Denis Latin, kolumnist NacionalaMaske su definitivno pale. Kriza Vlade i vlasti koja se upravo odvija pred očima hrvatske javnosti nikoga odveć ne fascinira i ne uzbuđuje, ali nosi u sebi klicu nečega iznimno dobrog za budućnost nacije: Račanova ostavka i Budišino najnovije durenje odstupanjem iz koalicije simbolički su označili početak kraja i očitu smrt vladajuće partitokracije. Prikupljanje moći na izborima, davanje lažnih obećanja i distribucija te moći sustavom stranačke podobnosti i poslušnosti koji, umjesto servisiranja biračke volje, svoj jedini razlog opstanka vidi u zadržavanju i cementiranju iste, neovisno o rezultatima – sustav je koji se totalno razgolitio pred očima hrvatskih birača. Dok su prvih deset godina hrvatske ograničene demokracije promatrali višestranačje u kojem se stečena vlast zadržavala sustavnim uzgajanjem mržnje prema stigmatiziranoj etničkoj skupini i izgradnjom države kao otočja na kojem se slobodno pljačka vlastiti narod, u protekle dvije i pol godine građani su iz prve ruke mogli razabrati kakve efekte može proizvesti partitokratska koalicijska vlast koja svoju političku misiju iscrpljuje na redistribuciji gole moći stečene na izborima. Takva vladavina, vidjeli su svi, donosi tek privid demokracije, ali zabavljena sama sobom – građanima i njihovim većinskim zahtjevima proklamiranim na izborima – apsolutno ništa.

Zablude analitičara

Hrvatski analitičari, debelo umočeni u takav partitokratski model vladanja, ni danas od šume ne vide stablo. I oni su uvjereni da će definitivnim nogiranjem smutljivog i przničkog Budiše Račanu biti otvoren prostor za ubrzano uozbiljenje onog što je prvi stopirao. To, naravno, nije točno. Jedino totalnom demontažom nedjelotvornog sustava, autorskog rada obojice, Hrvatska i njeni političari mogu učiniti ozbiljan pomak na skali političke svijesti.
A kad smo već kod svijesti i samosvijesti, treba konstatirati da su i Račan i Budiša duboko svjesni neuspješnosti vlastita projekta, ali u koracima koje su odlučili poduzeti ne vide kako lako upadaju u nove pogreške. Budiša zna da poslije takve vladavine HSLS na izborima ima vrlo male šanse i da bi u mogućoj hadezeovskoj vladi s manjom biračkom potporom igrao još nevažniju ulogu. Kako je još prije godinu dana prorokovao njegov politički tata Ivić Pašalić, u budućoj “hrvatskijoj” vlasti Budiša će igrati vrlo važnu ulogu. Kako se u izvršnoj vlasti pokazao totalno nekompetentnim, vizionarski talentiran jedino u osiguravanju financijski pogodnih funkcija svojim zadriglim partijskim miljenicima, u javnosti je izrazito nepopularan, pa se stoga njegov bijeg prema nekoj desnijoj Hrvatskoj u kojoj će njegova nacionalna ornamentika biti nagrađena fikusoidnom pozicijom, na kojoj, misli on, u takvoj podešnjeloj Hrvatskoj, za lijevo orijentiranog Mesića neće biti mjesta.
Budišine procjene sasvim su pogrešne. Čak i da se njegov plan potpuno ostvari, kockice bi se poslagale na potpuno isti način. Hadezeovcima bi počeo ići na živce, baš kao što Mesić živcira Račana samim svojim postojanjem, a njegova potreba da po svaku cijenu igra ulogu posebnjaka zacijelo bi mu ponovno prišila etiketu prznice i neprilagođenjaka. Biti drukčiji nije uvijek politički neprofitabilno, no kad svoju poziciju gradi na konceptu koji nema, rezultati ne mogu biti drukčiji nego što su danas. Budiša je toliko politički nepismen da svoj odlazak ni ovom prilikom nije dovoljno jasno argumentirao. Njegova egida o konceptualnim razlikama bit će objašnjena tek u dalekoj budućnosti, kaže on, ostavljajući nam da sami još jednom zaključimo kako se s tim čovjekom nikada neće moći izaći na kraj.
No i Račan je podjednako svjestan svoje trećesiječanjske prolaznosti i totalne posrnulosti svog premijerskog angažmana. Svoju neodlučnost, neorganiziranost, strah i neprestano oklijevanje s gorućim problemima ovog društva odlučio je na brzinu trampiti za Budišin odlazak. Vječiti smutljivac stigmatiziran je kao glavni kočničar promjena. Još do jučer ulogu žrtvenog jarca morala je podnositi hrvatska javnost koja nije dovoljno sposobna za promjene i reforme. Istina je suprotna – premijer nije sposoban za zahvate koji se od njega očekuju.

Trgovina na Markovu trgu

Danas pojam reforme izaziva sveopći podsmijeh u redovima hrvatskih političkih analfabeta. One su bile nužne, ali ih je Račan svojom nekompetentnošću i kalkulacijama doveo u taj karikaturalni položaj. Najavom svoje nove odlučnosti u njihovoj provedbi i redukcijom kilave i uglavnom nekompetentne Vlade, Račan sada za sebe pokušava izboriti još jedan četverogodišnji mandat, i tako zapravo pokušava kupiti vrijeme.
Ono što povezuje Račana i Budišu, gdje su potpuno koordinirani i u čemu ih povezuje zajednički interes, jest njihova neutaživa i u rezultatima neutemeljena želja da ovladaju dvama najjačim centrima moći u Hrvatskoj. Da je obojici stalo do Hrvatske i do ozbiljenja promjena koje su obećali, oni bi delegirali kompetentnog i za promjenu sposobnog mandatara, neovisno o njegovoj stranačkoj pripadnosti. Ciljevi su zadani – Račan i Budiša trebali bi angažirati kvalificiranog izvršitelja. Kad bi to učinili, pred javnošću bi demonstrirali svoju lojalnost vlastitim obećanjima, a još bi dugo na izborima dobivali honorare za pristanak na demontažu trulog partitokratskog sustava. Njihova apstinencija od izvršne moći i parlamentarna podrška koju bi mu bili dužni dati svakim zakonskim rješenjem koje bi ubrzalo reformatorske ciljeve, Hrvatsku bi odvele na sasvim drukčiju razvojnu putanju. Jedino tako Račan i Budiša mogu se suprotstaviti opasnim percepcijama politike kao lova na fotelje, ali i, ako to zaista žele, suprotstaviti se dolasku jedne, sasvim sigurno u svojim temeljima još partitokratskije vlasti za koju mnogi u Hrvatskoj jednostavno više nemaju živaca. U tom smislu ovih dana osobito važna postaje uloga predsjednika Mesića. Ako i on pristane na politiku trgovine koja je već sasvim otvoreno počela na Markovu trgu, vrlo bi ga lako mogao stići zasluženi epitet istosti s Račanom i Budišom. Od predsjednika države očekuje se da prije svih prepozna ugrožene nacionalne interese, i dobitke koji bi se za sveopće dobro mogli izvući iz ove krize koja bi mogla pomoći parlamentarcima da prvi put od uspostave hrvatskog višestranačja postanu zaista važni.
Mesić je vjerojatno svjestan da je Račan premoren i iscrpljen, a u svojim je kritikama rada Vlade vrlo dobro uočio sve njegove nedostatke i razloge posvemašnjeg posustajanja. Mesić zna da Račan ne može tek tako postati odlučan i napraviti snažan zaokret. Njegove su mogućnosti ograničene ne zbog Budišina kočenja nego prije svega zbog njegove političke, karakterne, svjetonazorske i organizacijske uvjetovanosti. Javnost, jednostavno, ne vjeruje u Račanovu metamorfozu zato što je dvije i pol godine bilo sasvim dovoljno da se prepoznaju njegove mogućnosti. Ako toga nisu svjesni SDP-ovci, predsjednik Mesić bi morao. Ako odluči drukčije, Hrvatska će početi kliziti unatrag. Takve trendove bit će teško zaustaviti, a takvu odgovornost nitko u Hrvatskoj ne smije preuzeti na sebe. Račan i Budiša su to pokušali, rezultati su vidljivi. Pogledajmo hoće li Mesić napraviti istu pogrešku.