vozimo na posao kao i nas cimer Jan.

Dan prije eksplozije, mi smo odletjeli iz Kabula i otišli na odmor. Nas cimer Jan je prošao Indijsku ambasadu samo 20 minuta ranije i izbjegao masakr.

Nama se slična stvar dogodila već nekoliko puta. Prvi put smo za samo nekoliko minuta izbjegli strahovitu eksploziju na Massoudovom kruznom toku. U tom napadu je poginulo 16 zaposlenika američike ambasade. Iskreno receno, ja eksploziju nisam ni čula zbog ulične buke, buke vozila i buke iz auto radija koji je vozač navio do daske.

Kad samo stigli kući zatekla su me blijeda i užasnuta lica Eshana i Amina. Vijest o eksploziji stigla je do njih prije nas, a znali su da sam ja u to vrijeme na tom mjestu u kupovini. Bili su uvjereni da me više nema. Praznovjerni Ehsan nas je gledao kao da je upravo vidio duha.

Drugi put sam ležerno ušetala u svoju kancelariju, iznenađeno zaključivši kako nema nigdje nikoga. U prvi mah sam pomislila da je u pitanju neki važan sastanak na koji sam zaboravila, a onda su mi javili da su svi u skloništu. Samoubojica se raznio u susjednoj ulici, na raskrižju koje smo suprug, Jan i ja upravo prošli.

Treći put nekoliko raketa je palo na naše susjedstvo, u dvorište kuće pored naše.

U Afganistanu ljudi umiru svaki dan. U Afganistanu strašni samoubilački i ostali napadi se događaju svakodnevno. Ali ako se dogode u blizini neke od međunarodnih institucija, to postaje vijest. Tada analitičari donose strašne prognoze o situaciji koja se stravično pogoršava. Da je 58 Afganistanaca poginulo u nekom polju, u provinciji, daleko od stranaca, vijest o eksploziji bila bi duga jednu rečenicu ili dvije.

Stanje u Afganistanu i Kabulu je otprilike isto kao i svake godine ljeti. Nešto češći napadi, malo više sigurnosnih snaga po ulicama koje usporavaju promet i, kaoi svake godine, panika koju internacionalni analitičari prezentiraju javnosti.

Mali ljudi kao Hamed iz Abaz Print and Photoshop u Afganistanu ginu svaki dan. Oni nikada nisu vijest.