Nacionalizam i imaginacija knjiga je osobite teoretičarke i aktivistkinje Gayatri Chakravorty Spivak koja se na teorijski kompleksan i etički odgovoran način bavi ključnim problemima književne, postkolonijalne i feminističke teorije.

U svim esejima te u predgovoru pisanom posebno za hrvatsko izdanje (Fraktura) autorica jasno artikulira kritiku neokolonijalnoga kapitalizma, financijalizacije svijeta i globalizacije usporedo s kritikom epistemičkog nasilja, stvarajući "živu teoriju", a teoriju shvaćajući kao "strategiju preživljavanja". Nacionalizam i imaginacija beskompromisno je teorijsko štivo u kojem hrvatska publika prvi put ima priliku upoznati se s vizionarskom mišlju Gayatri Chakravorty Spivak.

U eseju "Nacionalizam i imaginacija" autorica analizira ostvarivanje indijske neovisnosti 1947. i preispituje temelje stvaranja nacije-države iz mikrološke optike, otvarajući pitanja nacije i transnacionalnih prostora, nacije i jezične memorije te povijesne naracije.

Nacionalizam i imaginacija

Iznimno sam počašćena što sam gošća Centra za napredne studije ovdje u Sofiji - Alexander Kiossev zna da sam se stvarno trudila da do ovoga dođe. Ono što ću pročitati odnosi se na Indiju, a rekla bih da indijski primjer nije jedinstven, već različit. Vaša povijest vjerojatno ne bi stvorila onu vrstu nacionalizma koju je stvorila povijest Indije odmah nakon proglašenja Neovisnosti.

Alexander mi je danas popodne dao članak naslovljen "Osiguravanje uskladivosti kroz poštovanje razlike". I to je ono što ću tražiti od vas dok me budete slušali. Kažete da ste me pozvali djelomice zato što ovu skupinu zanima prevođenje. Morat ćete prevoditi okolnosti dok budem govorila.

Sjećam se proglašenja Neovisnosti - bila sam vrlo mlada, ali prerano sazrela - i to je bio nevjerojatan događaj. No moja najranija sjećanja odnose se na glad: tijela kosturi umirala su na ulici puzeći prema stražnjem ulazu i moleći za štirku. Bila je to velika glad koju su Britanci umjetno proizveli kako bi nahranili pacifičko ratište tijekom Drugoga svjetskog rata. Nešto kasnije naučila sam iznimne pjesme Indijskog udruženja narodnog teatra - slavne IPTA-e.¹ Zašto bi one bile političke? Netko me od vas pitao mogu li primjeri iz književnih djela biti politički. U ovom se slučaju dogodilo da je na snazi bio 144. stavak Kaznenog zakona, koji je propisivao preventivno zatvaranje radi kontroliranja otpora.

Ne damo rižu

Britanci u Indiji (Eikipedia)No britanske vlasti nisu razumjele indijske jezike, pa se taj teatar provlačio kroz zakonske rupe i IPTA je preživjela kao politička organizacija. Kao i većina bengalske djece i ja sam naučila njihove izvanredne pjesme, a citirat ću pripjev koji proganja naše kulturno sjećanje: "Nećemo davati više riže, jer ta je riža, zasijana krvlju, naš život." Nisam to povezivala s Britancima - već samo s klasnom borbom.

Britanci su se spominjali samo u onoj uličnoj rimi o Japancima: "Do re mi fa so la ti / na Japance bombu baci. / U bombi zmija kobra / Britanci vrište: 'Oh, Gospode, pomozi, pomozi!'" Japanci su, mislili smo u Bengalu, Britance bacali na koljena pa smo im se zbog toga divili. Kolkatu² su evakuirali u vrijeme mog rođenja zbog straha od japanskog bombardiranja. Vi ste tada prvo bili uz sile Osovine, a potom uzSaveznike. Nama se to događalo istovremeno. Najveći broj mrtvih u Drugom svjetskom ratu odnosio se na indijske vojnike koji su se borili za Britance. S druge strane, na istočnom je rubu Indije postojao savez s Japancima i silama Osovine. Subhas Chandra Bose, obiteljski prijatelj, bio je prijatelj Japanaca i vođa Indijske nacionalne armije. Otišao je u Japan, a odande u Njemačku te se oženio Njemicom. (Zrakoplovna luka u Kolkati dobila je ime po njemu.) Dakle postojala je istodobna obveza prema Saveznicima i silama Osovine. Granice su prijeđene. Europljanima je to bio Holokaust, međutim nama je to bio svjetski rat, možda kraj kolonijalizma.

Najokrutnije nasilje

Kao što sam rekla, Kolkata je evakuirana kad sam se ja rodila. Moja majka nije međutim htjela otići. Rekla je: "Moje će dijete ostati u Kolkati." Baka mi je također ostala pa sam se tako rodila u gradu. Godine 1946. krenula sam u dječji vrtić. U listopadu su zatvorili školu. Živjeli smo točno na granici s muslimanskom četvrti, na rubu Avenije Syed Amir Ali. Na tim se područjima događalo najokrutnije hindusko-muslimansko nasilje. Bilo je to politički motivirano nasilje - zemlja će se podijeliti pa su nam tako ljudi s kojima smo živjeli oduvijek, stoljećima, u sukobima bremenitom suživotu, iznenada postali neprijatelji. Bile su mi četiri godine, i to su moja prva sjećanja. Klicat će se sve glasnije i slaviti božansko na hinduski ili muslimanski način. Čak smo i mi djeca znala da je svaki poklik značio ubod nožem, udarac mačetom. (U tim se nemirima borbe nisu vodile puškama.) Mobiliziralo se ljude iz radničke klase, iz nižih klasa, jer su Britanci i oni iz viših klasa sklopili pakt da podijele zemlju. Bilo je krvi na ulicama i to ne mislim u prenesenom značenju. To su moja najranija sjećanja: glad i krv na ulicama.

Moji su roditelji bili ekumenski sekularisti antikastinski usmjereni. Ja sam ateistkinja, ali rođena sam u hinduističkoj obitelji. Noću je kuća bila puna muslimanskih žena i djece koje je moj otac dovodio iz susjednih sirotinjskih stambenih naselja (što se u ono vrijeme nazivalo slumom, dok se to danas smatra politički nekorektnim). Muškarci i moj otac bili bi na terasi.

Stvaranje shizofrenije

Nasuprot tomu, proglašenje Neovisnosti bilo je uglađen događaj. Zanos u razgovorima starijih, beskrajne političke rasprave. Sjetite se, bili smo tristo godina pod vlašću islamskog carstva i potom dvjesto godina pod britanskim. Bila je to dakle velika stvar. Marširanje u bijeloj i plavoj boji, mahanje zastavama, pjevanje neizbježnih Tagoreovih pjesama. Važan je događaj bila Podjela, dioba zemlje. Majka bi kretala u zoru, do manje željezničke stanice kad su stizali vlakovi s istoka, pomagala bi izbjeglicama i brinula se o njihovu oporavku pa dolazila kući iscrpljena kasno navečer. Noću bi se Kolkata pretvarala u izmučen grad; čak su se i obrasci govorenja u gradu promijenili. Kad bi se prebirale uspomene na proglašenje Neovisnosti, nacionalistička bi poruka na ulicama stvarala shizofreniju.

Ako u publici ima ikoga moje dobi tko je odrastao u Kolkati (znam da nema, ali ipak to kažem) i tko nije vodio beznadno zbrinut život, sjetit će se da su, uz hinduske pjesme iz filmova, komadi koji su se emitirali preko zvučnika tijekom svakog praznika Durga Puja - Durga Puja je naš izrazito komercijaliziran praznik, glavni događaj ideološke produkcije - bili Siraj-ud-daula, priča o nesretno izdanom Nawabu, muslimanskom kralju koji se borio protiv Roberta Clivea, čovjeka koji je u Indiju uveo teritorijalni imperijalizam; i Mebar Patan,¹ kazališni komad napisan u mojoj obitelji prije stotinu godina koji Rajpute označava dvosmisleno, tako da su muslimani postali dvosmisleni analog Britancima.

Puteni seks je loš

Mislila sam da biste to mogli razumjeti zbog svojih otomanskih veza. Britanci su naš neprijatelj, a to su i muslimani - dvosmisleno, zato što bi Britanci iznenada mogli postati naš spasitelj!

Tu čvrstu preostalu jezgru o muslimanu koji nije samo neprijatelj već i zlo još razrađuje hinduska desnica. Da prevedemo sentiment iz slavne pjesme iz Mebar Patana: puteni seks je loš; majke i supruge su dobre i treba ih zaštititi; muslimani su neprijatelji. Ipak, taj je komad napisao slavni osloboditeljski nastrojen pjesnik, čije se pjesme pjevaju prilikom proslave svakog Dana Neovisnosti. Prevest ću nekoliko rečenica: "Doliči li ti da se prepustiš nedostojnoj požudi, kada gradu i zemlji prijeti neprijatelj? Jesu li ljubavničke ruke primjeren ures na tim grudima opustošenim muslimanskim udarcima? Tko će sačuvati njegov život, kada majka i supruga budu u opasnosti? Na oružje, na oružje!"

Moj adolescentski um, koji je sazrijevao u Kolkati pedesetih, počeo je shvaćati činjenicu da je nacionalizam imao veze s okolnostima rođenja osobe, s njenim ponovnim preoblikovanjem zbog migracije, braka i povijesti, iščezavajući u zahtjevima za drevnim utemeljenjem. Njegove sastojke treba pronaći u pretpostavkama onoga što sam kasnije naučila nazivati reproduktivnom heteronormativnošću. To je razlog što sam citirala pjesmu: reproduktivna heteronormativnost u svakoj je njenoj pori. A važno je bilo sljedeće pitanje: jeste li prirodni ili oprirođeni? George Bush ili Madeline Albright? Bugarin ili Turčin? Kada se osvrnem na argumente Todora Živkova da su Bugari imali organiziranu državu prije Rusa, da su bili kršćani prije Rusa, pomislim na ovo: drevno polaganje prava na stvari postaje nacionalizam na temelju zajedničkog porijekla.

Život u postnacionalnim situacijama

Kako sam odrastala, tako sam shvaćala da je nacionalizam bio povezan s reproduktivnom heteronormativnošću kao izvorom legitimacije. Preselivši se u Sjedinjene Američke Države i postavši aktivnom diljem svijeta, shvatila sam da je nacionalizam u zemljama u razvoju bio alibi za djelovanje transnacionalnih agentura. Ovdje je alibi bio rod, čak i za vojnu intervenciju u ime humanitarne intervencije. Vjerujem kao i Eric Hobsbawm da nema nacije prije nacionalizma. No ja ne smještam nacionalizam potkraj 18. stoljeća kao što on to čini.

Kada i kako ljubav prema materinjem jeziku, ljubav prema svome malom kutku tla postaje nacija stvar [the nation thing]? Kažem nacija stvar umjesto nacionalizam zato što je nešto poput nacija, zajednica povezanih rođenjem, što je polako pripuštalo strance, postojalo davno prije pojave nacionalizma. Državne se tvorbe mijenjaju, ali nacija stvar kreće se povijesnim izmještanjima, i mislim da je Hannah Arendt u potpunosti dobro zamijetila da je spajanje nacionalizma s apstraktnom strukturom države bio eksperiment ili događaj koji ima ograničenu povijest i ograničenu budućnost. Živimo, kako to Jürgen Habermas kaže, u postnacionalnim situacijama. Vidjet ćemo. ...

Autor: Gayatri Chakravorty Spivak

1 IPTA, koja je bila i kulturno krilo Komunističke partije Indije, predstavljala je udruženje ljevičarskih kazališnih umjetnika čija je svrha bila buđenje naroda Indije. (op. ur.)

2 Za razliku od na Zapadu ustaljenog izgovora "Kalkuta", Spivak svugdje upotrebljava "Kolkata", kako se na lokalnom bengalskom jeziku oduvijek izgovaralo ime grada dok ga Britanci nisu pretvorili u "Calcutta". (op. ur.)

3 Mebar Patan (1908.) kazališni je komad Dwijendralala Roya, poznatog bengalskog pjesnika, glazbenika i dramaturga, nastao 1908., čuven po svojoj domoljubnoj naraciji. (op. ur.)