Mesić je velika zapreka američkim nastojanjima da se Hrvatska vojno angažira u Iraku, pa SAD uz pomoć Sanaderove vlade već nekoliko mjeseci pokušava pronaći modalitete zaobilaženja predsjedničkih ovlasti kako bi Hrvatska u Irak ipak poslala vojneOdluka Hrvatske vlade da potpiše Memorandum o suglasnosti s američkom stranom donesena je pod dramatičnim pritiskom SAD-a. Hrvatskoj je u slučaju nepotpisivanja prijetila potpuna blokada američke vojne pomoći reformama i zaustavljanje procesa približavanja NATO savezu.

Američka vojska moći će u Hrvatskoj koristiti streljivo s obogaćenim uranom, što ne može u drugim europskim zemljama SAD će vojnike u Hrvatsku dovoditi zbog odmora nakon povratka s Bliskog istoka, a bit će oslobođeni carinskih i poreznih davanja“Republika Hrvatska nije imala drugog izbora nego potpisati Memorandum o suglasnosti s europskim zapovjedništvom američkih snaga u vezi s korištenjem zračnog prostora, poligona zračnih i pomorskih luka za obuku američkih vojnika. Sve drugo, uz već postojeće probleme oko nepotpisivanja bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu ili odbijanju slanja hrvatskih vojnika u Irak, dodatno bi zahladilo američko-hrvatske odnose i ozbiljno ugrozilo hrvatsko približavanje NATO-u. Albanija i Makedonija, kao članice Jadranske povelje, uživaju mnogo veću političku potporu SAD-a u približavanju NATO-u nego Hrvatska. Jer, kako god to hrvatskoj javnosti zvučalo neprihvatljivo, SAD svaku članicu Jadranske povelje procjenjuje isključivo po svojim dobro poznatim političkim zahtjevima, a to su slanje vojnika u Irak i potpisivanje bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu”, izjavio je Nacionalov izvor blizak pregovaračkom timu Ministarstva obrane. Taj je izvor dodao kako za SAD u ovom trenutku nije ključno koliko je koja od triju članica Jadranske povelje odmakla u demokratizaciji društva, tržišnoj ekonomiji ili reformi oružanih snaga, nego isključivo politički ustupci koje te članice čine američkoj strani.

Albanija je isti memorandum kao Hrvatska već potpisala u travnju ove godine, a Makedonija znatno prije. Usto, Albanija i Makedonija imaju i svoje postrojbe u Iraku, dok Hrvatska svoje vojnike uopće ne namjerava slati. Albanija je još u svibnju 2003. potpisala sporazum o neizručivanju američkih državljana međunarodnim kaznenim sudovima, kao i Makedonija, a objema zemljama na tako iskazanoj potpori osobno je zahvalio tadašnji američki ministar vanjskih poslova Colin Powell.

Hrvatska je nekoliko puta odbila potpisati takav sporazum. Dakle, do srpnja ove godine Hrvatska je bila jedina članica Jadranske povelje koja je odbila sva tri ključna američka zahtjeva. Potpisivanje Memoranduma bilo je najbezbolnije rješenje za nastavak kakve-takve američke potpore u približavanju NATO-u.

Koliko je važno bilo potpisati takav dokument govori i činjenica da je posjet ministra obrane Berislava Rončevića SAD-u sredinom godine odgađan nekoliko puta, kao i svi američki projekti pomoći i zajedničkih vježbi s HV-om, sve do trenutka kad je Hrvatska, 15. srpnja, u američkoj vojnoj bazi Raimstein, na teritoriju Njemačke, potpisala sporni Memorandum o suglasnosti, doznaje Nacional.

Odmah potom, samo tjedan dana nakon potpisivanja Rončeviću je od 21. do 22. srpnja dopušten službeni posjet američkom ministru obrane Donaldu Rumsfeldu. Memorandum o suglasnosti donekle je promijenio ne posve idilične odnose dviju zemalja što se vidjelo po rezultatima sastanka Rončević-Rumsfeld. Iako je SAD ukinuo vojnu pomoć Hrvatskoj zbog nepotpisivanja članka 98, po potpisivanju Memoranduma SAD je donio odluku da ažurira procjenu hrvatskih oružanih snaga, što će američkom ministarstvu obrane poslužiti kao temelj za podršku reformi Hrvatske vojske. Američka je strana obećala uložiti 800.000 USD u obnovu i izgradnju infrastrukture vojnog vježbališta “Eugen Kvaternik” na Slunju gdje bi se intenzivirala zajednička hrvatsko-američka vojna obuka. Dojam je u Washingtonu bio da Republika Hrvatska nevoljko surađuje s ostalim članicama Jadranske povelje, koja je potpisana pod pokroviteljstvom SAD-a, što donekle i jest odgovaralo istini. Hrvatska je smatrala da joj je pripadnost Jadranskoj povelji dodatan uteg u približavanju NATO-u jer je po mnogočemu u svom demokratskom, političkom i obrambenom razvoju ispred Albanije i Makedonije. Međutim, Rončeviću je jasno rečeno kako je suradnja zemalja Jadranske povelje vrlo važna za približavanje NATO savezu, a kriteriji koje Hrvatska drži ključnima za članstvo nisu jednaki onima koje određuje SAD kao pokrovitelj ulaska triju zemalja u NATO. Hrvatski je državni vrh shvatio poruke s tog sastanka, posljednjeg NATO-ova sastanka na vrhu, i dobronamjerne savjete iz Bruxellesa, o čemu je Nacional pisao u prošlim brojevima, da bi zajedničko lobiranje i djelovanje Hrvatske, Makedonije i Albanije kod američkih partnera dalo puno jači i pozitivniji odjek saveznika u približavanju ulasku u NATO.

Sastanci državnih dužnosnika triju zemalja znatno su se intenzivirali proteklih mjeseci, a najnovija deklaracija o jačem vojnom i drugom angažmanu triju zemalja donesena je zbog pritiska američke strane na Hrvatsku, jer Makedonija i Albanija već su dulje vrijeme aktivno uključene u sve američke operacije u Iraku.

Premda je s pravnog stajališta posve jasno da je premijer Sanader izigrao vrhovnog zapovjednika ne obavještavajući ga o tijeku pregovora sa SAD-om, s pozicije političkih odnosa između Vlade i predsjednika, barem kad je riječ o obrambenim pitanjima, najnoviji skandal dramatično je zaoštrio ionako loše odnose. Desetak dana od objave sadržaja Memoranduma u medijima, u MORH-u i Hrvatskoj vladi nastojalo se pronaći nekakvo opravdano objašnjenje propusta neinformiranja predsjednika Mesića koje bi zadovoljilo kako njega tako i hrvatsku javnost. Tada je koncem tjedna nastupio ministar obrane Berislav Rončević i samo na prvi pogled dao naslutiti kako je oko cijelog slučaja došlo do nesporazuma s predsjednikom Republike. Međutim, Rončević je izjavom kako su za predsjednikovu neinformiranost krivi načelnik Glavnog stožera Josip Lucić i zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane Viktor Koprivnjak zapravo još jednom omalovažio funkciju vrhovnog zapovjednika Stjepana Mesića. Jer međunarodni je vojni sporazum od prvorazrednog značaja za hrvatsku državu potpisan s najvećom svjetskom vojnom silom sveo na predmet nekakvog tjednog brifiranja predsjednika Mesića od strane vojnika.

S obzirom na to da je upravo Vlada s većinom svojih ministarstava bila uključena u dogovor sa SAD-om te na važnost Memoranduma i vladine odluke, bilo je za očekivati kako će ministar osobno ili premijer Sanader o tome izvijestiti na jednom od sastanaka i predsjednika Stjepana Mesića. Ne samo da je cijeli skandal htio podvesti pod nesporazum već je Mesiću neizravno htio poručiti kako je okružen lošim generalima i vojnim savjetnicima koji ga nisu sposobni na vrijeme upoznati sa svim izazovima, procesima i tijekom reformi u oružanim snagama.

Mesića se već dulje vrijeme iz redova HDZ-a optužuje za loše stanje u Hrvatskoj vojsci i nepoznavanje stupnja dostignutih reformi u oružanim snagama, a s približavanjem predsjedničkih izbora takva se kampanja pojačala potpunim ignoriranjem njegove funkcije vrhovnog zapovjednika. Postoji i sukob koncepcija oko ustrojavanja obalne straže, a jače vojno angažiranje Hrvatske u Iraku ponajveći je kamen spoticanja između Vlade i predsjednika.

Mesić je velika zapreka američkim nastojanjima da se Hrvatska vojno angažira u Iraku, pa SAD uz pomoć Sanaderove vlade već nekoliko mjeseci pokušava pronaći modalitete zaobilaženja predsjedničkih ovlasti kako bi Hrvatska u Irak ipak poslala vojne i policijske instruktore za obuku iračkih vojnika, što potvrđuje i najnovija deklaracija zemalja Jadranske povelje, a o čemu je Nacional pisao i prije njezina donošenja. Bez obzira na najnoviji, posve neprimjeren udarac koji je Sanader zadao Mesiću, upravo bi Hrvatska vlada sa Sanaderom mogla imati najviše štete zbog odnosa prema vrhovnom zapovjedniku. U prosincu 2004. Ministarstvo obrane završit će Strategijski pregled obrane, ključan dokument koji treba dati odgovor na pitanje o razvoju hrvatskog obrambenog sustava do 2015. Kad bude završen, slijedi potpuna revizija svih obrambenih dokumenata: strategije obrane, vojne strategije, Zakona o oružanim snagama i službe u oružanim snagama. Bez suglasnosti predsjednika Mesića, uz uvjet da osvoji drugi predsjednički mandat, što je posve izvjesno, usvajanje novih strateških dokumenata neće biti moguće, a bez njihova brzog usvajanja oružane snage neće moći krenuti u proces reformi i modernizacije, a time i približavanja članstvu u NATO-u.

Da je Memorandum donesen pod velikim diplomatskim pritiskom američke strane svjedoči njegova općenitost i krajnje negativne odredbe za Hrvatsku. Američke snage u Hrvatskoj bit će oslobođene svih mogućih carinskih, poreznih i drugih davanja i pristojbi bez obzira na to je li riječ o zračnim preletima, slijetanju, parkingu ili morskim lukama. Memorandum ni u jednoj riječi ne spominje zabranu uporabe određene vrste streljiva ili granata pa bi se lako moglo dogoditi da SAD upravo na hrvatskim poligonima, primjerice, ispucava streljivo s obogaćenim uranom, što u drugim europskim zemljama ne smije jer je takvo što izričito zabranjeno. Najnovija londonska studija govori kako su na područjima BiH, koja su sredinom 90-ih gađana američkim streljivom obogaćenim uranom, oboljenja od karcinomom i deset puta veća nego prije rata. Nadalje, najnovija informacija o tome da je u lukama Južne Koreje, koja je također sa SAD-om potpisala sličan dokument, uhićeno 400 američkih vojnika svodnika i njihovih nekoliko tisuća prostitutki govori što može čekati turističku Hrvatsku u budućnosti. SAD svoje snage u Hrvatsku zasigurno ne namjerava dovoditi radi tzv. strateškog partnerstva s Hrvatskom, nego isključivo radi odmora i zabave vojnika nakon povratka s ratišta na Bliskom istoku.

U Memorandumu se spominje kako korištenje zračnih, kopnenih i pomorskih prostora nacionalnih parkova Brijuni, Risnjak, sjeverni Velebit, Plitvička jezera, Paklenica itd. neće biti dopušteni. Međutim, ni takvo što nije decidirano jer u sadržaju, među ostalim stoji, kako Republika Hrvatska ipak može dati posebno odobrenje. I to kao i ono gore spomenuto govori o potpunoj nebrizi Sanaderove vlade o očuvanju turističke i ekološke države.

“Vlada Republike Hrvatske nije učinila ništa protivno Zakonu o obrani ili bilo kojem članku Ustava RH kad je 15. srpnja 2004. u Ramsteinu bez suglasnosti ili informiranja vrhovnog zapovjednika i predsjednika države Stjepana Mesića potpisala Memorandum o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Europskog zapovjedništva SAD-a u vezi s korištenjem zračnog prostora, poligona, zračnih i pomorskih luka i objekata za obuku od strane američkih oružanih snaga. Zakon o obrani koji objašnjava poziciju predsjednika države kao vrhovnog zapovjednika nigdje ne spominje da predsjednik ima ovlasti sklapati međunarodne vojne ugovore ili da ga je bilo tko iz Vlade dužan obavijestiti o potpisanom aktu kao što je u ovom slučaju Memorandum o suglasnosti s američkom stranom. Predsjednik države ima ustavno pravo potpisivati međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Sabora, i to samo na prijedlog Vlade. Međutim, sporni memorandum ići će na potvrdu u Sabor u zakonskom obliku, pa je Mesić i na taj način potpuno ograničen”, mišljenje je pravnih stručnjaka o skandalu koji je nastao tajnim potpisivanjem Memoranduma o suglasnosti između hrvatske i američke strane. Nacionalovi pravni izvori ističu kako predsjednik ipak ima pravo pred Ustavnim sudom pokrenuti pitanje ustavnosti takvog zakona, bez obzira na to prihvati li se zakon u Hrvatskom saboru, no takav je scenarij teško zamisliv.