Michel Camilo najviše voli nastupati kao solo pijanisrSlikovitim riječima "tropska oluja za klavirom", "karipska glazbena senzacija" i "meštar karipskog - el ritma", svjetska glazbena kritika opisuje latinoameričkog pijanista, skladatelja, dirigenta i pedagoga Michela Camila, kojeg će u srijedu i petak, u okviru ciklusa Jazz.hr / jesen 2011. i Zvjezdanog ciklusa Zagrebačke filharmonije, domaća publika imati prilike čuti i u Zagrebu.

U Malu dvoranu Lisinski Camilo će doći na poziv glavnog tajnika Hrvatskog društva skladatelja i umjetničkog ravnatelja spomenutog jazz ciklusa Antuna Tomislava Šabana, koji se s izražajnom Camilovom glazbom susreo još kao 23-godišnji student na školovanju u Miamiju 1994. - 95. godine. U skladbi "Dreamlight" karipskog glazbenika Šaban je pronašao nadahnuće te ju je, kao stilsku vježbu, obradio za jazz orkestar u stilu Gila Evansa, i tim aranžmanom osvojio priznanje najboljeg uratka na godini. U jesen 1995. skladbu je u svojoj obradi i studijski zapisao s Big Bandom Slovenske radiotelevizije, a do danas ju je u istom aranžmanu više puta izvodio s Big Bandom HRT-a. Svojim drugim dolaskom u Hrvatsku, Michel Camilo će prvi put saznati za zanimljivu priču vezanu uz svoju skladbu i impresiju kolege koji ga dosad još nije osobno upoznao. Srijeda je rezervirana za Camilov solistički nastup s prilagođenim materijalom izvorno napisanim za solo, duo i trio forme.
Klavirske recitale karipskog pijanista kritika hvali kao nesputane i direktne, u kojima Camilo rado koristi slobodnu formu koju opisuje riječima: "Volim nastupati sam jer tada osjećam punu slobodu u igri s tempom, formom i duljinom improvizacijskih linija. Kreativne su mogućnosti beskrajne, a klavir zbilja može zvučati moćno i podsjećati na veliki orkestar, kao i, trenutak zatim, suptilno i meko poput šapta. Instrument u tom slučaju postaje dio mene, točnije, izražajno sredstvo kojim mogu podijeliti svoje najintimnije doživljaje i misli s prisutnom publikom." Dominikanski se glazbenik s njujorškom boravišnom adresom inače nalazi usred svjetske promocije svog novog albuma "Mano a Mano", vrlo hvaljenog projekta na kojem se, nakon podulje stanke, ponovo posvetio radu u triju.

"Publici predstavljam trio osvježenog zvuka, obogaćen latino udaraljkašem na mjestu klasičnog bubnjara", ističe Camilo i dodaje: "Lani sam, nakon nastupa s big bandom na dvadesetoj obljetnici Puerto Rico Heineken Jazz Festivala, pozvao virtuoza konga Giovannija Hidalga da se pridruži mom dugogodišnjem (kontra)basistu Charlesu Floresu i meni, kako bi započeli sasvim novi trio projekt. Trio je dao neočekivane rezultate u obliku začuđujuće palete kontrastnih boja i tekstura."

Izniman ritamski osjećaj na klaviru Camilo je razvio još kao šesnaestogodišnjak kada je u Nacionalnom simfonijskom orkestru Dominikanske Republike, u kojem je tada bio najmlađi član, učio svirati klavir unutar udaraljkaške sekcije i redovito reagirati na jednake zahtjeve tadašnjih dirigenata vezane uz - više klavira! Preseljenjem u New York 1979. godine, nastavio je formalno obrazovanje na Mannesu i čuvenoj Juilliard School of Music, ali i započeo s eksperimentalnom fazom u kojoj je upoznavao razne vrste latin-jazz zvukova i umjetnosti prilagodbe tempa koji, po njegovim riječima, daje glazbi izvedbeni karakter i dubinu, a uz to što privlači pažnju slušatelja, vodi i maštu glazbenika u kreativnom smjeru. Srećom, Camilo je u New Yorku bio izložen jakom utjecaju dominantnih stilova Milesa Davisa, Johna Coltranea, Billa Evansa i Waynea Shortera koji su mu oplemenili improvizacijsku logiku i otvorili put traganja za vlastitim zvukom, ustanovilo se, idiomski suglasnim onom još jednog jazz klavirista iz zlatne generacije - Chicka Coreae.

Nadahnut poznatim Coreainim hitom "Spain", Camilo je u društvu flamenco gitarista Tomatita ostvario i rijetko uspješnu suradnju zabilježenu na istoimenom nosaču zvuka koji je 2000. godine osvojio Latin Grammy Award za najbolji latino jazz album. "Chick je bio utjecajan, dakako, s obzirom na to da se također bavio španjolskim flamenco idiomom i latino teksturama u svojoj glazbi. Mnogi su ljudi zaboravili da je svojevremeno Chick Corea bio klavirist Mongo Santamarie (baš kao i Herbie Hancock), a svirao je s flautistom Herbiejem Mannom i tenor saksofonistom Stanom Getzom. Osim toga, surađivao je i s Pacom de Luciom, pa je stoga bio u izravnom kontaktu s jakim i raznovrsnim ritmičkim utjecajima. "Chick i ja danas smo dobri prijatelji i profesionalno poštujemo jedan drugoga", kaže Camilo, a na upit o eventualnom diskografskom projektu Corea/Camilo diplomatski nastavlja "možda jednog dana, nikad se ne zna... U zadnje sam vrijeme surađivao s kubanskim pijanistom Chuchom Valdesom s kojim sam nastupao u klavirskom duetu po svim većim jazz festivalima i proveo nezaboravne trenutke."
Osim hvaljenog pijanističkog umijeća, uz Camila se veže i plodan skladateljski rad, a kako je od rane mladosti bio kvalitetno i sustavno obrazovan, danas ima svoje uzore i u svijetu takozvane ozbiljne glazbe.

Njih cijeni prema utjecaju na glazbenu povijest i umjetnost općenito: Chopina i Liszta zbog revolucije pijanizma, Bacha, Mozarta i Beethovena zbog monumentalnog skladateljskog opusa, Ravela i Debussyja zbog izrazite sklonosti detaljima i jakog utjecaja na modernu jazz harmoniju, Scriabina zbog produhovljenosti djela, Stravinskog i Rachmaninova zbog snažnog utjecaja na osobni skladateljski rad i razumijevanje orkestra, te Gershwina zbog spajanja jazza i klasike. "Izvan glazbenih povezanosti i analogija", kaže, "jake su kreativne sile stvorile svakog od njih, i to u neprestanom razvoju ljepote novih ideja, kompozicijskih stilova i improvizacijskih tehnika." U ulozi dirigenta Camilo je debitirao 1987. godine ravnajući Nacionalnim simfonijskim orkestrom Dominikanske Republike na njihov poziv, a na programu su bila, uz jednu njegovu kompoziciju, djela Rimski-Korsakova, Beethovena, Dvořáka. Novopečeni je dirigent iste godine bio proglašen i glazbenim ravnateljem Heineken Jazz Festivala u Dominikanskoj Republici, a tu je dužnost obavljao idućih pet sezona.

Uz Rapsodiju za dva klavira i orkestar, Camilo je i u svoja dva klavirska koncerta pokušao spojiti egzotične melodije i orkestrirati ih u zanosne zvučne igre. Drugi Koncert za klavir i orkestar ¨Tenerife¨ proteklog je vikenda izveo u Detroitu, na dva unaprijed rasprodana nastupa s tamošnjim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem maestra Leonarda Slatkina, a prvim će se Koncertom za klavir i orkestar predstaviti u petak, u velikom Lisinskom, sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem dirigenta Ernesta Martineza Izquierda. Sa španjolskim dirigentom Camila veže višegodišnje prijateljstvo i suradnja, a uz pomoć Simfonijskog orkestra iz Barcelone, zajedno su snimili i nagrađenu izvedbu Gershwinove "Rapsodije u plavom" za izdavačku tvrtku Telarc. Poznata će se američka Rapsodija također naći na programu zagrebačkog koncerta, ali u njegovu drugom dijelu. "Moj Koncert za klavir i orkestar br. 1 djelo je trostavačne forme i svojevrsna je autobiografska skica", misli autor te u nastavku opisuje: "Već prvi stavak počinje u karipskom ozračju, misterioznim motivom izrazitog afričkog utjecaja koji se kasnije pojavljuje i unutar orkestra. Slijedi druga, naglašeno melodiozna tema izvedena iz drevne narodne, težačke pjesme koju sam čuo tijekom posjeta djedovoj farmi. Ti se elementi međusobno nadopunjuju i imaju za posljedicu uzbudljiv concertante stil između solista i orkestra, sve do klimaksa na samome kraju stavka. Drugi je stavak romantična balada puna lijepih sjećanja i životnih iskustava.

On simbolizira tranzicijski period mog života u kojem sam, uslijed odlaska u New York, odlučio napustiti prijatelje, obitelj i općenito karipsku kulturu. Posljednji se stavak temelji na mom susretu s velikim gradom i konstantnom energijom koja se osjeća na ulicama New Yorka. Stavak je nalik tocatti s mnogo uzbudljivih i virtuoznih dionica napisanih kao izazov za solista, ali i orkestar."

U skorijoj budućnosti Camila očekuje i japanska publika koju je proteklih dvadesetak godina redovito oduševljavao, stekavši njenu naklonost i vjernost tijekom osobnog glazbenog sazrijevanja i preobrazbe. Time je oduvijek poticao i održavao "dijete u sebi, uvijek radoznalo i u neprestanoj potrazi za novim idejama i izražajnim oblicima", uvjeren je Camilo, ovjenčan Grammyjima, Latin Grammyjima i Emmyjima, u stalnoj potrazi za snom svakog jazz glazbenika vezanim uz originalnost izraza i autentičnost glasa u zvuku vlastita instrumenta.