Kada se svi potrebni dokumenti konačno riješe, trebat će određeno vrijeme da bi se današnji objekt renovirao i prilagodio zahtjevima smještaja azilanata, za što je MUP već napravio plan.Tridesetak kilometara od središta Zagreba, u blizini Dugog Sela, nalazi se prihvatni centar za strance Ježevo. Na prvi pogled centar izgleda poput zatvora, okružen je bodljikavom žicom i stražarskim krugom kojim kruži policijska ophodnja. Dok policajac na porti upisuje podatke, posjetitelji imaju priliku vidjeti ljude raznih rasa kako šeću ograđenim dvorištem. Loš prvi dojam gubi se ulaskom u prostorije centra u kojem vrijeme provode 84 stranca uhvaćena tijekom ilegalnog boravka u Hrvatskoj. Iako se centar trenutačno renovira, uvjeti života u njemu vrlo su dobri. U velikoj prostoriji s televizorom i kantini koja radi do 15 sati stranci provode najviše vremena. Nakon obilaska renoviranog dijela u društvu Borisa Vrančića, ravnatelja centra, dobiva se još bolji dojam o smještaju ilegalaca u Hrvatskoj. U usporedbi s munchenskim centrom, primjerice, azilantima zagrebačko Ježevo nudi bolje uvjete boravka. To se prije svega odnosi na prakticiranje vjerskih običaja stranaca, koje se u većini njemačkih prihvatilišta svodi na razgovore u protestantskoj misiji, dok je u Ježevu omogućena potpuna sloboda. Osim toga, u Ježevu je načelnik Vrančić uveo i posebne obroke za islamske vjernike koji to žele. Ježevo je trenutačno u postupku renoviranja sredstvima iz proračuna MUP-a, a uskoro će dobiti i donaciju od 1.150.000 eura iz programa CARDS 2003. Europske unije, koja će također biti utrošena u poboljšanje uvjeta smještaja.

U prihvatnom centru u Ježevu trenutno boravi 84 stranaca, najviše izbjeglih Alžiraca i Albanaca s Kosova Od početka 2003. do danas azil je u Hrvatskoj zatražilo samo 25 stranaca, u usporedbi sa 100 zahtjeva 2000. U lipnju 2003. list 'Observer' je objavio kasnije demantiranu informaciju da se u Trsteniku otvara logor za osobe koje traže azil Britaniji Među azilantima koji se trenutačno nalaze u Ježevu najviše ih je iz Alžira, njih 12, devet ih je iz Srbije i Crne Gore, većinom Albanaca s Kosova, osam je Indijaca, sedam Albanaca iz Albanije, sedam rumunjskih državljana, po šest iz Nigerije i Kameruna, a ostali su iz raznih drugih krajeva svijeta, čak i jedan koji se predstavlja kao Francuz. Tri žene i jedan muškarac s Kube te troje turskih državljana pokrenuli su u centru zahtjev za dobivanjem azila u Hrvatskoj. S njima su o tome razgovarali djelatnici MUP-a koji su o tome obavijestili i UNHCR, koji će s njih sedmero također obaviti razgovor.

U 2003. broj zahtjeva za azilom bio je samo 25 što ne predstavlja značajniji problem. Usprkos tome, daljnjim približavanjem Hrvatske Europskoj uniji broj tražitelja azila mogao bi u velikoj mjeri porasti. Tome u prilog ide i činjenica da će hrvatski azilanti ulaskom Hrvatske u EU postati europski državljani sa svim pravima koja ima bilo koji stanovnik EU. Na temelju toga može se očekivati znatno povećanje broja azilanata u Hrvatskoj čime će i trošak njihova zbrinjavanja porasti.

Kako bi se na vrijeme pripremila na to, Hrvatska je donijela zakon o azilu, koji je u potpunosti usklađen s takvim europskim zakonima, a stupit će na snagu 1. srpnja 2004. Novim zakonom definira se i postojanje posebnog prihvatnog centra za azilante koji još uvijek ne postoji. Da bi pomogla Hrvatskoj, EU je 2001. odredila svotu od 800.000 eura u sklopu programa pod nazivom CARDS 2001 za izgradnju jednog takvog centra. U sklopu istog projekta određena je i svota od 200.000 eura za osposobljavanje ljudi koji će raditi u centru te za stvaranje računalne baze podataka koja bi pomogla što bržem rješavanju opravdanosti zahtjeva za azil.

Ministarstvo unutarnjih poslova odmah se u projekt uključilo traženjem pogodne lokacije za takav centar, i kao objekt koji najbolje zadovoljava kriterije odabralo vojarnu Trstenik, krajem iste godine. MUP je u ožujku 2002. preuzeo Trstenik od Ministarstva obrane i izradio projekt uređenja objekta kako bi zadovoljio kriterije za smještaj azilanata. Neposredno nakon toga započeli su prvi problemi koji su uključivali raščišćavanje vlasničkih odnosa, upis u zemljišne knjige i promjenu prostornog plana općine s obzirom na to da se objekt ne nalazi u građevinskoj zoni. S obzirom na sve te probleme i sporost u njihovu rješavanju, MUP je u više navrata bezuspješno pokušavao pronaći zamjensku lokaciju, kako preko Ministarstva obrane tako i preko Ministarstva javnih radova, obnove i graditeljstva.

Da se ne bi izgubila sredstva iz CARDS programa, što bi Hrvatskoj donijelo dvostruku materijalnu štetu i negativne posljedice u okviru procesa stabilizacije i pridruživanja, MUP je krajem 2002. uputio svim relevantnim institucijama i ministarstvima upozorenje na potrebu žurnog rješavanja ovog pitanja. Nedugo zatim konačno je riješeno pitanje vlasništva, zagrebački urbanistički zavod izradio je elaborat izmjena prostornog plana, a svi projekti i planovi predstavljeni su i delegaciji Europske komisije. Početkom 2003., da bi se lokalno stanovništvo na vrijeme upoznalo s planom gradnje centra, pomoćnik ministra unutarnjih poslova Žarko Katić i pomoćnik glasnogovornika MUP-a Nino Jaklin iznimno su se angažirali te su na sjednici Općinskog vijeća Rugvica detaljno iznijeli plan izgradnje centra i sve što takav projekt sa sobom nosi – nove mogućnosti zapošljavanja, izgradnju infrastrukture i razvoj općine. Na toj je sjednici većinom glasova bio prihvaćen prijedlog izgradnje prihvatnog centra za azilante.

Kada je sve ukazivalo na brzo i uspješno otvaranje azilantskog centra i nakon što je u Saboru prihvaćen prvi hrvatski zakon o azilu, sve je stalo. U lipnju 2003. britanski list Observer objavio je članak u kojem se izričito tvrdilo da će se u selu Trstenik u Hrvatskoj otvoriti logor za smještaj osoba koje zatraže azil u Velikoj Britaniji. Dakle, Trstenik je naveden kao off-shore centar za britanske azilante. Iako je britanska vlada odmah demantirala navode iz članka, medijska je buka učinila svoje i svi su poslovi oko Trstenika stali. Lokalno stanovništvo se pobunilo, a općina je zatražila zaustavljanje postupka izmjene prostornog plana i zatražila dodatne informacije od MUP-a i Vlade RH. Problemi su se množili, da bi se u studenom 2003. i Vlada RH uključila u njihovo rješavanje tako što je donijela odluku o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za gradnju prihvatilišta. Iako se tom odlukom ne nameće nikakvo rješenje, njome se jasno daje do znanja lokalnoj samoupravi koje stavove zastupa Vlada, čime je učinjen snažan politički pritisak u svrhu pozitivnog rješavanja krize. Sudeći prema riječima župana Zagrebačke županije Stjepana Kožića, pritisak Vlade i medija ipak je pospješio rješavanje krize oko Trstenika i uskoro se očekuje izglasavanje promjena prostornog plana općine čime bi se stekli uvjeti za završavanje projekta prihvatilišta i iskorištavanja sredstava koja Hrvatskoj daje CARDS 2001 program.

Kada se svi potrebni dokumenti konačno riješe, trebat će određeno vrijeme da bi se današnji objekt renovirao i prilagodio zahtjevima smještaja azilanata, za što je MUP već napravio plan. S obzirom na to da će zakon o azilu, koji je Sabor usvojio 12. lipnja 2003., stupiti na snagu 1. srpnja 2004., dakle s godinom dana odgode, novi centar Trstenik vjerojatno neće biti završen na vrijeme. Do tada će se svi tražitelji azila smještati u prihvatni centar za strance u Ježevu, koji je u nadležnosti MUP-a. Tražitelji azila, odnosno izbjegličkog statusa kako je to definirano postojećim zakonom o strancima, koji prema mišljenju MUP-a i UNHCR-a postave utemeljen zahtjev, bit će iz tog centra premješteni u centar u Šašnoj Gredi. Tamo se smještaju i stranci koji spadaju u takozvanu skupinu ranjivih, što se odnosi na starije, bolesne, žene i djecu. Centar Šašna Greda od početka 2003. prema sporazumu s Hrvatskim Crvenim križem u potpunosti financira UNHCR, a vodi ga osoblje Crvenog križa. Tražiteljima azila također se omogućava i pravna pomoć koju pruža Hrvatski pravni centar, a financira UNHCR. Za razliku od Ježeva, ovaj je centar otvorenog tipa što znači da ljudi koji su u njemu smješteni imaju pravo iz njega izlaziti i posjećivati grad. Ovaj je podatak bitan zato što je takav tip otvorenosti prihvatilišta u skladu s novim zakonom o azilu i praksa je europskih prihvatilišta tog tipa.

O ulozi UNHCR-a, koji pomaže MUP-u po pitanju azilanata i stranaca, za Nacional je izjavu dao i Hans Lunshof, zamjenik predstavnika te organizacije u Hrvatskoj. Lunshof je naglasio kako je uloga UNHCR-a prije svega da savjetima pomogne hrvatskim vlastima u pogledu izbjeglica, kao što to uostalom radi i u Njemačkoj. Rekao je i to da UNHCR i dalje pomaže u procesu povratka izbjeglica, ali s obzirom na to da se taj problem sve više rješava, UNHCR se usredotočio na pitanje azila. Broj tražitelja azila u Hrvatskoj u 2003. bio je 22, što je mnogo manje od 2002. kada je azil zatražilo 100 osoba. Za razliku od hrvatskog MUP-a koji još ni jednoj osobi nije dao izbjeglički status odnosno azil, UNHCR, koji također provodi saslušanja tražitelja, tijekom 2003. je dvjema osobama ustanovio valjanost zahtjeva. U skladu s tim, i uz poštivanje odluke MUP-a, UNHCR je za te osobe zatražio smještaj u sigurnim trećim zemljama, tako da je jednoj osobi nađen smještaj u Švedskoj, a obitelj druge osobe pronađena je u Nizozemskoj i čeka se očitovanje nizozemske vlade o tome hoće li dopustiti spajanje obitelji ili ne. Što se tiče povezanosti UNHCR-a i stvaranja hrvatskog zakona o azilu, Lunshof je rekao kako ta organizacija svih pet godina radi i pomaže oko tog zakona. Bili su uključeni u njegovu pripremu i MUP-u su davali savjete i mišljenja. Danas, nakon što je zakon izglasan, iako su u nekoliko točaka priželjkivali drukčija rješenja, UNHCR je dao generalno pozitivno mišljenje o njemu.

Institucija azila kao i prihvatilište za tražitelje azila sastavni su dio svakog civiliziranog društva, pa su stoga potrebni i Hrvatskoj. Azilanti su osobe koje su u matičnim zemljama proganjane zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti ili političkog mišljenja te im je stoga potrebna zaštita. Kao takve ne smije ih se zamijeniti s ekonomskim imigrantima koji nemaju osnove za dobivanje azila i u najkraćem se roku deportiraju iz zemlje. U tom bi smislu trebalo dodatno informirati osobito stanovništvo koje živi u blizini prihvatilišta, da bi se u budućnosti izbjegle dodatne komplikacije i protesti oko otvaranja mogućih novih prihvatnih centara za tražitelje azila.

AZIL U NJEMAČKOJ
50 tisuća zahtjeva godišnje
Prihvatilište u Munchenu može primiti 800 ljudi. U njemu su smješteni tražitelji azila nakon što njihov zahtjev nije odbačen kao potpuno neosnovan. Iako je centar otvorenog tipa, sloboda kretanja azilanata ograničena je na područje grada. Uz džeparac od 40 eura mjesečno oni tamo provode prva tri mjeseca svog postupka. Zgrada je u vrlo dobrom stanju, iako nije na razini centra Ježevo kraj Zagreba, a azilanti koji žele dodatno zaraditi mogu dobiti poslove na njenom održavanju. Svi koji se tamo nalaze imaju svoju žalosnu životnu priču i nadaju se da će upravo njihov zahtjev biti prihvaćen i kako će upravo oni započeti novi život u Europskoj uniji. Došli su u Njemačku iz cijeloga svijeta, od Kine i Vijetnama preko Nigerije i Alžira do Kube, većinom vođeni financijskim razlozima koji nisu dovoljan razlog za dobivanje azila.
Od ukupnog broja zahtjeva za azil, u Njemačkoj se pozitivno riješi u prosjeku samo 3,5 posto, dok se mjera privremene zaštite primijeni na još 1,7 posto. Na temelju tih podataka jasno je vidljivo da Njemačka postane utočište za samo pet posto osoba koje u njoj zatraže azil, a takvih je u 2003. bilo nešto više od 50.000. Stranac u Njemačkoj ima pravo na azil ako je u svojoj zemlji progonjen na političkoj osnovi. Onaj tko zatraži azil mora proći kroz zakonom vrlo jasno određen postupak koji započinje već na samoj granici, naime granične vlasti imaju pravo stranca deportirati ako ustanove da nema nikakvog prava zatražiti azil. Tu najčešće završava put takozvanih ekonomskih azilanata, odnosno osoba koje su u Njemačku došle zbog loše materijalne situacije u svojoj zemlji. Većina tražitelja azila spada u ovu skupinu i završava svoj put na samoj granici odakle ih njemačke vlasti izravno vraćaju u matičnu državu. U slučaju da granične vlasti ne odbiju tražitelja, upućuju ga u najbliži prihvatni centar koji pokreće postupak određivanja termina saslušanja u saveznom uredu.
Samo saslušanje, koje se u načelu dogovara u roku od tri mjeseca nakon što stranac zatraži azil, mjesto je na kojem stranac navodi razloge traženja azila. Ovo je ujedno i najvažniji trenutak za azilanta u cijelom postupku, jer svaki sljedeći korak, ako zahtjev bude odbijen, tražitelj mora platiti sam, a to uključuje troškove odvjetnika i sudskog postupka koji u Njemačkoj nisu nimalo jeftini. Nakon saslušanja stranac se vraća u prihvatni centar, a njegov slučaj dalje vodi referent koji ga je i saslušao.
Na temelju prikupljenih podataka referent donosi pozitivno ili negativno rješenje o davanju azila. Postoji i mogućnost, kao i u hrvatskom zakonu, odbijanja azila ali bez deportacije, uz primjenu mjere privremene zaštite. Takva se odluka donosi ako nema temelja za davanje statusa azila, ali se stranac ne može deportirati u matičnu zemlju zbog postojanja realne opasnosti za zdravlje ili život. Tražitelj azila u slučaju odbijenog zahtjeva ima pravo tužbe upravnom sudu i tu mogućnost iskorištava prosječno 80 posto tražitelja čiji je zahtjev odbijen. Vrlo malo dio tražitelja koristi mogućnost žalbe višim instancama nakon upravnog suda, prije svega zbog velikih financijskih troškova, pa nakon dvije negativne odluke o svom statusu napuštaju Njemačku.