PRIPREME U MEDULINU Lisa Stublic snimljena s trenerom Slavkom Petrovićem koji je priprema za Olimpijadu u LondonuPrvi put u povijesti Hrvatska će na Olimpijskim igrama u Londonu sljedeće godine imati predstavnicu u maratonu, i to 27-godišnju Lisu Stublic. Iznenađujuću činjenicu, s obzirom na to da se hrvatska atletika ne može podičiti dugoprugašima, nadopunjuje i način na koji se Lisa Stublic plasirala na Olimpijske igre. Ona je u životu istrčala samo dva maratona, prvi prošle godine u Berlinu, kada je ispunila normu za Svjetsko atletsko prvenstvo koje će se krajem kolovoza održati u Daegu u Južnoj Koreji, a drugi prije dva tjedna u Linzu, kada je pobijedila i pritom trčala još brže - rezultat je bio dva sata, 30 minuta i 45 sekundi, čime je istrčala svjetsku normu za nastup u Londonu. I to nije sve, jer Lisa Stublic do prije tri godine nije uopće razmišljala o profesionalnom bavljenju atletikom, već je bila djevojka kojoj je dosadio život u New Yorku te se preselila u Sisak, odakle je podrijetlom njezin otac Ivan. Kako je voljela trčati, počela je trenirati u Zagrebu.

“MOJ OTAC IVAN je iz Starog Broda kraj Siska, moja majka Mary je Amerikanka čiji su roditelji podrijetlom Talijani. Kada je imao 18 godina, moj je otac napustio Sisak te otišao živjeti prvo u Njemačku, zatim odatle u Kaliforniju, u San Diego, da bi se nakon toga preselio u Connecticut, gdje sam i ja rođena”, započela je svoju priču Lisa Stublic s kojom smo prošlog tjedna razgovarali u Medulinu. Kao tinejdžericu trčanje je nije zanimalo, ali je na satovima tjelesnog morala odabrati neki sport, čemu se prilično opirala. “Kada sam bila mlađa, voljela sam plesati, vježbala sam step i balet, a kako je u Americi nogomet popularan među djevojkama, tako sam igrala i nogomet. Međutim, majka me sprječavala u igranju nogometa, stalno je govorila da je to za dečke. Dakle, nisam se ozbiljno bavila sportom. Kada sam upisala srednju školu, moja profesorica tjelesnog željela me u školskom plivačkom timu. Ni to mi se nije sviđalo, ali me ona pritiskala pa sam jednog dana došla na trening. Isplivala sam nekoliko krugova i namjeravala otići kući, nakon čega mi je profesorica rekla ‘kuda ćeš, pa to je bilo zagrijavanje’. Istog trenutka prestala sam s plivanjem, što je uzrujalo profesoricu tjelesnog koja mi je stalno ponavljala da se moram baviti nekim sportom. U Americi su sportovi podijeljeni po godišnjim dobima, a u jesen nema mnogo sportova, osim timskih, za što nisam zainteresirana jer nemam koordinaciju s loptom. Jedino što mi je bilo preostalo bilo je trčanje, i to cross country. Odlučila sam trčati kros samo da bi me profesorica ostavila na miru. Mislila sam da ću odustati i od trčanja, rekla sam ‘istrčat ću jednu utrku, pa ću vidjeti’. Pobijedila sam u utrci na četiri kilometra, drugoplasirana djevojka kasnila je iza mene dvije minute, tako da više nisam mogla odustati”, prisjeća se Lisa Stublic.

U AMERICI, KAŽE, postoji cross country, zatim trčanje u dvoranama i trčanje na stadionima. “Moja škola nije imala momčad koja se natjecala u dvorani, tako da sam počela trčati za drugu školu čiji su profesori prvi primijetili moj talent. Isprva, kada su mi predložili da trčim u dvorani za njihovu školu, ja sam odbila, ali oni su insistirali, tako da sam pristala. No tada sam još uvijek bila glupa djevojka koja nije imala pojma da bi jednog dana mogla postati profesionalna atletičarka. Znate kako je u srednjoj školi, nakon nastave ili gledaš televiziju ili se nečim baviš. Ja sam se odlučila za trčanje”, kaže Lisa Stublic kojoj se trčanje u srednjoj školi ipak isplatilo. “S obzirom na to da sam bila jedna od najboljih trkačica u srednjoj školi na 10 kilometara te sam se natjecala i na srednjoškolskom državnom prvenstvu, dobila sam stipendijske ponude s nekoliko fakulteta. Ono što je trenerima bilo iznenađujuće jest da sam sve svoje rezultate tada postizala bez treninga te su se pitali kakve bih rezultate postizala uz kvalitetne treninge. Na kraju sam odabrala Columbia University i preselila se u New York. Bilo je to 2002. godine, imala sam 18 godina i došla sam u ogroman grad, bila sam oduševljena.” Ni sportska stipnedija koja joj je omogućila upis i studiranje na Columbia Universityju nije je natjerala na ozbiljnije bavljenje atletikom. “Kada sam počela studirati, i dalje nisam razmišljala ozbiljno o trčanju, to mi je bio hobi. Studirala sam glazbenu teoriju i bila sam zainteresirana za sve vrste umjetnosti, gledala sam filmove, posjećivala opere, pisala sam pjesme, crtala i tako dalje. Sjećam se da sam jednom prilikom, u to vrijeme, ispričala treneru trčanja kako sam se probudila u jedan u noći i odlučila crtati, te sam crtala do pet ujutro. On mi je na to rekao ‘Lisa, umjetnica možeš biti kada ostariš. Sada, dok si mlada, imaš puno potencijala i budi trkačica’. Ipak, tijekom studiranja sam prvi put u životu započela ozbiljno s treninzima, što se odmah pokazalo na rezultatima. U prvoj sezoni svoj rezultat na pet kilometara poboljšala sam za minutu, u drugoj sezoni za još minutu, nakon čega sam počela trčati na deset kilometara i na tri tisuće metara sa zaprekama.“ Čak ni to nije bilo dovoljno da povjeruje u svoje atletske sposobnosti. “Problem je bio u tome što nisam bila zainteresirana za profesionalno bavljenjem atletikom. Željela sam biti umjetnica, a trčanje je bilo samo dio mog životnog stila, nisam to shvaćala ozbiljno. Trčanje nisam smatrala ničim osim navikom”, kaže Lisa koja je tada svirala violinu i flautu, a po završetku fakulteta objavila je i knjigu “Loose Ends. Weak Beginnings: A Collection of Poetry 2003-2005”. Po završetku fakluteta Lisa Stublic se zaposlila u New Yorku gdje je obavljala dva posla. “Tijekom dana radila sam za jednu glazbenu izdavačku kuću, moj je posao bio pronalaziti nove rock’n’roll i hip hop izvođače. Nakon posla bih trčala, pojela ručak te odlazila na svoj večernji posao u jednom baru, gdje sam radila za šankom. Nisam imala atletskog trenera, samu sam sebe trenirala. Bila sam dio jednog atletskog kluba u New Yorku, ali atletski klubovi u Americi nisu toliko bitni”, tvrdi Lisa Stublic kojoj je takav način života uskoro dozlogrdio. “Krajem 2007. godine New York mi je postao zamoran. S diplomom profesorice glazbene teorije jako je teško naći posao, a pored toga New York je vrlo skup grad, radila sam dva posla i opet nisam imala novca. Ušla sam u nešto što nije bila kriza srednjih godina, već kriza četvrtine života, nisam znala što da radim sa svojim životom, nisam mogla zaraditi novac od posla kojim sam se željela baviti. Željela sam pisati mjuzikle i knjige, ali tu nema zarade. I onda sam odlučila otići u Hrvatsku na nekoliko godina i naučiti jezik.“

KADA SE POČETKOM 2008. godine doselila u Sisak, Lisa Stublic je željela trčati kros te su joj Lisa Stublic trčala je polumaraton u Bolognisavjetovali da se upiše u neki atletski klub u Zagrebu. Upisala se u Dinamo Zrinjevac. Na ljeto je otišla na pripreme s klubom na Roglu, gdje je upoznala Slavka Petrovića, još uvijek aktualnog rekordera Hrvatske na deset tisuća metara, koji je tada imao 28 godina, polako završavao trkačku karijeru i započinjao raditi kao trener u atletskom klubu Ulix. “Nisam bila zadovoljna klubom Dinamo Zrinjevac i kada je došla jesen i vrijeme za promjenu kluba, ja sam pitala Darija Nemeca, svog dečka i pomoćnog trenera, kako da promijenim klub. Dopale su mi se metode treninga Slavka Petrovića i prešla sam u klub Ulix”, kaže Lisa Stublic kojoj je susret s Petrovićem potpuno promijenio sportski život jer je on bio taj koji ju je uvjerio da bi mogla biti odlična maratonka. “Lisa Stublic je uporno htjela trčati 3000 metara sa zaprekama, ali ona zbog svoje građe tijela nije za tu disciplinu. Dok je bila u klubu Dinamo Zrinjevac, bila je fokusirana na tu disciplinu, kao i na pet i deset kilometara. Forsirala je tri tisuće metara sa zaprekama, ali je zbog toga imala problema s leđima i moglo joj se dogoditi da prerano završi karijeru. Po tehnici trčanja pokazivala je da bi mogla imati uspjeha kao maratonka jer ima ekonomični korak, pri čemu troši malo energije. U početku je bila nepovjerljiva, ali nakon tri i pol mjeseca zajedničkog rada, krajem 2008. godine, istrčala je hrvatski rekord u polumaratonu. Tijekom 2009. smo trenirali i pripremali se za utrke na stazi, kada je istrčala hrvatski rekord na 3000 metara sa zaprekama i na pet tisuća metara, ali smo se dogovorili da se od jeseni 2009. godine počinjemo pripremati za maraton s ciljem ispunjavanja norme za Olimpijske igre u Londonu”, prisjetio se Petrović.

SAMO GODINU DANA nakon odluke o pripremama za Olimpijske igre, u rujnu 2010. godine Lisa Stublic istrčala je prvi maraton i odmah ostvarila rezultat 2.33,42, čime je ispunila normu za Svjetsko atletsko prvenstvo i za Olimpijske igre, ali taj je rezultat trebalo potvrditi u 2011. godini jer se rezultati od 1. siječnja 2011. računaju kao ispunjavanje olimpijske norme. Rezultat maratona u Linzu bila je potvrda norme. Međutim, do utrke u Berlinu Lisa Stublic je prošla golgotu, zbog čega Petrović priznaje da je prije utrke drhtao. Naime, ona nije imala gotovo nikakvih uvjeta za treniranje i sportski život. “Prvo je živjela u Sisku, a dolazila na treninge u Dinamo Zrinjevac. Onda je iznajmila stan na Ravnicama s cimericama, mijenjala je podstanarske stanove, i dan-danas je podstanarka. Kada smo krenuli u projekt, valjda je samo pet osoba u Hrvatskoj vjerovalo u nju. Ona prošle godine nije imala klupsku stipendiju, dobivala je samo 600 kuna od grada, a Atletski savez je osigurao samo desetak dana priprema. Dan joj je izgledao tako da bi u školi učila hrvatski jezik od osam do 11.30, zatim bi odradila trening, nakon ručka bi predavala u školi stranih jezika, da bi u devet navečer išla na drugi trening. Kupili smo joj lampicu koju je stavila na glavu da bi noću mogla trčati po Sveticama. U lipnju prošle godine prestala je raditi, posvetila se treninzima, bili smo na pripremama u Austriji, Sloveniji i u Delnicama, i onda su stigli pravi rezultati”, kaže Petrović koji je bio zabrinut jer ju je on uvjerio da mora dati otkaz u školi stranih jezika da bi se potpuno posvetila maratonu, što je ona u lipnju prošle godine i napravila. “U trenutku kada je dala otkaz na poslu, nije imala novca, samo 600 kuna koje je dobivala od Grada, pa je tada s dečkom i njegovim roditeljima živjela u stanu od 50 četvornih metara.“ “Mi smo ušli u veliki rizik, posudili smo novac od prijatelja, jedini sponzor bila nam je kompanija aviokarte.hr, i da nije bilo njih, ne bismo mogli otići u Berlin na maraton. Sami smo platili put, smještaj i startninu u Berlinu, a prije toga smo sami plaćali pripreme, tenisice, vitamine, sve. Zato sam u Berlinu bio jako nervozan. Ipak sam je ja nagovorio na otkaz, a da u Berlinu, recimo zbog lošeg vremena, nije ostvarila dobar rezultat, tko zna što bi nakon toga uslijedilo.

PROŠLE JESENI Lisa Stublic trčala je polumaraton u Zagrebu RAZGOVARAO SAM s njezinim dečkom Darijom Nemecom o tome što ako ne ostvari dobar rezultat i ne uđe u olimpijski program”, kaže Petrović. I dok je on morao brinuti o organizacijskim problemima, Lisa Stublic je brinula može li ona uopće istrčati maraton: ”Odlazeći na svoj prvi maraton u Berlin, mislila sam da ću umrijeti dok dođem do cilja, da neću moći disati, da ću puzati po podu kako bih prošla cilj. Međutim, trčala sam i trčala i čekala da me uhvati kriza. No ništa se nije dogodilo, okončala sam utrku a da nisam ostala bez daha, tek su me noge boljele.” Iznenadila je i sebe i druge, Petrović kaže da je prije Berlina najavljivao da ona može istrčati maraton za dva sata i 35 minuta, ali njegovi kolege nisu vjerovali, tvrdili su da treba ciljati na rezultat oko dva sata i 40 minuta, a ona je istrčala maraton za dva sata i 33 minute. “Stalno me iznenađuje napretkom. Prije šest mjeseci rekao sam da ona za četiri do pet godina može istrčati odličan rezultat. Kada smo se pripremali za Linz, plan je bilo da istrči 2.32, ali po treninzima sam vidio da može trčati brže te je na kraju istrčala 2.30. Nakon maratona u Linzu sedam dana nije trčala, imala je žuljeve, nokti na nogama su joj ispali“, kaže Petrović. Ni njezinim roditeljima nije bilo lako. “Kada sam majci rekla da ću trčati maraton, bila je prestrašena, mislim da je još uvijek prestrašena. Kada sam u Linzu istrčala olimpijsku normu, moj otac je ostao bez teksta. Na trenutak sam mislila da se prekinula telefonska veza, a onda je, mucajući, rekao ‘pa to je sjajno’”, uz smiješak kaže Lisa Stublic.

ZA USPOREDBU, svjetski rekord u maratonu drži Britanka Paula Radcliffe s dva sata, 15 minuta i 25 sekundi, ali to je vanserijski rezultat kojem se ni jedna maratonka nije ni približila. “Postoji velik broj odličnih ruskih i etiopskih maratonki koje trče između 2.20 i 2.30. Na Olimpijskim igrama mogu nastupiti po tri maratonke iz svake zemlje, ali 2.30 još uvijek nije rezultat kojim se ulazi među 10 najboljih maratonki na svijetu. Prednost Lise Stublic je što joj je tek 27 godina, a najbolje maratonske godine su nakon tridesete. Vjerujem da ona može ubuduće istrčati 2.25, što je europski vrh”, smatra Petrović koji više nema organizacijskih problema jer jer Lisa Stublic ovim rezultatom ušla u olimpijski program te joj sada Hrvatski atletski savez pomaže u pripremama i treninzima.