Ivo Sanader iz mladih danaMalo je onih koji su Ivu Sanadera poznavali i prije nego što je postao političar. A to b analitičarima zacijelo pomoglo u ocjenama poteza sadašnjeg predsjednika HDZ-a i premijera. Kad sam u emisiji Željka Rogošića “U sridu” na Novoj TV objasnio zašto je Sanaderu stalo do konsenzusa s oporbom o pregovorima s Europskom unijom, mnogi to nisu razumjeli, kao što ni sam premijer ne želi priznati da će eventualni uspjesi biti pripisivani njemu i Vladi, a odgovornost će dijeliti svi. Kad smo se susreli na Svjetskom skijaškom kupu na Sljemenu, gdje se Sanader zbog dugog življenja u austrijskom Tirolu osjeća kao kod kuće, na tu moju konstataciju odlučno je odmahnuo rukom. Rekao je da će i uspjesi i odgovornost biti zajednički. Nisam ništa drugo ni očekivao.

Sjećam se, kad sam prije dvadesetak godina bio mladi fotoreporter, Sanader je kao generalni zastupnik novinske agencije Meyer-press prije u Vjesnikov neboder, u redakciju Starta. Znao se kretati u novinarskim krugovima. I njegova današnja politička aktivnost i neposrednost u kontaktima s novinarima vjerojatno se temelje na tom iskustvu. Osim kasnijih poslova prodaje materijala cjelokupnog asortimana iz agencije Meyer-press ? od vestern romana i ljubića do golišavih ljepotica za duplerice ? gotovo svim jugoslavenskim novinskim kućama, njegovi prvi kontakti s Vjesnikom bili su sportske prirode. U Innsbrucku, glavnom gradu austrijske pokrajine Tirol, 1976. je drugi put bila organizirana Zimska olimpijada (prva je bila 1964.). Sanader je već studirao u tom gradu i zaposlio se preko student-servisa u press centru, gdje se upoznao s hrvatskim novinarima. Nije trebalo dugo da se okretni Dalmatinac i urednici Sportskih novosti dogovore o suradnji. Pokojni Vladimir Sučić, jedan od urednika Sportskih novosti, bio je, kako se sjećaju njegovi kolege, glavni inicijator suradnje sa Sanaderom kad je napravljeno niz ekskluzivnih razgovora i reportaža o najvećim zvijezdama ondašnjeg svjetskog skijaškog sporta, ali i s drugim sportašima. U monografiju koja je objavljena prije nekoliko godina u povodu 50. obljetnice Sportskih novosti urednik Drago Marović uvrstio je i Sanaderov intervju s poznatom skijašicom Annemarie Moser-Proell. Svjetski rekorderi u skijaškim skokovima Armin Kogler, Tony Innauer i Hubert Neuper, kao i tvorac austrijskog skijaškog čuda Baldur Preiml, bili su Sanaderovi sugovornici jednako kao i nogometne zvijezde Hans Krankl, pokojni Bruno Pezzei, gradišćanski Hrvat Christian Keglević. I splitski sportski urednik Mario Garber dobivao je više puta od Sanadera za Nedjeljnu Dalmaciju ekskluzivne izvještaje sa šahovskog prvenstva svijeta u Meranu. Sanader se time bavio studirajući romanistiku i komparativnu književnost, a kaže da je istodobno radio i u studentskoj organizaciji u Innsbrucku, posebno u studentskom glasilu. Upravo iz tog vremena, čini se, potječu i mnoga poznanstva s današnjim političarima u austrijskom establishmentu. Njegova supruga Mirjana Sanader studirala je zajedno s njim u Innsbrucku arheologiju i povijest umjetnosti te mu je, kažu, pomagala gotovo u svim poslovima.

Bogatog austrijskog Židova Hansa Meyera, vlasnika agencije Meyer-press, Sanader je upoznao preko zajedničkih prijatelja početkom 80-ih na jednom od velikih balova koji se u Austriji u ovo doba godine održavaju u velikom broju. Tom su se prilikom, kako pričaju Sanaderovi prijatelji, dogovorili za suradnju. Meyer je u Europi bio jedan od vodećih ljudi u plasmanu raznovrsnog materijala za magazine i novine. Jedino što nije nudio na medijskom tržištu bile su vijesti. U svojoj tvrtki u Salzburgu imao je ekskluzivne ugovore s autorima ali i s agentima iz prekomorskih zemalja za sve vrste zabavnog štiva, od ljubića i vesterna do SF romana. Meyer je zastupao i neke europske izdavače kao što su bili Erich Pabel Verlag iz Baden Badena i Ariston Verlag iz Zuricha i drugi. Plasirao je i stvarao velika imena od gotovo nepoznatih novinara ili znanstvenika kao što je npr. bila dr. Gerti Senger, poznata kolumnistica bečkoga Kronen Zeitunga. Meyer je želio proširiti svoje carstvo u zemljama istočnog bloka, ali u tome nije uspio.

Sanader je doktorirao 1982. temom o pogledu na svijet u kazališnom djelu francuskog dramatičara Jeana Anouilha. Tek tada počeo je ostvarivati i dogovor s Meyerom. Poslužio se starim poznanstvima, najprije s ljudima iz Vjesnikove kuće koja je trebala obilje takvih materijala. Mladen Pleše, tadašnji glavni i odgovorni urednik Starta, prvi je počeo suradnju sa Sanaderom i Meyerom, a potom i Milivoj Pašiček, urednik Romana i stripova, poslije i Erotike; pa Mario Bošnjak, urednik Studija, glavni urednici Vikenda i drugih listova. Kupovati takve materijale uskoro su počele i slovenske, bosanskohercegovačke i srbijanske izdavačke kuće. Sanader je, kako tvrde njegovi suradnici iz tog razdoblja, izvanredno zarađivao. Meyer još više jer posao je cvjetao.

Preko ljeta Sanaderovi su često provodili praznike u Meyerovoj kući u Villefrancheu kod Nice, gdje je Meyer ugošćavao poslovne partnere. Ondje je Sanader naučio igrati golf. Materijali su potkraj 80-ih bili plasirani i u druge socijalističke zemlje, Mađarsku i Čehoslovačku. Sanader, čini se, nikad nije otkrio kakav je bio njegov poslovni odnos s Mayerom, ni koliki je postotak od posla zarađivao, ali se po stilu njegova života može zaključiti da je u desetak godina mogao zaraditi dovoljno da osigura egzistenciju sebi i svojoj obitelji. Iz razgovora s njim i novinarima koji su s njim surađivali u kući Vjesnik znam samo da je novac ulagao i u dionice tvrtki s kojima je surađivao, a nakon drugog povratka u Hrvatsku sa suprugom je kupovao nekretnine u Splitu i Zagrebu. Više se puta spominjalo da je Sanader vlasnik zbirke umjetnina i da posuđuje slike za različite izložbe. Kažu da je sa suprugom Mirjanom, arheologinjom i povjesničarkom umjetnosti, godinama stvarao tu zbirku. Tu njegovu aktivnost ne treba povezivati s činjenicom da je najveći hrvatski kolekcionar i donator Ante Topić Mimara brat Sanaderove bake po ocu. Taj je podatak dosad bio nepoznat široj javnosti. Zašto je to tako, ispričao mi je sam Sanader. Rekao mi je da je njegov praujak prekinuo kontakte s obitelji još za vrijeme I. svjetskog rata, navodno ljut što su ga roditelji, Sanaderovi pradjed i prabaka po očevoj strani, vratili na frontu nakon što je ranjen bio došao kući, u malo selo Dalmatinske zagore ? Korušce. O tome je pisala i Vesna Kusin u knjizi o Mimari. Pitao sam Sanadera je li posjećivao Mimaru u njegovu dvorcu u Salzburgu dok je ondje živio, gdje je bilo sjedište tvrtke njegova partnera Meyera. Odlučno je odgovorio: “Bože sačuvaj! Uvijek sam htio sam ostvariti svoje planove. Imali smo veliku obitelj i svatko tko bi pokušao uspostaviti s njim kontakt riskirao bi da Mimara pomisli kako od njega nešto očekuje. Danas s njegovom suprugom i sinom imam korektan odnos.”

Sanaderovo bavljenje biznisom nije ga, čini se, spriječilo da izgradi i karijeru urednika u izdavačkoj kući “Logos” i časopisu Mogućnosti, da postane autor nekoliko knjiga i intendant HNK u Splitu. Taj dio Sanaderova života mnogi danas neusporedivo više spominju nego onaj poslovni, vjerojatno zato što takva slika više odgovara njegovu konzervativnom katoličkom podrijetlu. Nakon što je i Mirjana Sanader 1983. doktorirala na Sveučilištu u Innsbrucku, Sanaderovi se vraćaju u Split. Nastanili su se u kući koju je obitelji Mirjane Sanader ostavio djed. Sanader je tada nekoliko mjeseci radio u “Dalmacijaturistu”, gdje je, kako se priča u Splitu, sklopio dugogodišnja prijateljstva i poznanstva s brodarima iz Krila Jesenica koji se bave nautičkim turizmom.

Počeo je raditi u “Logosu”, najprije kao programski urednik, a potom je bio v. d. glavnog i odgovornog urednika. U to vrijeme sprijateljio se s intelektualcima Mirkom Tomasovićem, Antom Stamaćem, Tonkom Maroevićem, Vlatkom Pavletićem, Nenadom Cambijem, Davorinom Rudolfom, Petrom Selemom, Anatolijem Kudrjavcevom, Jerkom Rošinom, Zlatkom Gallom i drugima, ali i s Vladimirom Šeksom, Nevenom Juricom, Božom Biškupićem i Miljenkom Žagarom. U Splitu smo doznali da se tada u slobodno vrijeme najviše bavio nogometom. Poznate su bile utakmice u dvorani Hajdukova stadiona gdje su sa Sanaderom igrali Đermano Senjanović, Slaven Alfirević, Jadran Marinković i drugi. Komunistička vlast, kako je jednom rekao Sanader, iz političkih razloga u to je izdavačko poduzeće uveli prinudnu upravu, što je njega prisililo da se nakon rođenja prve kćeri s obitelji vrati u Innsbruck. Pokušao je prije toga dobiti mjesto docenta za njemačku književnost na zadarskoj germanistici, ali je, kako je objasnio, unatoč ispunjenim uvjetima odbijen po političkom nalogu. Ni radeći u “Logosu” Sanader nije prekidao biznis s Meyer-pressom.

U Innsbrucku se, kako sam doznao, nastavio baviti biznisom, ali se počeo baviti i politikom, pripremajući se za osnivanje stranke. U veljači 1990. s bratom i prijateljima osnovao je inicijativni odbor HDZ-a u Innsbrucku, potom i u Reutteu, te bio izabran za potpredsjednika Koordinacije HDZ-a za Austriju. Održavao je veze sa Šeksom, Juricom i Žagarom, a Franjo Tuđman ga je u ljeto 1990. pozvao da se vrati u Hrvatsku, i to u Zagreb. Mirjana Sanader, koja je godinu i pol prije toga rodila drugu kćer i otvorila tvrtku za art consulting, kako je ispričala u svom krugu, usprotivila se povratku u Hrvatsku, a kad je ipak pristala, uvjet je bio da se vrate u Split. Budući da su već imali dvoje djece, Sanaderovi su u središtu Splita kupili stan, a dok se uređivao, stanovali su u iznajmljenom stanu na Mejama. Tuđman je ipak sa Sanaderom imao druge namjere ? ostao je intendant HNK u Splitu samo od 1. siječnja 1991. do ljeta 1992., kad je na izborima izabran u Sabor, te potom bio imenovan ministrom znanosti, tehnologije i informatike u vladi Hrvoja Šarinića. Njegovi znanci pričaju kako je tada u Zagrebu kupio stan, a poslije sa supruginom obitelji kupio još i druga dva u kući u kojoj zajedno žive. Njezina obitelj, kažu, ima razne nekretnine u Hrvatskoj. Jedini njezin brat desetljećima živi s obitelji u SAD-u, dvojica Sanaderove braće također žive u inozemstvu, gotovo trideset godina. Jedan Sanaderov brat je svećenik a sestra redovnica.