Čitam nedavno na nekom od bezbrojnih tinejdžerskih blogova kako je mama kriva za sve. Ova šesnaestogodišnjakinja, koja se potpisuje kao Emocionalno Zlostavljana, kaže: "mama i inače nikad nije zadovoljna. Zato sam ju već počela odjebavati. Nije mi više važno njeno mišljenje."

Druga curica koja sebe naziva Emo girl tvrdi kako nju nikada nitko ne razumije. Njezini osjećaju koji naglašavaju njezino osjetljivo stanje svijesti, te njezinu želju za kretivnim izražavanjem sputavaju zli roditelji.

U isto vrijeme ove curice imaju računalo, mobitel, idu u školu i oblače se po posljednjoj emo-modi, a kod frizera plaćaju enormno mnogo da ih ošiša na poseban emo način. Svoju osjetljivost naglašavaju "pirsanjem" obrva ili usnica. Sve to plaćaju, omogućavaju i daju roditelji koji se nadaju kako će te curice jednog dana shvatiti kako im roditelji žele samo najbolje. Tu su i ona famozna indigo djeca koja svoje tinejdžerske mušice objašnjavaju svojom neobičnom indigo aurom.

Kada sam ja bila tinejdžer nisu postojali ovi pomodni nazivi, ali da sam ih znala sigurno bih se pokušala proglasiti i emotivno zlostavljanom i indigo i emo tinejdžerkom. Moj pokusaj bi u samom začetku zasigurno ugušila moja majka. Ono čega se iz tog doba jasno sjećam je da su mi roditelji bili za sve krivi. Danas sa žaljenjem priznajem: moji roditelji su bili u pravu.

U Afganistanu, na svu sreću, nema ni emo, ni indigo, ni emotivno zlostavljanih tinejdžera i djece. Bez struje, bez vode, bez odjeće i obuće, djeca su suviše zauzeta pukim preživljavanjem, pa nemaju vremana biti indigo ili emo.

Djeca za život najčesće zaradjuju prosjačenjem. Prilikom šetnji gradom vaše kretanje onemogućava mala vojska djece koja pokušava na bilo koji način od vas iskamčiti koji cent.

Neki će samo tražiti dolar vješajući se za rukave i cmizdreći. Drugi će hrabro rastjerivati ostalu djecu i oslobađati vam put, tražeći od vas da ih unajmite kao tjelesnu stražu. Neki će vam pokušati oteti novac iz ruke kada pokušate platiti neku kupljenu stvar.

Djeca ne prosjače iz obijesti. Prosjače da nahrane obitelj.

Marijam, djevojčica koja prodaje šibice, više prosjači nego zarađuje kako bi nahranila braću, sestre i nepokretnog oca. Iako većini djece odbijamo dati novac, jer tada postaju još nasilnija, od Marijam uvijek nešto kupimo. Marijam osim za hranu skuplja i za školovanje.

Kada smo prije dvije i pol godine prvi put upoznali Marijam i od nje kupili kutiju šibica, otrčala je do prve pekare i kupila kruh. Dala je kruh musavom četverogodišnjem dječaku koji je odmah s kruhom otrcao kući.

Marijam, iako taj dan još nije jela, nije htjela ići kući. Savršenim engleskim jezikom nam je objasnila da treba skupiti novac za školske potrebštine. Kada je Francuskinja u našem društvu nije dobro razumjela, Marijam je svoju priču ponovila na tečnom francuskom jeziku.

Objasnila nam je: "U školi učim francuski, na tečaju engleski, a počela sam učiti i njemački. Pored toga govorim i pišem i dari i pashtu, pohvalila se."

Čak i univerzitetski profesori rijetko govore i pišu i dari i pashtu, a o ostalim jezicima i da ne govorimo.

Nedavno smo na Chicken streetu opet sreli Marijam. Uspjela se upisati u jednu od najelitnijih škola u gradu. U toj školi nastava se odvija isključivo na engleskom jeziku jer je pohađaju i djeca stranaca zaposlenih u Kabulu. Pitala nas je želimo li kupiti žvakaće gume. Pitali smo je da li opet skuplja za školski pribor. Ne, odgovorila je. Škola mi je daleko pa moram hodati nekoliko sati svaki dan. Sada skupljam za bicikl.

Ostarjele pakistanske žvake smo bez imalo žaljenja platili desetostruko više.