Marinko Košćec i polaznici radionice prozeCentar za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu, već tri godine otkako ga je osnovala voditeljica centra Sanja Vučković, okupljalište je strastvenih ljubitelja pisane riječi. Velik broj polaznika koji pohađaju radionice pokazuje kako mnogi imaju potrebu za literarnim izražavanjem. CeKaPe organizira brojne radionice vodeći brigu o različitim potrebama i željama polaznika, poput radionica kratke priče Miroslava Mićanovića, romana koji vodi Milana Vuković Runjić, proze Marinka Košćeca i scenarija Gorana Ferčeca. U tijeku su upisi u novi semestar, a Centar je pokrenuo još jednu radionicu, Kako (pro)čitati knjigu koju vodi Jagna Pogačnik.

Na polaznike intenzivno utječu žar i kreativni potencijal voditelja radionice proze pisca Marinka Košćeca, javnosti poznatoga po romanima Otok pod morem, Wonderland, Centimetar od sreće itd.; i nastavnika francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je za Nacional.hr objasnio može li se naučiti pisati.

Nacional.hr: Što je tajni sastojak koji pisca čini piscem i razlikuje ga od piskarala?

U svakom piscu ima piskarala, odnosno, ako dobro razumijem vašu dihotomiju, onog koji črčka, križa, frkće i znoji se u mraku, literarnog kopača kanala, jer bez njega ne bi bilo ni projektanta katedrale. Uzaludne su ponesenosti nadahnućem i bljeskovi ukazanja ako ne obavimo „zemljane radove", odnosno udarimo solidne temelje za razvoj svojeg spisateljskog umijeća. A onda je presudno u tome ustrajati, slagati ciglu na ciglu... I naravno da nema nikakvih jamstava da će se pisac dogoditi, niti postoji crta nakon koje imamo pravo sebe proglasiti takvim. Mislim da je ključno koliko pisanje smatramo nužnim, koliko u sebi imamo gladi za njim, potrebe koja gdjekad izraste u osjećaj da ćemo svisnuti ako ne pišemo... No nažalost, samo po sebi ni to nije dovoljno za dobrog pisca.

Nacional.hr: Smatrate li da se može prenijeti takva vrsta znanja, je li moguće educirati velikog pisca ili je to neka individualna osobina koja pojedinca čini piscem?
Može se prenijeti jako puno znanja, i još važnije: mogu se, katkad i nehotice, otvoriti vrata prema znanjima koja nismo ni slutili. Predlažem da odbacimo epitet „veliki", kao nekakvo krajnje odredište kojem teži pisac-početnik; no ipak nam ostaje ljepota kretanja, napredovanja, rasta. Jer upravo to je najveći dobitak pri učenju pisanja: mogućnost da pomaknemo svoje vidike, da drukčije sagledamo vlastito iskustvo, da vidimo dalje, dublje, oštrije. Ono bitno, kako poticaj tako i sadržaj, mora doći iznutra: svatko sâm ispisuje vlastite stranice i posve je individualno kako daleko može stići. No uključenje u radionicu može biti itekakav akcelerator i odskočna daska; tuđi pogledi mogu nam pomoći da bolje razumijemo svoje postupke i osmislimo nove, da iskoračimo iz nekog sterilnog kruga, provjetrimo predrasude i zablude, ukratko: samog sebe ugledamo izvana...

Nacional.hr: Kakav je vaš pristup radu na kreativnim radionicama, stavljate li naglasak na tehnički ili na motivacijski aspekt stvaralaštva?
Pretpostavljam da je tko se god odluči za sudjelovanje u radionici već motiviran da nešto napiše, a pomak kojem zajedno težimo je usavršavanje artikulacije: preciznosti i dojmljivosti izražavanja. Jedenje povećava apetit, kaže jedna poslovica. Veliko mi je zadovoljstvo kada primijetim da nekome vlastiti rad na tekstu postaje sve važniji, da se uz njega emotivno veže. Kreativna radionica nije psihoterapija; razgovara se o vrlo konkretnim aspektima pripovijedanja i prikazivanja, razglabaju se likovi i rečenice, pa bi u konačnici dobitak trebao biti unapređenje analitičkih, imaginacijskih i kompozicijskih vještina. Ali samim tim i povećanje želje za čitanjem i ispisivanjem sebe i svijeta.


Nacional.hr: Pripadate li piscima koji imaju svoje male rituale, posebnu olovku, magični plašt, zvuk staroga pisaćeg stroja, bocu viskija?
Ono ključno je „gorivo": neki snažan osjećaj, eros, tema koja me nosi, želja da nešto oblikujem u jeziku. Ako to nije dovoljno jako i poticajno, vrlo je teško odići tekst iz banalnosti, mlakosti, odnosno stvoriti emotivni višak koji bi se iz njega morao prelijevati da bi ga osjetio i čitatelj. Sve vanjsko je manje važno, prilično mi je svejedno pišem li na kompjuteru ili po papiru, u podrumu ili u avionu, s nogama na stolu ili u lavoru.

Nacional.hr: Neobičan je odnos pisca i njegovih likova. Jesu li vaši likovi potpuno imaginarni ili inspiraciju crpite iz stvarnog života? Vežete li se za svoje likove i koji vam je lik iz vaših romana najdraži?

Nisam oblikovao još ni jedan jedini potpuno izmišljen lik niti imam želju za tim. Sva proza koju sam napisao je neka vrsta komentara stvarnog života, mojeg ili onog koji vidim oko sebe, i u tekstu to dopisujem, izvrćem, razgrađujem, spajam drukčije... Pa tako i likovi, mahom su varijacije na temu osoba koje su mi nešto posebno značile, i fikcija pruža priliku da produbim odnos s njima, nadoknadim propušteno, obračunam se s njima, itd. Načelno se vežem za onaj lik koji trenutno gradim, a taj odnos je uvijek kombinacija ljubavi i patnje.

Nacional.hr: Imate li katkad kreativne blokade i kako se s njima nosite ako se pojave tijekom stvaranja?
Ne bih to dramatizirao, jer blokade i otpori su mi svakodnevne pojave, u vidu sumnje u ono što radim i teškoće nalaženja dovoljno dobrih riječi. Kroz glavu mi prolaze enormne količine misli, ali koliko je od njih istinski vrijedno? Kako uhvatiti pravu? Koja će se riječ skladno sljubiti sa svojom prethodnicom, i kad se sve to slegne, hoće li imati dovoljno smisla? Svako je mjesto u tekstu raskrižje s neograničeno mnogo mogućnosti, a samo jednu treba odabrati. To je moja svakodnevna kalvarija: krčenje puta kroz busiju brbljarija do nečega vrijednog zapisivanja.

Nacional.hr: Bojite li se katkad reakcija publike i koči li vas to u stvaralačkom procesu, utječući na sam nastanak romana?

Čitateljski prijeki sud je cijelim putem uključen u moje pisanje. Odnosno, tekst promatram mnogobrojnim kritičkim očima, zamišljajući što bi u njemu vidio ovaj ili onaj. Istodobno, tu je i potreba da onime što ću napisati ugodim sebi i samo sebi. Pisanja nema bez zanosa, fanatične uvjerenosti, ali izostanak autocenzure donio bi gomilu gluposti. To pisca stavlja u donekle shizofren položaj, tjera ga da si podrezuje krila dok pokušava uzletjeti, ali u praksi se svodi na pregovaranje sa samim sobom: što izbaciti, što može proći...

Nacional.hr: Kažu kako je najbolji način da se nešto nauči tome podučavati druge. Utječe li na vas žar polaznika?

O, itekako. Od sudionika radionica tražim ono čime se sâm nisam mogao pohvaliti: da budu promišljeni, odmjereni, sustavni, da u tekstu sve bude motivirano i isplanirano. Ustrajanje na tome imalo je za posljedicu da sad i sam od sebe to zahtijevam. Kada bih barem mogao ponovno ispisati svoje knjige ispunjavajući sve kriterije koje si sada postavljam.