Tibor Tóth voditelj je UN-ove Komisije za pripremu Sporazuma o zabrani nuklearnih testovaMađarski diplomat Tibor Tóth već šest godina vodi UN-ovu Komisiju za pripremu Sporazuma o zabrani nuklearnih testiranja. Stupi li na snagu, taj sporazum mogao bi biti prekretnica u globalnom sustavu nuklearne sigurnosti i odnosu prema nuklearnoj energiji općenito. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional, Tóth govori o ključnim izazovima u donošenju globalnog konsenzusa o prestanku provođenja nuklearnih testova.

Zašto je Sporazum o zabrani nuklearnih testiranja bitan?

- Smatram da se radi o ključnoj poveznici, “ljepilu” koje povezuje sve ostale antinuklearne inicijative. Naime, želimo li spriječiti širenje nuklearnog oružja, poprilično je očito da to ne možemo učiniti ako ne zaustavimo testiranje. On izravno sprečava da države koje žele ući u nuklearni klub testiraju svoje uređaje s jedne dok s druge strane uništava poticaj da države skladište fisijski materijal za buduću upotrebu. Na koncu, danas, u situaciji kad su SAD i Rusija postigli dogovor o smanjenju nuklearnog arsenala, ovaj sporazum osigurava da taj sporazum zaživi na pravi način, odnosno da te države paralelno s uništavanjem starih bojevih glava ne razvijaju nove tehnologije. Taj sporazum mora se poštovati i kvantitativno i kvalitativno, a zabrana testiranja ide upravo u tom smjeru. Da bi Sporazum stupio na snagu, treba ga ratificirati još devet država, od država koje tek razvijaju nuklearni program, poput Sjeverne Koreje i Irana, do sila poput Kine i SAD-a.

Ta situacija traje već nekoliko godina. Zašto?

- Ključno je da sve države ovaj sporazum gledaju u kontekstu svoje vlastite sigurnosti. Prema mom mišljenju, sigurnost je poput trgovine - da bi bila na visokoj razini, svi u njoj trebaju sudjelovati. Kad države uvode trgovinske protekcionističke mjere, količina trgovine pada iako svaka za sebe ulaže puno više napora u nju. Tako je i sa sigurnošću. Države moraju shvatiti da je dugoročno i održivo jedino mogu postići međusobnom transparentnom suradnjom. Nažalost, ta svijest još uvijek nije potpuno postignuta i to je ključni razlog zašto Sporazum još nije stupio na snagu.

Može li se ta blokada uopće prekinuti ili je to stvar vremena?

- Vrijeme je važan, no nije jedini faktor. Tendencija država da shvate da za sigurnost moraju surađivati sve je jača. Uostalom, tek prije 10 godina samo 50 država ratificiralo je Sporazum, a danas ih je 155. To je 80 posto država i to pokazuje da sve više ljudi shvaća da se sigurnost postiže suradnjom, a ne međusobnim nadmetanjem.

Ipak, je li realno očekivati da Sporazum ikad zaživi, a da se oko njega ne dogovore dvije preostale sile koje ga nisu ratificirale - Kina i SAD?

- Nesumnjivo da bi ratifikacija SAD-a i Kine promijenila cijelu situaciju i da će se vjerojatno to dogoditi u kratkom razmaku. Ipak, nemojmo podcjenjivati ostale. Nitko ne može uvjeriti Indiju da donese tu odluku, osim same Indije. Slično je i s Pakistanom, odnosno svakom od država. Zbog toga ratifikacijski proces i jest toliko kompliciran, no ratifikacija jedne od velikih sila svakako bi bio golem korak u pravom smjeru.

Kad Sporazum stupi na snagu, kako će se kontrolirati njegova provedba?

- Temeljni moto je potpuna prohibicija. Dakle, nema nuklearnih testova, nigdje i ni za koga. Sustav kontrole zapravo je jedan golemi antiprovalnički alarm koji prati seizmičke valove, kretanje mora i promjene u atmosferi, tako da nijedan nuklearni test ne može biti izveden, a da ne bude primijećen. Ako se to dogodi, država koja ga je počinila, bit će prijavljena Vijeću sigurnosti.

Koje će biti kazne?

- Temeljem Sporazuma, fiksne sankcije nisu određene, već to spada u diskrecijsku odluku Vijeća sigurnosti. No siguran sam da će biti ozbiljne, jer će testovi biti nelegalni, a onaj tko ih izvede prekršit će dva važna sporazuma, onaj o zabrani testova i onaj o zabrani širenja nuklearnog oružja.