Glumci Jugoslavenskog dramskog pozorišta u predstavi 'Elijahova stolica' "Nakon što je pročitao roman 'Elijahova stolica', beogradski redatelj Boris Liješević odlučio je postaviti ga na kazališne daske, što mi se činilo skoro nemogućim. Međutim, njegova vizija i entuzijazam su me razuvjerili. Ideju je prihvatilo vodstvo Jugoslavenskog dramskog pozorišta (JDP), a uskoro nam se pridružio i Darko Lukić kao dramaturg te sarajevski MESS kao koproducent. Nakon uspješnih premijera u Beogradu i Sarajevu, predstava je nastavila privlačiti publiku tijekom cijele godine, a oduševljenje je nedavno podijelio i međunarodni žiri BITEF-a (Beogradski Internacionalni Teatarski Festival) koji ju je nagradio Grand Prixom 'Mira Trailović' za najbolju predstavu", kaže sarajevski pisac Igor Štiks.

Ta će predstava gostovati 17. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu Ciklusa europskog kazališta. U sklopu istog ciklusa, također u ZKM-u, JDP-e će izvesti i "Rođene u Yu" sarajevskog redatelja Dine Mustafića, a 13. i 14. listopada gostovat će predstava "Iza zatvorenih vrata" francuskog redatelja Vladimira Steyaerta u kojoj glumi Urša Raukar.
Iako ima tek 34 godine, Igor Štiks napisao je romane "Dvorac u Romagni" i "Elijahova stolica", za koji je 2006. godine nagrađen književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno djelo, zatim zbirku poezije "Povijest poplave" te knjigu "Pravo na pobunu: Uvod u anatomiju građanskog otpora" koju je napisao zajedno s filozofom i teoretičarom Srećkom Horvatom. Završio je studij filozofije i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, magistrirao u Parizu, doktorirao na sveučilistu Northwestern u Chicagu i pariškom Institutu za političke studije, nakon čega je akademsku karijeru nastavio u Edinburghu. Jedan je od osnivača zagrebačkog Subversive film festivala.
U knjizi "Elijahova stolica" Igor Štiks opisuje nesvakidašnju sudbinu austrijskog pisca Richarda Richtera koji se nakon emocionalne krize i bračnog brodoloma na pragu pedesete u proljeće 1992. godine iz Pariza vraća u rodni Beč, gdje pronalazi sakrivenu bilježnicu svoje majke. Nakon otkrića njezina šokantnog sadržaja napisanog u dramatičnim ratnim okolnostima 1941. godine, njegov se život u potpunosti mijenja. Richter odlučuje otkriti svoje korijene, a njegova potraga usmjerava ga u pravcu ratnog Sarajeva, gdje dolazi na samom početku opsade.
"Roman govori o tome koliko su identitetske konstrukcije koje usvajamo ili koje si sami dajemo zapravo fragilne. Ono što nam se čini kao dano jednom zauvijek, kao što su majka i otac, može se pokazati, kao u Richterovu slučaju, nepostojanim, lažnim. Roman propituje koliko su čvrste te odrednice identiteta i koliko su ovisne o datom historijskom kontekstu," otkriva Štiks, dodavši da je najtragičnija pogreška ljudi s ovih prostora što identitet shvaćaju kao kolektivnu datost, nešto čvrsto i nasljedno.
"Nacionalna ili etnička imaginacija se pokazala iznimno jakom u političkom mobiliziranju ljudi, s katastrofalnim posljedicama, iako je jasno da počiva na fikciji u vremenu nepromjenjivoj i ograničenoj zajednici čiji su članovi klonovi jedne te iste neokaljane matrice. Ozbiljnije promišljanje o tome brzo shvaća ludilo takve konstrukcije koju bismo možda, u nekim drugim okolnostima, smatrali antropološkim kuriozitetom da u modernom dobu, a posebice u Istočnoj Europi, nije postala temelj ideje odvojenih etničkih političkih zajednica u stalnoj borbi za teritorij i nadmoć. U ime krvi, ona je doista proizvela mora krvi. Roman i predstava 'Elijahova stolica' govore o tome tematizirajući incest ne kao konkretni spoj srodnika koji nisu ni znali da su u srodstvu, već kao imperativ etnonacionalizma, koji zahtijeva da se ista krv spaja samo s istom krvi da bi se očuvala imaginarna etnička zajednica, a uništilo ono što je 'nečista krv'. To je pravi incest i istinski skandal o kojem govori ova priča. Ne čudi što je incestuozni nacionalizam odabrao kao svoju metu gradove poput Sarajeva koji nude sasvim drugačiji model i viziju socijalnog i političkog života", kaže Štiks.
O tome koliko su ga rat te odlazak iz rodnog Sarajeva u dobi od dvanaest godina odredili kao autora, Štiks kaže: "Rat me prvenstveno odredio kao čovjeka mijenjajući stubokom moj život. Dugo sam se opirao da pišem o temama vezanim za rat. Nisam osjećao da sam emotivno ili umjetnički spreman za tako nešto. O problemu pisanja o nedavnom ratu svjedoči moj prvi roman 'Dvorac u Romagni' gdje se rat pripovijeda kroz priče izmještene iz našeg vremena i donekle prostora. No tek za vrijeme mog boravka u Parizu, osjetio sam potrebu da se kao pisac vratim 'kući'. Bilo je potrebno samo pronaći način. Odgovor sam našao u glavnom liku, Richardu Richteru, koji svojim životom vezuje drugi svjetski rat i holokaust s ratom u bivšoj Jugoslaviji i opsadom Sarajeva."
Predstava "Elijahova stolica" prva je predstava u Srbiji koja govori o ratu u Sarajevu. Redatelj Boris Liješević najprije se pozabavio time da sam sebi razjasni događaje i okolnosti ratnog sukoba u tom gradu.
"Nekoliko puta sam odlazio u Sarajevo, a Igor me vodio na mjesta o kojima se govori u romanu, tragao sam za svjedočanstvima iz tog perioda, razgovarao s ljudima koji su tijekom opsade bili u Sarajevu. Često sam potpuno sam šetao tim gradom i pokušavao to osjetiti, zamisliti. To je bilo vrlo značajno iskustvo za mene. Tako sam gradio stav o tome."
"Ako govorimo o Sarajevu i ratnim sukobima, za mene ne postoji nikakva skrivena istina do koje treba doprijeti i objelodaniti je", nastavlja. "Tu je sve jasno. I ona je u predstavi sveprisutna. Prilazili smo joj pažljivo, hrabro i s dubokom sviješću i poštovanjem. U predstavi igra Maja Izetbegović, izvrsna glumica iz Sarajeva, koja je ratno djetinjstvo provela na Ali Pašinom polju, poprištu nekoliko krvavih događaja. Njezino prisustvo kod svih nas pojačalo je stupanj odgovornosti prema materijalu kojim se bavimo, ali i obogatilo doživljaj. Ratno Sarajevo je u predstavi još jedno dramsko lice koje neprestano utječe na razvoj događaja", kaže Liješević, dodavši da mu je ipak u romanu najintrigantniji bio odnos oca i sina.
"To sam valjda dobio od Danila Kiša, kojem je to bio jedan od osnovnih motiva, naročito u knjigama koje pripadaju njegovu obiteljskom ciklusu, ili 'porodičnom cirkusu' kako je on to nazivao. Kao što je Kiš preko svog literarnog dvojnika tragao za ocem, tako i u ovom romanu sin traga za ocem. U ocu se nalaze razni odgovori. Otac je neko 'ja' koje je prije nas prošlo kroz život i obraća nam se iz perspektive kraja. Zato taj odnos može biti iritantan, neshvatljiv, kontradiktoran, apsurdan, isključiv, a istovremeno točan. Kada dovoljno sazrimo da shvatimo očeve postupke i njegovu odsutnost, kada narastemo toliko da možemo komunicirati s ocem bez osude - odnekud doleti neki geler, bilo da je od ovih ili onih... i oca više nema. I uvijek nedostaje neka rečenica koju nismo mogli izgovoriti onda kad joj je bilo vrijeme. Potraga za ocem je pomalo i potraga za samim sobom. Motivirala me je i priča o glumcima koji su igrali pod granatama, probijajući se pod mecima da stignu na probu, a u isti mah živjeli punim plućima. Kada sam shvatio da je to zaista bilo tako i još teže i opasnije, oživjela mi je Kišova rečenica da je život fantastičniji od svake fikcije. Ova predstava je i oda tim glumcima", zaključuje Liješević.