Waits je na 17. albumu pokazao rokersku stranuNakon smrti Williama S. Burroughsa i Allena Ginsberga najprepoznatljiviji simbol trajno razbarušenog bitničkog svijeta ostao je Tom Waits. Dakako, Amerika ima još nekoliko živućih velikana iz beat epohe poput Garyja Snydera, Michaela McClurea i zapanjujuće vitalnog 92-godišnjeg metuzalema Lawrencea Ferlinghettija, međutim, njihova rijetka pojavljivanja u javnosti odavno ne privlače naročitu pozornost. Čak ni među boljim poznavateljima popularne kulture koji će odmah identificirati McClurea kao bliskog prijatelja i neformalnog pjesničkog mentora Jima Morrisona ili kao autora antologijske pjesme Janis Joplin "Mercedes Benz", nećete naći gotovo nikoga tko bi ga danas mogao lako prepoznati na ulici.

Iako Waits po godinama ne pripada beat generaciji, budući da se rodio prekasno da bi mogao odlaziti na pijanke s Jackom Kerouacom i Nealom Cassadyjem ili na druženja u legendarnoj Ferlinghettievoj knjižari City Lights Books, dok je s Burrougsom surađivao tek u 1990-ima na albumu "The Black Rider", njegov se diskografski opus najvećim dijelom perfektno uklapa u ono što je osnivač i urednik magazina Beatdom David S. Wills nazvao "modernim beatom".

Stari bitnici obožavali su jazz i istodobno blago prezirali rani rock 'n' roll kao bučnu tinejžersku zabavu, a Waits je od samog početka kantautorske karijere krenuo njihovim putem. Kad nije tražio inspiraciju u jazzu, svejedno je ostajao na tragu muzičkih antikviteta iz doba hladnog rata, u rasponu od afroameričkog barskog bluesa do židovskog klezmera. Čisti rock 'n' roll nikad nije bio osobito važan dio njegova glazbenog identiteta, makar su mu rokeri poput Brucea Springsteena s antologijskom obradom pjesme "Jersey Girl" itekako pomogli da se bolje predstavi širem auditoriju. Malo dublje u rock 'n' roll ušao je tek 2006. godine na CD-u "Brawlers", što je na koncu ipak prošlo relativno nezapaženo jer je to bila samo jedna trećina monumentalnog kompilacijskog albuma "Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards".

Sedamnaesti studijski album "Bad As Me" (Anti-Epitaph / Dancing Bear) napokon otkriva rokersku stranu Toma Waitsa. Pažljiviji slušatelji, dobro upućeni u njegovu diskografiju, primijetit će stilski zaokret već nakon briljantnog otvaranja sa žestokim rhythm 'n' bluesom "Chicago", koji bi se uz minimalne preinake u aranžmanu mogao mirno prepustiti Jonu Spenceru ili dvojcu The Black Keys. Nakon prvog usporavanja s klasičnom blues dvanaesticom "Rised Right Mean" i dopadljivom laganicom "Talking At The Same Time", album prelazi u furiozni rockabilly "Get Lost", a slušatelj se počinje pitati koga to sve Waits ima u novoj studijskoj ekipi.

Produkciju albuma zajedno s njim opet potpisuje supruga Kathleen Brennan, za bubnjevima je njihov sin Casey Waits, a dugogodišnjim i vjerojatno nezamjenjivim pratiocima Marcu Ribotu i Larryju Tayloru pridružili su se virtuoz na usnoj harmonici Charlie Musselwhite (prvo ime ovogodišnjeg Zagreb International Blues Festivala) i svestrani gitarist Los Lobosa David Hidalgo, koji je ovdje pokrivao još nekoliko instrumenata. Manje očekivan gost na snimanju albuma "Bad As Me" bio je Flea iz Red Hot Chili Peppersa, a najveće iznenađenje je povelika uloga Keitha Richardsa koji svira ritam gitaru u četiri pjesme i još se pojavljuje kao drugi vokal u "Last Leaf". Prepuštanje velikog prostora famoznim vanjskim suradnicima donijelo je višestruku korist, kako zbog Richardsa koji će, naravno, biti najjači mamac za drukčiju publiku, tako i zbog fenomenalno raspoloženog Hidalga koji je iz istočnog Los Angelesa donio cijeli paket hispanoameričkih chihano-rock utjecaja. Kad se osvrnete na Waitsovu biografiju, ustanovit ćete da to nije novi moment jer je njegov otac bio profesor španjolskog jezika pa je sina često vodio na izlete u Meksiko. No tek zahvaljujući Hidalgu, koji je autentični Chicano, središnji dio albuma "Bad As Me" sasvim se približava Cooderovu albumu "Chavez Ravine". Makar u njima nema ni jednog stiha na španjolskom, Waitsove "Face To The Highway", "Pay Me" i "Back In The Crowd" nepogrešivo se spuštaju prema jugu i ulaze u meksičku Baja Kaliforniju.

Naslovna pjesma "Bad As Me" puštena je u optjecaj prije skoro dva mjeseca kao najavni singl, ali još uvijek zvuči toliko impresivno da nikome ne može dosaditi. U završnici "Satisfied" ubacuje novu dozu rokerskog adrenalina, "Hell Broke Luce" podsjeća na prohodnije eksperimentalne dionice s albuma "Bone Machine", a odjavna balada "New Year's Eve" odlično će poslužiti u terapeutske svrhe nakon još jednog neizbježnog predoziranja božićnim pjesmama. "Bad As Me" je izniman album u cjelokupnom Waitsovu opusu. Teško bi se mogao nametnuti kao jedan od njegovih najboljih radova jer tu je konkurencija ipak prejaka zbog starih remek-djela "Swordfishtrombones" i "Rain Dogs", ali će sigurno ostati upamćen kao jedan od najkomunikativnijih.