Iako je imao revolver, američkim vojnicima nije pružao nikakav otpor. Bio je ponešto zbunjen, dezorijentiran, ali i razgovorljiv.Otkad su američki vojnici krenuli u napad na Irak, američka obavještajna služba imala je prioritetni zadatak: uhvatiti Sadama Huseina živog ili mrtvog. Minulih mjeseci pokretane su brojne akcije potrage za iračkim diktatorom, raspisana je nagrada od 25 milijuna dolara onomu tko pomogne u njegovu hvatanju, američki vojnici pretražili su brojne lokacije ? sve bez uspjeha. Prije nekoliko tjedana zapovjednici američke obavještajne službe u Iraku odlučili su promijeniti taktiku. Dotad su informaciju gdje se on nalazi pokušali doznati od njegovih najbližih političkih suradnika, jer su oni znali gdje su razna skloništa koja je on dao izgraditi u gdje bi se mogao nalaziti zajedno s najvjernijim suradnicima i tjelesnim čuvarima. Vjerovalo se da ga štiti i regionalni vođa njegove bivše stranke BAAS koji je uspio na nekom području potajno održati vlast.

No pokušaji da se on pronađe na temelju takvih informacija nisu dali rezultata pa je odlučenoa da se informacije pokušaju tražiti na nižim razinama. Amerikanci su počeli hapsiti i odvoditi na ispitivanja ljude koji su na nižim razinama imali kontakte sa Sadamom Huseinom, tjelesne čuvare, članove posluge, ljude koji su s njim imali kontakte po obiteljskoj ili plemenskoj liniji. Povećavajući pritisak, Amerikanci su počeli hapsiti i članove njihovih obitelji. Tako se posljednjih tjedana počela prikupljati velika količina novih informacija, stvarajući sliku o krugu ljudi koji su imali veze s Huseinom, na koje se dosad manje obraćala pozornost. Tako je utvrđeno da se na tim nižim razinama Husein okruživao samo ljudima iz svog plemena iz okolice Tikrita pa se tako počela stvarati i predodžba o klanovskim vezama. Neki od ispitivanih potvrdili su ono što se sve više sumnjalo, da se Husein kreće i skriva privrženicima lojalista, kao što se prije vjerovalo.

Jedan od ispitanih najčešće bi prokazao nekog drugog, koji možda nešto zna, pa su tako prošlog petka američki istražitelji dali uhititi bivšeg Huseinova tjelesnog čuvara i podvrgnuli ga iscrpnom i oštrom ispitivanju. Preplašen, istražiteljima je otkrio ključnu informaciju. Rekao je da zna da se Husein trenutačno nalazi na usamljenoj farmi nedaleko od Dawra, desetak kilometara južno od Tikrita, ili da će tamo doći za nekoliko sati. Tikrit, sjeverno od Bagdada, grad u kojem je Husein proveo dio mladosti, uvijek se smatrao glavnim središtem Huseinovih pristaša, grad u kojem je uvijek imao veliku podršku. Farma je uz obale rijeke Tigris, a preko rijeke je Al Auja, rodno selo Sadama Huseina.

Ta je informacija prenesena zapovjedništvu 4. američke pješačke divizije, koja nadzire područje sjeverno od Bagdada, gdje je najveći otpor američkoj okupaciji, pa je u raznim zasjedama, napadima na vozila i helikoptere pretrpjela poprilične gubitke. General bojnik Roy Odierno, zapovjednik te oklopne divizije, opremljene najmodernijim sofisticiranim kompjuterskim sustavom borbene koordinacije, smjesta je naredio da jedna operativna postrojba pretraži farmu. U akciju je već za sat i pol. u subotu kasno popodne, pošlo 600 vojnika 1. brigade 4. divizije, među kojima su bili i pripadnici specijalnih snaga inženjerije i pješaštva, potpomognuti helikopterima i oklopnim vozilima. Opkoljeno je područje farme u promjeru od dva kilometra, a potom su pripadnici specijalnih snaga počeli pretraživati teren i tamošnje zgrade, što im nije bilo prvi put, jer su to područje već pretraživali.

U glavnim zgradama farme nisu našli ništa pa su počeli pretraživati i sporedne zgrade, razne zemljane potleušice raštrkane po farmi ispod krošanja palmi. Pregledali su tako i tri manje potleušice uz seoski put, a posebno im je jedna bila sumnjiva, jer su vidjeli kako su iz nje ? kad su joj se približili ? pobjegla dvojica muškarca, koje su kasnije uhvatili.

Vojnici su pregledali potleušice, ali u njima nisu našli ništa sumnjivo. U srednjoj, koja se sastojala od tri prostorije, našli su odjeću, nove majice i hlače. U jednoj sobi bio je krevet i stolica, u susjednoj prostoriji kuhinja, a treća prostorija izgledala je kao pričuvno skladište. Vojnici su se u toj potleušici zadržali pola sata prekapajući po stvarima. Ispred treće prostorije na podu je ležao tepih. Jedan ga je vojnik pomaknuo i utvrdio da se ispod tepiha ne nalazi zemlja nego cigle i nabacana prašina. Počeo ih je razmicati i ispod njih otkrio ploču od stiropora. Podigao je stiropor i spazio rupu, a u rupi lice raščupanog, bradatog muškarca, koji mu je rekao: “Nemoj pucati!” I podigao ruke uvis. Bilo je to oko 8 sati navečer u subotu, 13. prosinca.

Vojnici su iz rupe izvukli bradonju, a neki su odmah shvatili koga su našli, da se u toj rupi, iskopanoj ispod potleušice, u kojoj je jedva jedna osoba mogla ležati, skrivao nekadašnji vođa Iraka Sadam Husein. Iako je imao dugu prljavu kosu i dugu sijedu bradu, lako ga je bilo prepoznati po karakterističnim očima i obrvama. Iako je imao revolver, američkim vojnicima nije pružao nikakav otpor. Bio je ponešto zbunjen, dezorijentiran, ali i razgovorljiv.

Smjesta je ukrcan na helikopter i odvezen na bagdadski aerodrom, gdje je glavna američka baza u Iraku. Pregledao ga je američki vojni liječnik i utvrdio da je ponešto tjelesno slab, ali da je zdrav. Tada su mu uzeli uzorak za DNK analizu, kako bi ga što prije nedvojbeno identificirali. Obrijali su mu bradu, da ga mogu fotografirati i pokazati osobama koje bi ga mogle prepoznati. Iz obližnjeg zatvoreničkog logora dovedeni su njegovi uhićeni bliski suradnici da ga prepoznaju, među ostalima i bivši ministar vanjskih poslova Tarik Aziz, koji je već identificirao leševe njegovih sinova. On je, kao i ostali, potvrdio da je to Sadam Husein. Dovedeni su i neki članovi Iračkog vladajućeg vijeća, foruma koji okuplja proameričke iračke političare, da ga i oni vide. Oni su također rekli da je to nesumnjivo Sadam Husein i s njim su razgovarali. Pitali su ga zašto je poubijao tolike ljude dok je bio na vlasti, a on je prkosno odgovorio da je to bilo iz državnih razloga te se rugao nekim svojim žrtvama.

O njegovu hvatanju smjesta su obaviješteni američki predsjednik George W. Bush, ministar obrane Donald Rumsfeld i još neki najviši dužnosnici, ali je odlučeno da se o tome šuti sve dok ne bude završena DNK analiza, koja će definitivno potvrditi je li posrijedi Sadam Husein. No članovi Iračkog vladajućeg vijeća bili su toliko uzbuđeni onim što su vidjeli da nisu izdržali čuvati tajnu te su je u nedjelju ujutro neki od njih otkrili svojim bližnjima, a potom se vijest munjevito proširila. Novinari su o tome izvijestili prije nego što je američka vlast htjela.

DNK analiza završena je tek u nedjelju prije podne pa je američki administrator Iraka Paul Bremer tek nešto iza podneva mogao sazvati izvanrednu tiskovnu konferenciju. Počeo ju je rečenicom: “Dame i gospodo, imamo ga!” Uslijedio je buran pljesak američkih i iračkih novinara. Kad je zapovjednik američke vojske u Iraku general Ricardo Sanchez na toj tiskovnoj konferenciji pokazao prve snimke uhvaćenog Huseina, irački su novinari skočili na noge i mašući prema monitoru na kojem je bila snimka uhvaćenog iračkog vođe, bijesno vikali: “Smrt Sadamu! Smrt Sadamu!” Mjesto gdje je bivši irački diktator uhvaćen, stanje u kakvom je bio te metoda kojom je otkriven odaju mnogo o sadašnjoj situaciji u Iraku i otporua na koji nailaze Amerikanci. Pokazuje se da otpor Huseinovih privrženika nije koordiniran s jednog mjesta, da ne postoji glavn stožer koji ga vodi, nego je posrijedi policentrični napor, koji je upravo zato teško razbiti jednim potezom.

Dok je vladao, Sadam Husein dao je, osim brojnih raskošnih palača, sagraditi i brojna moderno opremljena tajna podzemna skloništa, za koja se tvrdilo da u njima ljudi mogu mjesecima ostati skriveni bez potrebe da se opskrbljuju potrepštinama izvana. Stoga se nagađalo da Husein i nakon dolaska Amerikanaca s najbližim suradnicima živi u takvom tajnom skloništu i odonud koordinira antiameričke akcije. No on nije otkriven u takvom sofisticiranom skloništu, nego u rupi j u zemlji ispod poda bijedne potleušice na farmi u zabačenom zaseoku usred sunitskog trokuta, područja sjeverno od Bagdada gdje žive njegovi prisataše.

Nije slučajno da je ta farma na obali Tigrisa, preko puta njegova rodnog mjesta Auje. U toj potleušici Husein je imao nekoliko osnovnih potrepština, nešto odjeće, malu kuhinju, krevet i stolac, a rupa je bila mjesto gdje se mogao sakriti ako naiđu američki vojnici. Imao je pištolj, kovčeg sa 750.000 dolara, da plaća one koji mu pomažu, i ništa drugo. Nije imao ni telefon, mobitel, nikakvo sredstvo za komuniciranje, što znači da iz te potleušice nikako nije mogao zapovijedati svojim pristašama diljem Iraka i slati ih u akcije. S njim su biila samo dva čovjeka koji su mu pomagali u skrivanju te su, kad se on zavukao u rupu, preko ulaza stavili poklopac od stiropora, neko smeće, cigle i tepih.

Husein nije bio nikakav gerilski vođa, koji uz pomoć ađutanata rukovodi širokim antiameričkim otporom, nego usamljeni čovjek u bijegu, kojem pomažu usamljeni vjerni pojedinci. Prema tvrdnjama zapovjednika 4. divizije Odierna, čiji su ga vojnici uhvatili, on je vjerojatno imao tridesetak takvih skloništa na tom području, koja je stalno mijenjao, zadržavajući se u svakom kratko vrijeme i bježeći u sljedeće. Oni koji su mu pomagali nisu bili za to izabrani jer su bili pripadnici njegova režima nego u prvom redu stoga što su bili članovi njegove obitelji ili klana, pa se Husein više oslanjao na stare plemenske i obiteljske veze i odanost nego na ljude kojima je zapovijedao dok je bio na vlasti. Nije slučajno uhvaćen blizu svog rodnog mjesta, i to u potleušici. Ipak se najsigurnije osjećao na području koje je najbolje poznavao, gdje je odrastao ? također u takvoj potleušici ? u gdje su bili ljudi na čiju je vjernost mogao računati zbog krvnih, a ne političkih veza.

U devet mjeseci, koliko se skrivao, Husein se nekoliko puta javljao audioporukama, kojima je pozivao svoje pristaše na otpor Amerikancima. Te su se poruke često uzimale kao dokaz da on koordinira antiameričku gerilu. No sada je vidljivo da nije bilo tako. U toj potleušici bilo je struje pa je Husein i tamo mogao snimiti poruku na običnom kazetofonu a kazetu je netko od njegovih čuvara mogao odnijeti nekomu tko će je dostaviti arapskoj televiziji Al Jazeera.

Okolnosti Sadamova hvatanja razbit mitove o tome kako je organiziran oružani otpor njegovih pristaša. Samo hvatanje će svakako oslabiti taj otpor, ali neće značiti i njegov kraj. Upravo zato što otpor nije bio koordiniran s jednog mjesta, što njime nije rukovodio Husein, neće doći do njegova automatskog organizacijskog kolapsa. Vjerojatno će Huseinovo hvatanje neke od njegovih sljedbenika obeshrabriti pa će odustati od otpora. No drugi će nastaviti i možda svoju lojalnost preusmjeriti prema generalu Izadu al-Duriju, najbližem Huseinovu suradniku, za kojeg se tvrdilo da zapravo on održava veze s raznim regionalnim gerilskim grupama. I sam Bush, obraćajući se javnosti nakon hvatanja Huseina, rekao je da ne treba očekivati da će sada sve antiameričke akcije u Iraku prestati. Pritom je imao na umu da antiameričke akcije u Iraku ne organiziraju samo Huseinovi ljudi, nego da su mnogo aktivniji oni koji s njim nemaju nikakve veze, čak su bili i njegovi ljuti neprijatelji. To su pripadnici međunarodne terorističke organizacije Al Qaeda, koji su se tek nakon Huseinova pada infiltrirali iz Irana i Sirije u Irak da napadaju Amerikance i njihove saveznike. Huseinovi lojalisti bili su odgovorni za pojedinačne napade na usamljene američke vojnike i patrole, za raketne napade na bagdadske hotele, ali iza najgorih terorističkih napada u Iraku, samoubilačkih bombaških atentata na sjedišta UN-a i Crvenog polumjeseca, na jordansko veleposlanstvo, na zapovjedništvo talijanskih snaga u Nasiriji, gdje je ubijeno po nekoliko desetaka ljudi, često mahom civila, nisu stajali Huseinovi pristaše nego pripadnici Al Qaede.

Oni će nastaviti svoje akcije, a Huseinovo hvatanje možda će čak i osnažiti njihove redove. Jer možda će im se sada pridruže i antiamerički nastrojeni Iračani, kojima je nakon hvatanja Huseina postalo jasno da od njegova ponovnog ustoličenja neće biti ništa. Budući da on sam više ne može ni simbolički poticati Iračane na rat protiv Amerikanaca, možda će se pridružiti onima koji će to odlučno nastaviti.

Amerikanci su sada uvjereni da će nakon hvatanja Huseina otpor njihovoj prisutnosti u Iraku splasnuti, barem kad je riječ o otporu koji pružaju sami Iračani, ali može ojačati djelovanje Al Qaede. Korijeni otpora Amerikancima nisu jednostavni. Tom otporu priključili su se i novi ljudi, potaknuti razvojem događaja u Iraku u posljednje doba. Golem broj Iračana, čak i onih koji su u prvi mah pozdravili dolazak Amerikanaca i rušenje Huseina, uvjeren je da su Amerikanci došli opljačkati njihovu naftu. To je ključan razlog zašto oni žele da se u Iraku što prije uspostavi nova iračka vlast, a Amerikanci odu. Oni od Amerikanaca traže da, kao što su obećali, što prije uspostave ključne funkcije države i pokrenu privredu, smatrajući i njih odgovornima što je zemlja doživjela kolaps, što zbog američkih sankcija, što zbog rata. Donekle je pošlo nabolje kad je infrastruktura u pitanju, ali još čak ni Bagdad nema stalnu opskrbu električnom energijom. No glavni je problem neimaština, kolaps privredne aktivnosti, zbog čega je mnoštvo ljudi bez posla. Ključno što Iračani traže jesu radna mjesta, i to brzo.

Američki kongres izglasovao je nedavno 18 milijardi dolara za obnovu Iraka. Već u siječnju trebali bi biti potpisani ugovori s američkim i međunarodnim konzorcijima za 26 projekata obnove, a za stabiliziranje stanja u Iraku ključno je da se dio tog novca što prije prelije barem djelomice i u ruke običnih Iračana njihovim zapošljavanjem na tim projektima. Kako se bude poboljšavala ekonomska i socijalna situacija, smanjivat će se antiameričko raspoloženje i popravljati opća sigurnosna situacija.

Postoje, međutim, mnoge sumnje da će najveći dio tog novca otići natrag u SAD, velikim američkim kompanijama iz vojnoindustrijskog kompleksa, koje će sigurno dobiti najveći dio velikih projekata obnove, dok će samo manji dio pripasti Iračanima. Za nekoliko tjedana hvatanje Huseina već će biti zaboravljeno pa će situacija u zemlji ovisiti prvenstveno o ekonomskoj i socijalnoj situaciji.

Hussein je sada u američkim rukama, prema nekim informacijama iz Bagdada je prebačen u veliku američku bazu u Kataru, gdje ga ispituju. Navodno s istražiteljima ne surađuje. Govori, ali ništa ne želi konkretno otkriti, tvrdi da Irak nije posjedovao oružje za masovno uništavanje, ne kaje se za ono što je počinio. Postoji opća suglasnost da bi Huseinu trebali suditi sami Iračani. To će biti moguće nakon što Iračani u srpnju formalno preuzmu vlast u svojoj zemlji. Već se tvrdi da će to biti spektakularno suđenje, u parafrazi omiljele fraze samog Huseina, “majka svih suđenja”. Čuje se da se Hussein već počeo pripremati da na suđenju pokaže prkos. Suđenje će nesumnjivo biti zanimljivo.

Hvatanje Huseina nije značajno samo za Irak, možda jednako i za SAD. Za 11 mjeseci, prvog utorka u studenome 2004., održat će se američki predsjednički izbori, za koje se predizborna kampanja tek zahuktava. Posljednjih tjedana bilo je zamijećeno da je tom kampanjom počela dominirati iračka problematika, jer su demokratski predsjednički kandidati, posebno trenutačni favorit za dobivanje demokratske predsjedničke nominacije Howard Dean, počeli napadati predsjednika Busha upozoravajući na loše stanje u Iraku i sve veći broj američkih žrtava. Hvatanje Huseina nesumnjivo će ojačati Bushov položaj kad je riječ o Iraku u predizbornoj kampanji. Ipak, koliko će iračka situacija biti prisutna u američkoj predsjedničkoj kampanji, ovisit će o tome kako će se u Iraku razvijati socijalna i sigurnosnu situaciju nakon što je Hussein strpan u zatvor. Da njegovim hvatanjem brige za Amerikance nisu prestale, pokazuje ono što se dogodilo dan nakon njegova hvatanja. Dvije autobombe eksplodirale su ispred policijskih postaja u samom središtu Bagdada. Čini se da je to djelo Al Qaede. Ona kao da poručuje da na njeno terorističko djelovanje hvatanje Sadama Huseina neće nimalo utjecati.