"I tvoju mamu također"Što ima zanimljivog u kinima? – pitala me neki dan znanica. “Jedan meksički film…”, počeo sa ‘Mama Juanita’?!”, prekinula me ona, prisjećajući se dana kad su meksički filmovi imali malo drukčiji status u našim kinima. “Ne, ali takoðer imam mamu u naslovu.Zove se “I tvoju mamu takoðer”. Ima puno seksa, vulgarnosti, no zapravo je to vrlo ozbiljan film. Trebali biste ga svakako pogledati. No ne očekujte ništa slično ‘Mami Juaniti’!”.

Povratak u Hollywood Alfonsa Cuarona odabrali su za redatelja trećeg izdanja filmskog serijala o Harryju Potteru. Možda njegova iskustva s Hollywoodom ovaj put budu puno ugodnija “Mama Juanita”... Bar jednom godišnje netko od mene traži savjet kako da nabavi taj film ili bar kupi glazbu koja se u njemu svira. Mnogi su čak i zaboravili da se film uopće ne zove “Mama Juanita”, nego da je to naslov samo jedne od njegovih pjesama. Ipak, kad ima kažete da je u pitanju “Jedan dan života”, odmah se isprave. Neki čak pamte redatelja Emilia Fernandeza i glumicu Columbu Dominguez. Takve se filmske uspomene ne zaboravljaju, pogotovo ne kod gledatelja koji su na prijelazu četrdesetih u pedesete prošlog stoljeća bili izloženi uglavnom didaktičkim sovjetskim i istočnoeuropskim filmovima (hollywoodske se proizvode iz ideoloških razloga nije uvozilo) te su kao rijetku poslasticu dobili crno-bijele meksičke melodrame, uglavnom u Fernandezovoj režiji. “Maria Candelaria”, “Biser”, “La Malquerida”, “Maclovia”, “Rio Escondido” samo su neki od naslova koji su osvojili domaću publiku, no film “Jedan dan života”, priča o časniku koji se pred streljanje oprašta s najbližima, izborio je posebno mjesto u njezinim srcima. Kad ga je početkom sedamdesetih emitirao TV Beograd u namjeri da podstakne nostalgiju starijih tv pretplatnika, tamošnja je filmska redakcija bila zgranuta euforičnim reakcijama i zahtjevima za reprizom od strane gledatelja najrazličitijih dobi.

Fenomen meksičkog filma u nas nije bio izazvan isključivo poratnom socijalističkom dijetom. Još u drugoj polovici pedesetih i početkom šezdesetih, kad sam se i ja priključio vojsci zaljubljenika u film, Meksiko je nastavio producirati hitove za svjetsko tržište. Recimo, film “I tvoju mamu takoðer” danas u Zagrebu prikazuje samo kino “Europa” na dvije večernje predstave, meðutim, posve sam siguran da je i to previše za ostvarenje kojem bi bi znatno bolje pristajalo manja dvorana poput “Jadrana” ili “Griča”. Prije četiri i pol desetljeća “Europa” se zvala “Balkan”, imala je gotovo dvostruko više sjedala, a na svim je predstavama prikazivala pustolovnu melodramu “Pjesma buntovnika” (u originalu “Cielito lindo”), za koju ste ulaznicu mogli dobiti jedino ukoliko ste čekali u redovima. Redatelj Miguel Delgado nije bio umjetnik poput Fernandeza, Luis Aguilar i Rosita Quintana nisu imali karizmu Pedra Armendariza, Dolores Del Rio i Marije Felix, no tko je za to mario kad je film bio u boji te krcat akcijom, sentimentalnošću i humorom. Ludovanje za meksičkom glazbom eskaliralo je tek nakon “Pjesme buntovnika” i dovelo do toga da je šezdesetih Crnogorac Slavko Perović ostvario prilično uvjerljiv status zvijezde kao”mariachi” pjevač u bivšoj Jugoslaviji.

Bilo je to, meðutim, posve drukčije razdoblje, u kojem su u kinima fantastične rezultate ostvarivali ne samo američki i domaći nego i talijanski, francuski, engleski, njemački i španjolski filmovi. Već sedamdesetih privatne su televizije počele podrivati nacionalne filmske industrije, a Hollywood je postupno ali sigurno ostvarivao svoju globalizacijsku strategiju. Posljednji uspješni žanrovi koji su osvojili svijet bili su hongkonški kung fu i europski erotski filmovi, nakon čega top liste gledanosti počinju frapantno sličiti jedna drugoj: obilje filmova koje financira američki kapital i poneki naslov iz domaće radionice.

Meksička je kinematografija u tim mijenama ostala bez svjetskog tržišta. Izvjesnu joj je vitalnost sačuvala jedino činjenica što su Meksikanci preplavili Ameriku kao jeftina radna snaga, pa su hollywoodski producenti odjednom ustanovili da na hispansku publiku moraju računati jednako kao i na crnačku. Signal im je bio veliki uspjeh meksičkog filma “Kao voda za čokoladu” koji je u američkim kinima zgrnuo preko 20 milijuna dolara, ne samo zbog toga što se dopao gledateljima vole meksički magični realizam, nego i zato što se u njemu govorilo španjolski, pa je bio blizak onima koji jedva sriču engleski. Alfonso Arau, redatelj tog filma, čak je dobio priliku da režira u Hollywoodu, no ”Šetnja meðu oblacima” s Keanuom Reevesom i Španjolkom Aitanom Sanchez-Gijon prošla je slabo i prekinula njegove snove o američkoj karijeri. Puno bolje prošao je Luis Mandoki, koji se nakon zapaženog filma “Gaby”, drame o psihički hendikepiranoj djevojčici, specijalizirao u Hollywoodu za melodrame te radio sa zvijezdama poput Susan Sarandon (“White Palace”), Meg Ryan (“Kad muškarac voli ženu”), Kevinom Costnerom (“Poruka u boci”) i Jennifer Lopez (“Anðeoske oči”). Taj je trend iskoristio i Alfonso Cuaron, redatelj filma”I tvoju mamu takoðer”. Unatoč tome što mu prvijenac “Ljubav u doba histerije” (1991.), komedija o ženskaru koji umisli da ima AIDS, uopće nije otkupljen za američko tržište, Cuaron se uspio nametnuti kompaniji “Warner Bros.”, koja mu je povjerila režiju “Male princeze”, nove verzije nekadašnjeg velikog uspjeha Shirley Temple. Meksički je filmaš impresionirao je u toj kostimiranoj melodrami namijenjenoj obiteljskoj publici kaligrafskim redateljskim prosedeom, pa mu je povjeren puno ambiciozniji projekt, osuvremenjena verzija Dickensovih “Velikih iščekivanja”, s Gwyneth Paltrow, Ethanom Hawkeom i Robetom De Nirom u glavnim ulogama. Cuaronova je kaligrafija opet bila impresivna (krasno snimljene i montirane scene), no film je bio neuvjerljiv i beživotan, a taj sud dijelio je i redatelj. Poput svog prijatelja Guillerma Del Tora, koji se nakon prvog hollywoodskog izleta s fantastičnim hororom “Mimic” vratio u Meksiko kako bi osvježio”kreativne sokove” i snimio hvaljenu “Vražju kičmu” (kao meksičko-španjolsku koprodukciju), i Cuaron se zasitio glomaznih filmskih ekipa i beskrajnih natezanja sa američkim producentima. Tako je u razmjerno skromnim uvjetima na meksičkim lokacijama nastao “I tvoju mamu takoðer”, film ceste čiji su protagonisti dvojica pohotnih adolescenata iz Mexico Cityja i deset godina starija Španjolka koja pristaje otići s njima automobilom na more. Zbog obilja erotskih prizora, eksplicitne golotinje i svakojakih verbalnih prostota, film je u Meksiku bio zabranjen mlaðima od 17 godina, ali je usprkos tome izbio na drugo mjesto najgledanijih ostvarenja svih vremena u toj zemlji (rekord drži humorna erotska drama “Ljubav, sram i suze” iz 1999.). U Veneciji je nagraðen za najbolji scenarij te nominiran za Zlatni globus za najbolji strani film (pobijedila je “Ničija zemlja”), a gotovo sigurna nominacija za Oscara mu je izmakla, budući da je meksička filmska komisija kandidirala posve drugi naslov, dramu o tinejdžerskom silovanju “Miris ljubičica”. Cuaronu je, ipak, možda najveća zadovoljština što mu je film postao veliki hit u američkim art kinima, sa bruto zaradom od 14 milijuna dolara te hvalospjevima recenzenata koji su ga proglasili jednim od najintrigantnijih ostvarenja zadnjih godina.

Sudeći po filmu “I tvoju mamu takoðer” (naslov potječe iz scene u kojoj jedan od mladih junaka otkriva svom najboljem prijatelju da mu je ševio majku), meksička kinematografija zbilja je prešla nevjerojatan razvojni proces od vremena “Mame Juanite”. Cuaronu se, naime, fućka za obiteljsku publiku i konvencije melodrame koji su ustoličili klasični meksički film. Ta vrsta gledatelja ionako danas sjedi uz televizor i guta sapunice. “I tvoju mamu takoðer”, baš kao i “Pasju ljubav” Alejandra Gonzalesa Inarritua, prošlogodišnji veliki meksički uspjeh, gledaju mladi urbani tipovi koje zanima provokativni realizam i otklon od hollywoodskih pravila igre .U tom pogledu Cuaronov film nudi i više nego dovoljno. Isprva se čini da je u pitanju lascivna tinejdžerska komedija, poput nekadašnjih hitova Talijana Salvatorea Samperija “Igra s vatrom” i “Mali grijeh”, u kojima je seksualno sazrijevanje ostvareno uz pomoć starije, iskusne osobe. Film, meðutim, neprestano prekidaju komentari naratora, koji frivolnim zbivanjima daje neuobičajeno ozbiljnu dimenziju. Doznajemo, na primjer, sve o identitetu osobe koja leži pregažena na cesti, iako to nema nikakve veze s radnjom. Komentari katkad sežu u prošlost, katkad u budućnost, pa se univerzum priče fascinantno proširuje, a jednako je razigran i mise-en-scene kojim se kreću glavni protagonisti: iako se film ne bavi političkom i socijalnom zbiljom suvremenog Meksika, iz sveprisutnosti policije i siromaha možete izvući jasan zaključak kako se tamo živi. Kako priča odmiče, postupno shvaćate da ono što se odigrava izmeðu troje junaka i nije puka zafrkancija. Kad u zadnjem kadru Gael Garcia Bernal (mladog glumca gledali smo i u “Pasjoj ljubavi”) kaže: “Račun, molim”, shvatite da cijena tog putovanja za nijednog od njih nije bila mala.

Scenarij Cuarona i njegovog mlaðeg brata Carlosa zasluženo je nagraðen u Veneciji, no impresivno je i kako je film režiran. Ništa od kaligrafije kojom je Cuaron zabljesnuo Hollywood! Veliki snimatelj Emmanuel Lubezki (“Sanjiva dolina”, “Ali”), inače stalni Cuaronov suradnik, ovaj put se odlučio za neestetiziranu fotografiju, kao da želi pokazati Meksiko u svoj običnosti, a dojam sirovosti pojačava i činjenica da su komentari naratora mehanički nakalemljeni na zvučnu kulisu, kao u najjeftinijim dokumentarcima. Troje glumaca ostvarili nevjerojatno žive likove, no puninu njihovih odnosa orkestrirao je redatelj. Namjerno je izabrao Bernala i Diega Lunu, jer se njih dvojica znaju još od djetinjstva i ohrabrio ih da svoje junake preoblikuju po vlastitim životnim iskustvima: kad ih gledate na ekranu, jasno vam je da u pitanju nije samo gluma. Španjolki Maribel Verdu (pamtimo je iz Oscarom nagraðenog filma “Belle epoque”) dozvolio je da dominira koliko to zahtijeva i uloga, a prisnost koja je vladala na snimanju može se očitati iz neprekinutog sedmominutnog kadra blizu završnice u kojem se izvodi pravi emocionalni strip-tease. Uzgred, Cuaronov su redateljski uzor u ovom filmu bili francuski novovalovci (osobito Godardov “Muško-žensko” i Rozierov “Zbogom, Phillipine”), što je iz neposrednosti pojedinih scena i više nego očito.

Za revitalizaciju karijere Cuaron je dobio i nagradu, angažirali su ga da režira treće izdanje serijala o Harryju Potteru. Hoće li se ponoviti loša iskustva sa snimanja “Velikih iščekivanja”? Možda. Ipak, obećavajuće zvuči da je za režiju “Harryja Pottera i zatočenika Azkabana” svojedobno bio zainteresiran i Steven Spielberg i da ta knjiga J.K. Rowling slovi kao najbolja u serijalu. Možda će Cuaronova sklonost vizualnoj kaligrafiji imati više smisla ukoliko se združi s tako poticajnim dramskim predloškom.