Franjo Koletić jedan je od rijetkih Hrvata koji ima svoje proizvodne pogone u Kini, gdje se ručno izrađuju petarde i ostala zabavna pirotehnikaSamoborski poduzetnik Franjo Koletić, vlasnik tvrtke Pirotehnika Mirnovec, jedan je od rijetkih hrvatskih biznismena koji imaju svoje proizvodne pogone u Kini. Na jugu Kine, u siromašnoj pokrajini Hunan, Koletić zapošljava 50-ak Kineza i Kineskinja koji ručno izrađuju petarde i ostale artikle koji spadaju u tzv. zabavnu pirotehniku, a koje izvozi diljem svijeta. Suvlasnikom te male tvornice Koletić je postao na prijedlog komercijalistice kineske kompanije od koje je dotad uvozio dio pirotehnike, a koja je tada otvarala vlastitu tvrtku i predložila mu partnerstvo.Ušao je u vlasništvo tvornice s 37 posto i otada 90 posto zabavne pirotehnike, koju je dotad uvozio, proizvodi ondje. U Kini je, kaže, toliko niska cijena proizvodnje pirotehnike da se ona više nigdje drugdje u svijetu i ne radi. Međutim, kvaliteta je često upitna, a kako su to potencijalno opasni artikli, bilo mu je bitno da ima kontrolu nad proizvodnjom. To je bio i jedini razlog za taj poslovni potez – profit mu je, kaže, ostao više-manje isti.

Međutim, kaže da se i u Kini situacija mijenja: sirovine su sve skuplje, kineski juan je sve jača valuta i proizvodnja iz godine u godinu poskupljuje. “Danas je prosječna menadžerska plaća u Kini 600 juana, odnosno oko 600 kuna. S tim novcem visokoobrazovni zaposlenik obično 300 šalje roditeljima na selo, a s 300 živi. No postupno rastu plaće, raste i potrošnja, i što Kina bude imala jače gospodarstvo, i proizvodnja će biti sve skuplja.” Koletić je bio prvi, a donedavno i jedini koji se na području nekadašnje Jugoslavije bavio pirotehnikom. Kad je 1993. donesen Zakon o eksplozivnim sredstvima, čime su dotad mogli trgovati samo vojska i policija, napustio je tvrtku Končar električne lokomotive u kojoj je radio kao inženjer elektrotehnike i upustio se u privatni biznis. “Počeo sam u garaži, petardi je bilo po cijeloj kući. Kad su mi dolazili prvi poslovni partneri iz njemačke tvrtke Niko, čiji sam bio zastupnik za Hrvatsku, potpisivali smo ugovore u kuhinji”, prisjeća se Koletić. “Bio sam prvi u ovom dijelu Europe koji se počeo time baviti, jer je do sredine 90-ih u većini zemlja pirotehnika bila zabranjena, što mi je i danas velika prednost.

Tek odnedavno postoji nekoliko tvrtki u regiji koje se time bave, ali oni su isključivo Za ceremonije otvaranja i zatvaranja Azijskih igara u Omanu (gore) Franjo Koletić u projekt je uključio hrvatske umjetnike kao što su Krešimir Dolenčić, Alan Bjelinski i Larisa Lipovacpreprodavači.” Već nekoliko godina nakon pokretanja posla Koletić je, kao jedan od prvih iz Hrvatske, krajem 90-ih počeo odlaziti u Kinu i uvoziti bez posrednika. Uskoro se počeo baviti i vatrometima i njegova je tvrtka postala vodeća u tom segmentu u regiji. Danas je jedna od 20 najjačih tvrtki specijaliziranih za vatromete u svijetu i ponajviše zahvaljujući tom segmentu poslovanja njegova tvrtka danas odudara od većine u Hrvatskoj - za Koletića su 2010. i 2011. godina, unatoč sve težim ekonomskim okolnostima, poslovno dosad najuspješnije godine. Lani je proširio poslovanje na arapske zemlje i u Omanu je, organiziravši ceremonije otvaranja i zatvaranja Azijskih igara, obavio posao vrijedan 8 milijuna eura.

Nedavno se ponovno vratio iz te bogate arapske države, gdje je gotovo mjesec dana svakodnevno organizirao veličanstvene vatromete u sklopu tamošnjeg godišnjeg Muskat festivala u istoimenom glavnom gradu. U taj raskošni događaj svake se godine ulože milijuni dolara, a Pirotehnika Mirnovec sudjelovala je u organizaciji multimedijskog showa koji je obuhvaćao vatromete sinkronizirane s glazbom, laserskim efektima i vodenim pumpama. “U arapskim zemljama nema društvenog života kakav mi poznajemo, pogotovo za žene. Arapi se najčešće okupljaju u pušionicama gdje žene nemaju pristup, zbog čega su ovakvi festivali praktički jedina mjesta kamo mogu izići kao obitelj i u njih država puno ulaže. Vatrometi kakve smo tamo pucali nezamislivi su u hrvatskim, pa čak i europskim razmjerima – vrijedni su nekoliko stotina tisuća eura. Vatromet koji organizira, recimo, Split za Novu godinu stoji 10.000 kuna.” Upravo je Muskat festival bio presudan za Pirotehniku Mirnovec. Kako se na njemu, uz umjetnički program, prezentiraju i etno sadržaji iz cijeloga svijeta, Hrvatska gospodarska komora preklani je tamo prezentirala stare hrvatske zanate. “Moj prijatelj, koji je bio u delegaciji, rekao mi je da se u sklopu festivala svaku večer održavaju vatrometi i da nisu ništa posebno. Predložio mi je da organizatorima dam ponudu. Povezao me s Brankom Galićem, koji je tada bio direktor SMS-ova poduzeća u Omanu, koji je danas ondje moj direktor. Omanci inače ne dopuštaju da stranci otvaraju obrte, strane tvrtke moraju biti barem 30 posto u vlasništvu nekoga iz Omana. U našem slučaju to je bila Inovation Group, tamošnja tvrtka koja se bavi organizacijom raznih događanja, među ostalim i tog festivala. S njima smo osnovali tvrtku s osnivačkim kapitalom od 300.000 eura.”

Koletić je u Omanu dobio posao vrijedan 8 milijuna eura; pripreme za jedan od veličanstvenih vatrometa (desno)Posjedujući tvrtku u Omanu, Koletić je mogao poslati ponudu i za organizaciju vatrometa povodom otvaranja i zatvaranja nedavno održanih Azijskih igara. Međutim, Omanci su tražili tvrtku koja bi organizirala kompletni program ceremonija. “To mi nije bio problem, jer sam u Hrvatskoj dosad već surađivao sa svima koji bi bili potrebni za organizaciju takvog događaja – mi praktički kod nas imamo monopol u pirotehnici, koja se primjenjuje u svim oblicima estradnih događanja. Nazvao sam Krešimira Dolenčića i Borisa Kovačeka iz agencije Pepermint, a Dolenčić je u to uključio i Alana Bjelinskog, koji je dirigirao Omanskom filharmonijom, te Larisu Lipovac koja je dovela plesače i napravila koreografiju. Javili smo se na natječaj kao jedna od 37 tvrtki iz cijeloga svijeta i dobili posao početkom studenoga – a festival se održavao u prosincu. Bila je to velika panika. Azijske igre nisu ni završile, a već su nas angažirali i za Muskat Festival.” Po povratku su se javili na još jedan natječaj za sličan festival u tamošnjem gradu Salali, a plan im je ući i u ostale arapske zemlje, jer im to omogućuje posjedovanje tvrtke u Omanu. “Arapi jako vole vatromete, doslovce vrište kad se puca. To je idealno tržište za nas”, kaže. Doduše, nemiri u tim zemljama mogli bi mu poremetiti širenje poslovanja u tom dijelu svijeta, pa čak i u samom Omanu, gdje su također demonstracije. “Vidjet ćemo kako će se situacija u Zaljevu razvijati”, kaže Koletić. “Oman je bogat, zakoni štite njihovu ekonomiju, država financira studij svakom tko se upiše na fakultet bilo gdje u svijetu, mladi imaju perspektivu, iz naše perspektive nema razloga za većim nemirima. Ali tko zna.”

Pirotehnika Mirnovec nije samo jedna od prvih tvrtki u regiji koja se počela baviti pirotehnikom i koja je počela poslovati s Kinom, nego je i jedna od prvih hrvatskih tvrtki koje su osnovale svoje podružnice u gotovo svim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije. “Kad smo radili prve vatromete u BiH, još nas je policija čuvala koliko je to neposredno nakon završetka rata bilo. U Srbiji smo također dugo prisutni i ondje smo otvorili tvrtku još prije 5-6 godina, ali nismo mogli dobiti dozvole za promet eksplozivom sve dok nismo pretprošle godine 30 posto dali u vlasništvo jednom Srbinu i otad nemamo problema. I u Makedoniji smo dugo, na Kosovu odlično radimo. Oni su ludi za pucanjem, ima ih dvostruko manje od nas, a svake godine potroše trostruko više eksploziva. No u BiH nam je najkompliciranije poslovati, oni još uvijek imaju različite zakone unutar države, pa kad s robom krenemo iz Čitluka za Banjaluku, moramo prijeći preko muslimanskog teritorija na kojem je pirotehnika još uvijek zabranjena i na kojem nam ju mogu zaplijeniti. Zakoni o eksplozivima u mnogim državama ne postoje dugo i dosta se razlikuju pa često moramo upoznavati s njima policiju.”

Koletić je bavljenje pirotehnikom proiširio na još dvije stvari: pruža usluge pirotehničkih U Kineskoj pokrajini Hunan, Koletić proizvodi zabavnu pirotehnikuefekata za potrebe koncerata mnogih izvođača, među kojima su bili i Rolling Stonesi. Radi i specijalne efekte za film, televiziju i reklame, što obuhvaća pirotehničke efekte poput eksplozija te efekte atmosfere kao što su magla i kiša. Toga se primio prije šest godina, kupivši jedinu tvrtku koja se time bavila u nekadašnjoj Jugoslaviji, Polkar, a koja je radila efekte i za strane filmove poput “Schindlerove liste”. Koletić je radio specijalne efekte za domaće i strane filmove poput američkog “The Hunting Party” s Richardom Gereom te srpskih “Sveti Georgije ubija aždaju” i “Turneja”. U tome su, kaže, u Hrvatskoj najjači. Nedavno se upustio u vrlo neizvjestan i riskantan posao, koji nema veze s njegovom primarnom djelatnošću. Riječ je o izgradnji zabavnog parka blizu Biograda, gdje je zemlju već kupio i čeka dovršenje izrade studije o isplativosti. Ideja je da na 45.000 četvornih metara napravi zabavni park u rangu talijanskog Gardalanda, u kojem bi kao dio raznih predstava mogao iskoristiti i pirotehniku koja ga fascinira cijeli život.

Koletić se već kao dječak oduševljavao vatrom i eksplozijama te ih često pravio kod kuće, a jednom je prilikom i zapalio djedov štagalj, a gotovo i kuću. Krenuvši u biznis s petardama početkom 90-ih, nije ni sanjao, priča, da će to izrasti u ovako ozbiljan posao, ali priznaje da je uspio legalizirati svoje piromanske strasti. On je i strastveni pirotehničar, koji sam osmišljava gotovo sve vatromete koje tvrtka izvodi. Pun mu je ured pehara koje je dobio na natjecanjima vatrometa diljem svijeta, a i sam je organizator onoga koji se dugo održavao u Samoboru, a prije nekoliko godina preselio se na zagrebački Bundek.