Vedrana RudanUf, govori mi Ana, baca se na stolicu. Ovdje je kava sedam kuna, htjela sam biti sama, imam velike naočale za sunce, ljudi prolaze, kafić je na Korzu, mislila sam, tko će me vidjeti, nitko, svi gledaju u daljinu, ne osvrću se, pa je Ana sjela na stolicu do moje i rekla, uf! Aj, sjedi, govorim, ona već sjedi, pokušavam biti srdačna, ali na licu mi piše da nisam ludo sretna što uz mene sjedi Ana kojoj sam malo prije rekla, aj, sjedi. Izgledam kao netko tko ne želi da mu se prilazi, oči su mi iza velikih naočala za sunce. Ljudi prolaze i prolaze u koloni koje nema ni kraj ni početak, da li itko radi u ovoj zemlji? Sin mi živi u Americi, zvao me sinoć. Stara, ovdje nema trgova, ovdje nema centra, nema ljudi na ulici, nema ulica, samo ceste koje vode na posao. Postao sam radnik mjeseca, direktor tvornice mi je uručio ček na pedeset dolara, moja slika će čitavu godinu visjeti na zidu tvornice. Nedostaje mi sin, ima dva metra i mršav je kao kolac. Stajala sam, maloprije, ma, nije prošlo deset minuta, pred prodavaonicom naočala, gledala u izlog, tamo imaju i ogledalo, malo sam gledala kako mi stoje velike naočale za sunce, da li me ljudi mogu prepoznati iza tih naočala, ne mogu, pomislila sam. A onda sam, u tom ogledalu, vidjela moga sina, dugačak, dva metra. Stresla sam se i okrenula, on je stupao naprijed, ravan poput električnog stupa, stup je stupao, ha! Krenula sam lagano za njim, znala sam ga tako zezati, tiho, tiho za njim, pa mu lagano dotaknuti leđa, pa mu reći, ha! On bi se koji put trgnuo, koji put stresao, a ponekad mrtav-hladan rekao, znam da si ti, vidio sam te kako stojiš pokraj Šipca koji prodaje kukuruz. I tako sam hodala, mislim, maloprije, za mojim sinom, pred jedno deset minuta, on ispred mene, ja lagano za njim, on preda mnom, ja za njim. Onda mi je palo napamet, ej, stara, ovo ti nije sin, možeš ga taknuti, možeš mu prići, on se može trgnuti kao tvoj sin ili ostati mrtav hladan, kao tvoj sin, ali, stara, ovo nije tvoj sin, on je u Indijani. Okej, i dalje sam lagano hodala za njim, i gledala u njegova leđa, hodali smo u istom smjeru, zašto da skrećem sa puta samo zato što preda mnom stupa dečko koji nije moj sin, idem popiti kavu. Drugo vam želim reći. Ima još ljudi, mislim, ima ljudi koji su ostali bez svoje djece. Anina kćerka je u Kanadi, Elina u Šanjolskoj, Antin sin je u Londonu, trinaest godina, još ni jednom nije bio ovdje, kćerka moje susjede je u Novom Zelandu. Kužite? A moja se mačka omacila, koja je to kurva, na njoj je znalo biti pet mačaka, a sedam bi ih čekalo na red, koja kurva, pa se omacila, leži na terasi, mačići su u košari, ja joj dajem vitamine i hranu, voli puretinu, čistu, to joj turnem samo kad sam doma sama, mislim, kad mi nema muža. Ali, drugo sam vam htjela reći. Raznježuje me ta mačka i ti mačići, svi ljudi vole mačiće, znam biti i patetična pa pomisliti, bože dragi, Đurđa, Đurđa se zove, ti imaš punu košaru mačadi, a moj sin je u Indijani. Slinavo, jelda? Ali tko mi može zabraniti da budem slinava ako o tome ne govorim? Ne hodam svijetom i ne govorim, čujte, ljudi, moja se maca omacila, ima mačiće, moj mi sin nedostaje, on je u Indijani, zato hodam Korzom za nepoznatim dečkima njegove visine, cap, cap, cap, tiho, da se ne okrenu. Da li ja hodam svijetom i govorim ove patetične pizdarije? Ne. Eto vidite. A da hodam i da govorim, ljudi bi mi rekli, ej, stara, Marijina kćerka je u Švedskoj, Cicine blizankinje su u Beču, Klarin sin je otišao u Ameriku, ne javlja se godinama. Ni jedna tvoja prijateljica nema uz sebe košaru sa mačićima, to je normalno, djeca rastu i mačići će otići. Naravno, naravno, ma to je okej, a onda stupa Korzom sin koji nije tvoj, pa pomisliš, oh i oh! Nitko mi ne bi povjerovao, ja bih sada, ovoga časa, mogla sjedjeti ovdje i plakati, neka mi suze debele teku ispod ovih velikih naočala, ali ne mogu, na stolac do moga uvalila se Ana i rekla, uf! Zato moram govoriti, zašto uzdišeš, Ana, što se s tobom dešava, lijep dan, super, konačno malo sunca, vidi, vidi, ove cure, sve su krasne, mi nismo nikad bile lijepe, ni pred trideset godina, imale smo loše zube. To moram govoriti Ani, a ne da mi se otvarati usta, baš ne da, zato napeto gledam u ljude koji prolaze, neka Ana misli da pogledom nekog tražim, kao, dogovorili smo se za sastanak. Ako me pita, koga čekaš, reći ću, Željka, pa ćemo šutjeti i svojim očima tražiti Željka. Gledam, gledam, napeto i koncentrirano. Ljudi u rukama drže novine, u novinama naši političari govore, neka vaša djeca odu iz zemlje, neka vide svijeta. Zašto nam to govore? Ankete su pokazale da bi oko jedanaest posto građana Hrvatske htjelo pobiti naše političare. Oni se čude. Zašto se čude? Moj sin je u Indijani, okej, to sam već rekla, ovo vam nisam rekla, često mi pada napamet pobiti gadove. Okej, znam da će narasti drugi, meni često pada napamet, pobiti gadove. Okej, to neće vratiti moga sina iz Indijane, meni često pada napamet, pobiti gadove! Ana nešto govori, skrećem pogled sa kolone koja nema ni kraja ni početka i koja stupa nikamo. Ponovi, Ana, nisam te slušala. Ana gleda u kolonu i govori, meni često pada napamet, pobiti gadove. Onaj klinac, onaj od dva metra, gleda u izlog sa skupim odijelima, okrenut mi je leđima, isti moj sin, ali ja znam da to nije moj sin, moj sin nosi samo traperice.