Marko Škreb, bivši guverner Hrvatske narodne bankeMarko Škreb, bivši guverner Hrvatske narodne banke, odgovoran je za nastanak afere Riječka banka, koja je hrvatske porezne obveznike stajala najmanje 100 milijuna dolara. On je, svjestan ozbiljnosti njezina sadržaja, namjerno zataškao “anonimnu” prijavu kojom je u ožujku 1999. informiran o kriminalnim radnjama koje su u Riječkoj banci već tada bile dovele do gubitka 12 milijuna dolara.

Nakon otkrića dokumenata koji dokazuju Škrebovo zataškavanje, guverner Željko Rohatinski i viceguverner Čedo Maletić nastavili su tvrditi da je HNB učinio sve kako bi spriječio kriminal u Riječkoj banci Umjesto da upotrijebi široke ovlasti kako bi pomno ispitao što se doista događa u Riječkoj banci, Škreb je gotovo u prijateljskoj maniri dopustio šefu te banke Ivanu Štokiću da zajedno sa suradnicima skriva tragove pljačke, a potom je nakon tragikomične prepiske s čelnicima Riječke banke upozorenje o kriminalu kao strogu tajnu sakrio u svojoj arhivi.

Nacional posjeduje obje “anonimne” prijave i kompletnu prepisku između Hrvatske narodne banke i Riječke banke, koja teško kompromitira Marka Škreba, ali i aktualnoga guvernera Željka Rohatinskog i viceguvernera Čedu Maletića, koji su i nakon otkrića te dokumentacije tvrdili da je Hrvatska narodna banka poduzela sve što je mogla kako bi spriječila kriminal u Riječkoj banci. Štoviše, Rohatinski i Maletić tu su dokumentaciju kao “vrlo tajnu” poslali tek saborskom odboru za financije i šefovima stranaka vladajuće koalicije, očito svjesni gdje trebaju tražiti alibi za vlastite propuste i zaštitu vlastitih nesposobnih kadrova. Stoga bi se istraga Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, koja je nakon nedavnog proširenja u posljednja dva tjedna rezultirala uhićenjima čelnika Riječke banke Ivana Štokića, Borislava Perožića i Milojka Tankosića, uskoro mogla proširiti na Škreba, a vjerojatno i na Maletića i Rohatinskog, te na još neke službenike Riječke banke.

Škreb je bio upozoren na kriminal u Riječkoj banci 30. ožujka 1999. pismenom izjavom.
“Gospodine Škreb! S obzirom da ste odlučili provoditi veću kontrolu nad poslovnim bankama, evo ukratko jednog od mogućih problema. Devizna tržišta na primjer u Riječkoj banci u Rijeci. Dealer je prokockao na tržištu 12 milijuna dolara (u nadi da će se proslaviti velikim dobitkom u pokušaju ispravljanja sve većih gubitaka dogurao je do te sume). On šuti, kolegice ne žele biti ‘tužibabe’ i Štokić izgleda da ni danas nema pojma. Javljeno je Draženu Kurpisu, ali njegova poslovna filozofija je – ne talasaj – čuvam stolicu. U dnevnim izvještajima tu sumu prikazuju kao depozit. Dakle, direktori ili ne znaju, ili su doznali i zataškali. Svojevremeno je ‘Time’ objasnio slučaj one engleske bankrotirane banke koju je upropastio dealer u Aziji, da je problem u tome što poslove deviznog tržišta ne znaju direktori, odnosno nitko od nadređenih pa je sve prepušteno znanju tj. savjesti dealera. Obzirom da sve te sanacije banaka na indirektan način plaćamo svi mi – učinite nešto. Ako to ne možete vi – tko može? Želim vam mnogo uspjeha”, stoji u prijavi koju je u Zagrebu potpisala osoba s inicijalima M. J. i koju je zbog toga Rohatinski u izvješću koje je 8. travnja 2002. poslao u Sabor tek uvjetno okarakterizirao anonimnom.

Što je učinio Marko Škreb?

Umjesto da u Riječku banku pošalje izvanredni nadzor, ustanovi što se događa i spriječi nastavak kriminala, on je bez ikakvih pismenih zahtjeva 2. travnja 1999. samo poslao tu prijavu Ivanu Štokiću na faks 051 339 550. Da je Škreb bio itekako svjestan ozbiljnosti prijave i da je Štokiću nakon telefonskog razgovora tu prijavu poslao kako bi Štokić zataškao kriminal, pokazuje činjenica da je prijavu o kriminalu Štokiću poslao klasificiranu: žurno, vrlo tajno, osobno. Tako klasificirana prepiska trebala je upozorenje o kriminalnim radnjama držati pod kontrolom Štokića i Škreba.

Pet dana nakon toga Štokić je Škreba, Adolfa Matejku i Čedu Maletića lažno izvijestio kako Riječka banka posluje u skladu sa zakonom, a potom je sve brižno skriveno i prepušteno zaboravu do 8. siječnja 2002. Tada je osoba koja se potpisala kao R. Mioč ponovno upozorila na kriminalne radnje, a aktualna uprava HNB-a ponovno je zakazala.
Izvršna direktorica Sektora nadzora i kontrole HNB-a Marija Mijatović-Jakšić 23. siječnja 2002. poslala je Upravi Riječke banke pritužbu na poslovanje, a 8. veljače Borislav Perožić i Heidi Fazekas, uvrijeđeni, nastavili su lagati.

“Vrlo smo iznenađeni vašim pismom od 23. siječnja i načinom na koji nas upozoravate na prijavu o nepravilnostima u poslovanju Riječke banke i njenih radnika”, stoji na početku odgovora u kojem se tvrdi da Interna kontrola Riječke banke koju je predvodila Lidija Stipčić u razdoblju od 31. siječnja do 5. veljače 2002. također nije pronašla nikakve nepravilnosti u poslovanju banke.
Sve to vjerojatno bi zauvijek ostalo tajnom da u ožujku 2002. nije uhićen glavni dealer Riječke banke Edo Nodilo, zbog sumnji da je banku oštetio za stotinjak milijuna dolara.

Zbivanja u Riječkoj banci prometnula su se u najveću aferu aktualne vlasti, koja je trajno kompromitirala ne samo čelnike Riječke banke, nego ponajviše potpredsjednika Vlade Slavka Linića, te bivše i aktualno čelništvo HNB-a. Oni su u nemoralnoj sprezi nastojali isprva maksimalno zaštititi Štokića i njegove suradnike, Štokić je čak privremeno imenovan savjetnikom Uprave, a potom je Linić dopustio Bayerische Landesbanci elegantan izlazak iz afere, dopustivši joj da vrati svojih 60 posto dionica Riječke banke državi za jedan dolar. U novu upravu banke imenovani su neiskusni kadrovi Milan Potkonjak i Sanja Stojević, koji su stručne bankarske ispite položili tek ove godine. Banka je naknadno prodana Erste banci, javnosti se to pokušalo predstaviti kao trijumfalni izlazak iz afere, a sve donedavna, dok nisu uhićeni Štokić, Perožić i Tankosić, nitko od glavnih odgovornih za kriminal nije čak bio ni osumnjičen za nepravilnosti. Međutim, skandalozna prepiska između Škreba i Štokića i neki drugi interni dokumenti Riječke banke istodobno jasno pokazuju da bi istraga Državnog odvjetništva uskoro mogla biti proširena i na dužnosnike Hrvatske narodne banke.

Žurna, vrlo tajna i osobna prepiska između Škreba i Štokića objašnjava i zašto je Vlada dopustila Bayerische Landesbanci elegantan izlazak iz afere, te zašto je Linić tek deklarativno revizorsku kuću KPMG proglasio suodgovornom za kriminal u Riječkoj banci. Bayerische Landesbanka kupila je Riječku banku godinu dana nakon što je Škreb bio upozoren na tamošnje kriminalne radnje, a da ona na to nije bila upozorena. Werner Schmidt, predsjednik Uprave Bayerische Landesbank Girozentrale, 13. ožujka 2002. iz Munchena je premijeru Ivici Račanu, potpredsjedniku Vlade Slavku Liniću, ministru financija Mati Crkvencu i njegovu zamjeniku Damiru Kuštraku poslao pismo u kojem tvrdi da proizlazi da su u trenutku zaključivanja ugovora o kupnji dionica i povećanju kapitala bili prevareni.

“S tim u vezi ukazujemo na priču o nastanku gubitaka i deviznih poslova, odnosno na pisane materijale iz 1999. kojima sada raspolažemo, a koji nam tada nisu dani na znanje (npr. dopis od 30. ožujka 1999.). Čini nam se da bi moguće rješenje cjelokupnog problema bilo povrat tada uplaćene kupovne cijene… To bi u ovim okolnostima bilo primjereno rješenje koje Vam, između ostaloga, omogućava s vaše strane ponuđenu prodaju ulagatelju”, stoji u pismu.
Zbog Škrebova namjernog zataškavanja Vlada i HNB nisu mogli na odgovornost pozvati ni revizorsku kuću KPMG, jer je HNB kao nadzornik prema obvezama iz međunarodnih revizijskih standarda morao obavijestiti revizora o svakoj važnoj informaciji o banci koju revizor revidira.

Nacional posjeduje i dva izvješća Mirka Tepuša, glavnog stručnog suradnika Direkcije za izravni nadzor banaka i štedionica pri Hrvatskoj narodnoj banci. On je 16. i 20. ožujka 2002., neposredno nakon izbijanja afere, otišao u izravni nadzor u Riječku banku i u samo nekoliko dana prilično pouzdano rekonstruirao što se u banci točno dogodilo. Njegova izvješća, također klasificirana kao vrlo tajna, jasno dokazuju da su Rohatinski i Linić namjerno odugovlačili i tako opstruirali istragu o aferi kako bi spasili karijere Čede Maletića, Relje Martića i Adolfa Matejke, trojice viceguvernera koji su od nastanka prvih gubitaka Riječke banke za njih prvi morali znati.

Nacional je 9. travnja 2002., nakon više opetovanih tvrdnji u HNB-u da bi rekonstrukcija kriminalnih radnji u Riječkoj banci mogla potrajati mjesecima s upitnim ishodom, upozorio da je već tada istraga mogla biti dovršena da su stručnjaci HNB-a analizirali “swift” Riječke banke. “Swift” se koristi u međunarodnom platnom prometu, u njega su uključene sve banke i financijske institucije koje ga koriste za brzo poslovanje, a sve transakcije na njemu ostaju trajno zabilježene. Premda se javnosti pokušalo objasniti kako Eduard Nodilo nije radio putem “swifta”, te se njegovim akcijama ne može ući u trag, izvješća Mirka Tepuša to opovrgavaju. Tri dana nakon izbijanja afere Tepuš je ustanovio da su sve sumnjive transakcije provođene korištenjem lozinke Snježane Podobnik.

“Swift poruke koje su sadržavale reklamacije ili su iz bilo kojeg drugog razloga bile nejasne djelatnicima back officea / računovodstva, prosljeđivane su na tumačenje kod g. Nodila (potpuno neuobičajeno – ovo je trebalo biti onemogućeno)”, stoji u izvješću.
Tepuš je u roku od tri dana ustanovio da je Nodilo gubitke pokrivao neovlaštenom posudbom sredstava u obliku uzetih depozita od stranih banaka i knjiženjem nepostojećih depozita u aktivi banke.

“Nodilo je, protiv svake prakse poslovanja na deviznim tržištima, istovremeno i dilao, i provodio novčane transakcije putem swifta i knjižio te transakcije na lažan ili netočan način u računovodstvene evidencije”, stoji u izvješću kao nepobitna činjenica da Nodilo nije uništio dokaze svojih kriminalnih aktivnosti.

Nakon samo četiri dana rada Tepuš je ustanovio da je Nodilo sigurno prouzročio gubitak od 73,69 milijuna dolara, navodeći da bi mu trebalo tek nekoliko dana da precizno ustanovi spada li u gubitke i pet plaćenih otvorenih FX arbitraža u iznosu od 24,3 milijuna dolara. Precizno je pobrojao kod kojih se banaka Nodilo zaduživao te gdje je napravio gubitke.

Guverner Rohatinski i ta je izvješća poslao u Sabor klasificirana kao vrlo tajna, ne objašnjavajući pri tomu nikomu kako je moguće da ljudi kojima je u HNB-u izravno nadređen viceguverner Maletić nisu mogli pronaći nikakve nepravilnosti u Riječkoj banci unatoč redovitim kontrolama (primjerice 2000. godine), a po izbijanju afere sve su rekonstruirali za samo tri dana. Sve to nepobitno dokazuje kako je osim bivšega guvernera Škreba krajnje upitnu ulogu u aferi Riječka banka odigralo i njeno aktualno čelništvo, te da bi zato Državno odvjetništvo moralo ustanoviti jesu li u HNB-u odugovlačili istragu te afere samo zbog nesposobnosti i radi kontrole političke štete po aktualnu vlast, ili su možda to učinili i zato što su neki njeni dužnosnici od toga imali i izravne koristi.