Navodni SFOR-ov dokument kojim se hrvatski državni vrh optužuje za namjeru da likvidira haaškog osumnjičenika Antu Gotovinu i akciju tajnih službi protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj najobičniji je falsifikat u režiji bivših hrvatskih obavještajaca okupljenih oko udruge HONOS i Nenada Ivankovića, bivšeg glavnog urednika Vjesnika. Nakon kriminalističke obrade tog slučaja državni će odvjetnik podnijeti kaznene prijave protiv odgovornih za širenje lažnih vijesti i falsificiranje službenog dokumenta.
Nezadovoljna što su desničarske skupine i udruge utihnule, a haaški optuženik Ante Gotovina zaboravljen, frustrirana gubitkom vlastitog ugleda i statusa, skupina bivših hrvatskih obavještajaca, koju uvijek predvodi Nenad Ivanković, pokušala je objavljivanjem tog falsifikata prošlog tjedna politički destabilizirati Hrvatsku.
Dokument SFOR-a što ga je predstavio Nenad Ivanković amaterska je krivotvorina kakvu je mogao sklepati bilo tko imalo upućen u Internet. Logotip i zaglavlje dokumenta nalazi se na službenim Internet stranicama SFOR-a koje su namijenjene svima koji žele ispuniti obrazac i molbu za zapošljavanje. Logotipi SFOR-a i NATO-a nešto su veći od onih na Internetu. Ali ponuđeni Internet obrazac vrlo se lako može modificirati, brisati, uvećavati, umetati, jer je namijenjen za on-line ispunjavanje i slanje elektroničkom poštom.

Kardinalna pogreška

Već u zaglavlju dokumenta učinjena je kardinalna pogreška, jer je falsifikatorima očito promaknulo da je operacija SFOR-a “Joint Guard” (Zajednički stražar) završila još 20. lipnja 1998., a njena sljednica “Joint Forge” (Zajednička kovačnica) traje i danas. Dokument kojim raspolaže udruga HONOS trebao bi, prema tome, potjecati još iz 1998., premda Nenad Ivanković tvrdi da je sastavljen 15. prosinca 2001.
Krivotvoritelji su mogli učiniti dokument uvjerljivijim i na drugi način. Postoji mogućnost da su oblik, zaglavlje i kraj dokumenta nastali pomoću nekog od prijašnjih dokumenata što su ih hrvatske tajne službe uspjele “skinuti” prisluškivanjem telefaksa postrojbe SFOR-a u Zagrebu još 1997. ili 1998. kada je još trajala operacija “Joint Guard”. Prijašnji dokument ne mora biti obavještajno izvješće: dokument kojim su se falsifikatori poslužili vjerojatno je bio dokument bez ikakva značaja i tajnosti, jer su ga pripadnici SFOR-a slali telefaksom u centralu u Sarajevo. U zaglavlju su vidljivi čak i e-mail adresa i brojevi telefona, što je neuobičajeno za obavještajna izvješća. Osim toga, prema standardima SFOR-a ni jedno povjerljivo izvješće ne šalje se telefaksom nego službenom poštom ili po kuriru. Ako je nužno nešto hitno dostaviti, moguće je koristiti se telefaksom, ali potpuno kriptiranim tako da ga hrvatske tajne službe ne bi mogle “skinuti”.
Obrazac po kojem se piše obavještajno izvješće prema zapadnim standardima već je usvojen u hrvatskim obavještajnim službama, prije svega u HIS-u. Već godinama postoje američke skripte i primjeri pisanja obavještajnih izvješća namijenjeni hrvatskim obavještajcima. Uvodni dio dokumenta u kojem se spominje područje odgovornosti, vrijeme promatranja, adresa pošiljatelja, način izvještavanja upravo su pisani na način kako su to hrvatskim obavještajcima prijašnjih godina prezentirali američki kolege ili kako je zapisano u stručnim knjigama za obuku djelatnika hrvatskih tajnih službi.
Lažno je i prikazivanje distribucije dokumenta vanjskim i unutarnjim korisnicima, izvješće se u zaglavlju služi terminom obavještajni sažetak (INTSUM) dok se na početku teksta spominje analiza.
Nenad Ivanković tvrdi da u postrojbi SFOR-a iz koje je potekao navodni autentični dokument rade ljudi raznih nacionalnosti, pa i hrvatske, što je točno, ali nitko od njih ni pod kojim uvjetima nema pravo uvida u tajna izvješća SFOR-a prema pravilima o čuvanju i zaštiti podataka.
Na samom kraju dokumenta, što je osobito važnu za analizu falsifikata, stoji popis primatelja spornog izvješća i pritom se čak tvrdi kako je dokument upućen i službi za odnose s javnošću SFOR-a u Sarajevu (SFOR CPIC) . Nezamislivo bi bilo da, primjerice, obavještajno izvješće Glavnog stožera Hrvatske vojske bude upućeno Dušanu Viri, glasnogovorniku MORH-a, koji nema apsolutno nikakve veze s obavještajnim poslom niti mu informacije povjerljivog sadržaja mogu ili smiju poslužiti za kontakte s javnošću.
Kako je zapovjedni lanac obavještajnog izvješćivanja nepoznat široj javnosti, Nacional je pomno analizirao distribuciju navodnog obavještajnog izvješća uspoređujući lanac izvješćivanja hrvatskih vojnih obavještajnih službi ustrojen prema istim standardima kao i u SFOR-u.
S obzirom na značaj i veličinu, neistina je da postrojba za vezu i logistiku SFOR-a u Zagrebu (SLTC) s ukupno 60-ak osoba, među kojima ima samo petero obavještajaca, svoja obavještajna izvješća šalje na sve moguće adrese, pa čak i u vrhovno zapovjedništvo NATO-a u Belgiji (SHAPE) ili zapovjedništvo NATO-a za južnu Europu (AFSOUTH).
Osim toga, nezamislivo je da isto izvješće istodobno dobiva zapovjednik SFOR-a u Sarajevu (COMSFOR), te njegova obavještajna uprava (CJ2), kao i sve podređene postrojbe, odnosno multinacionalne divizije u BiH. Obavještajna uprava SFOR-a CJ2, primjerice, isto je što i G-2 Glavnog stožera Hrvatske vojske, te je izravno odgovorna zapovjedniku SFOR-a, u hrvatskom slučaju načelniku Glavnog stožera. Uprava CJ2 objedinjuje sva obavještajna izvješća SFOR-a, odnosno njegovih postrojbi na području bivše Jugoslavije, pa i sporne postrojbe iz Zagreba, analizira ih i upućuje korisnicima među kojima su zapovjednik SFOR-a (COMSFOR) i načelnik stožera SFOR-a (COSSFOR), američko zapovjedništvo za Europu (USAREUR), Vrhovno zapovjedništvo NATO-a u Belgiji (SHAPE) i zapovjedništvo Južnog krila NATO-a (AFSOUTH). Uspoređujući to s hrvatskim primjerom, to bi bilo kao da obavještajni odsjek gardijske brigade Hrvatske vojske svoja izvješća izravno dostavlja na stol načelniku Glavnog stožera, zaobilazeći pri tome nadređene obavještajne odjele u Zbornom području, pa zatim u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera G-2. Za načelnika Glavnog stožera takvo izvješće nije apsolutno ništa jer nije analizirano u kontekstu informacija koje se iz svih obavještajnih odjela Zbornih područja dostavljaju u G-2 Glavnog stožera. Tek nakon što G-2 analizira sve pristigle informacije, sastavlja se analitičko izvješće i dostavlja, među ostalima, i načelniku stožera.
Pripadnici SFOR-a u Zagrebu svoja obavještajna izvješća mogu slati jedino u CJ2 Sarajevo i eventualno drugim korisnicima koji su strukovno vezani kao potpora postrojbi u Zagrebu. Postrojba SFOR-a u Zagrebu premala je da bi imala značaj kakav joj se želi pripisati. Osim toga, samo je petero obavještajaca SLTC-a u Zagrebu nad kojima hrvatske tajne službe vrlo lako mogu imati potpuni nadzor pa bi vrlo brzo otkrile tko iz hrvatskih tajnih službi surađuje s obavještajcima SFOR-a.
Sadržaj dokumenta prepun je konstrukcija, neprovjerenih i pogrešnih informacija, nepotrebnih obrazloženja, a neki dijelovi u kojima se govori o pojedinim osobama pisani su s toliko gorčine i mržnje da je lako prepoznati potpisnike falsifikata.
Falsifikatori su već u prvom dijelu teksta najavili da će otkriće operacije uhićenja ili likvidacije Ante Gotovine prouzročiti znatnu političku štetu Vladi. Međutim, kad su operaciju otkrili, najviše je štetila njima samima. Rečenice poput onih da se iskustvo u vanjskim poslovima Saše Perkovića, načelnika operative u HIS-u, sastoji u prenošenju pošte preko granice ili o tome da je Damir Smolić analitičar međunarodno poznat po svojoj gluposti ne spadaju u formu pisanja zapadnih obavještajnih izvješća. Osim toga, za Smolića se tvrdi da je neobrazovan (uključujući osnove ponašanja) premda je čovjek pred doktoratom. Da je kojim slučajem obavještajac SFOR-a od svog izvora i čuo takve informacije, to bi za njega bio sirov materijal koji tek treba obraditi i provjeriti, te prezentirati na posve drukčiji način nego što su to učinili krivotvoritelji. U obavještajnom izvješću operativac SFOR-a nikad se ne bi služio takvom opisnom i subjektivnom procjenom osobe, a osim toga izvješća u kojima se podrobno opisuju pojedine osobe ne spadaju zajedno s analizom događanja u nekoj zemlji nego se pišu posebno.
Ni jedno obavještajno izvješće zapadnih službi ili SFOR-a ne bi moglo biti napisano na tako neozbiljan način i s takvim neodmjerenim personalnim kvalifikacijama. Falsifikatori su otišli toliko daleko da si u dokumentu dopuštaju i dozu ironije, jer preporučuju agresivniji pristup za regrutiranje osoblja HIS-a i SZUP-a za potrebe SFOR-a. Spominju raspad hrvatskog obavještajnog sustava i zbog toga u igru treba uključiti i mlađe obavještajne operativce kako bi praktično vježbali. Nije sasvim jasno kako obavještajci SFOR-a mogu završiti takav dokument spomenutim navodima ako se zna da je hrvatsko-američka obavještajna suradnja zadnjih mjeseci iznimno dobra, osobito u razmjeni informacija i borbi protiv terorizma, za što je hrvatska obavještajna zajednica nedavno dobila priznanje američkih kolega. Vjerojatno bi i američki obavještajci zbog raspada obavještajne zajednice i, kako falsifikatori kažu, posvemašnje nekompetencije službi, odustali od ulaganja tehničke opreme u hrvatski obavještajni sustav i obuke hrvatskih kadrova u svojim školama.
Na službeni upit UNS-a o navodnom autentičnom dokumentu, SFOR je jasno odgovorio da je riječ o falsifikatu, a i interna obrada dokumenta unutar hrvatske obavještajne zajednice potvrdila je već prije takvu pretpostavku. Posljednju riječ očito će imati Državno odvjetništvo.