Glavne snage Republikanske strankeOdmah nakon Dana zahvalnosti, dok je u glavama Amerikanaca još odzvanjala dosadna, ali potrebna Obamina poruka - da narod ove (ekonomske) teškoće može prevladati samo zajedništvom - smišljena valjda kao jedna od alternativa za potrošenu mantru “Da, mi možemo (Yes We Can)”, u Bijelu kuću je stiglo božićno drvce i nacija se iznova počela baviti lampionima. Na drugoj strani, među republikancima, nema previše razloga za slavlje. Tu se još nije artikulirala jedinstvena poruka niti iskristalizirao “pravi” kandidat koji bi mogao zasigurno ugroziti ovog predsjednika.

Dok konzervativci još traže svog političkog generala među mnoštvom pukovnika, Obamin najveći neprijatelj je loša ekonomija. Skoro na margini ostale su i tri sasvim različite političke figure koje se, zapravo, ne bi mogle svrstati u klišeiziranu političku polarizaciju s hrpom tradicionalnih dilema, od smanjenja poreza do ideološko-moralnih pitanja pobačaja, smrtne kazne, prava na oružje i istospolnih brakova.

Među njima je još gradonačelnik New Yorka, bivši republikanac Michael Bloomberg, koji je negdje između triju mandata, za što je morao promijeniti gradsku legislativu, postao “neovisni kandidat”. Šanse su mu, kako se uzme, drastično opale (ili porasle) nakon što je rastjerao prosvjednike s nikad do kraja okupiranog Wall Streeta. Njegove navodne dvojbe oko kandidature za šefa Bijele kuće na izborima iduće godine, još su rezervna vijest koja čeka da postane ekskluzivna.

DEMOKRATIMA JE OŠTRO suprotstavljen tajkun Donald Trump, s originalnim idejama kako prekrojiti svijet i vratiti američku supremaciju, a da se pritom broj njegovih bilijunskih nekretnina širom planeta još uveća. Obama je Trumpa medijski nekoliko puta pokopao, ali vječiti Donald svejedno je začin za često bezokusne konzervativce. I prva turbofolk američka političarka Sarah Palin, nesuđena dopredsjednica Johna McCaina, još nije odlučila o 2012. Iz njezina političkog tabora “Konzervativci za Palin” poručuju da san nije ugašen te da će snimiti prvi TV oglas u Sioux Cityju, u saveznoj državi Iowi. Tamo republikanci tradicionalno testiraju konzervativne glasače. Kad u siječnju počnu okršaji, Iowa bi mogla potvrditi tko ide dalje, a tko ispada. Palinovu je, čini se, ipak već istisnula druga, politički još radikalnija konzervativka Michele Bachmann. Ta republikanska zastupnica u Kongresu, rođena 1956. u Minnesoti, ostala je zapamćena i po izjavi da “živimo u bizarnom vremenu jer djeca u Americi, osim svakodnevne prisege pred američkom zastavom, moraju učiti da je homoseksualnost normalna i da je trebaju probati”.

A to je kritika koja ide uglavnom na adresu demokratskog establišmenta i politička poruka koja još galvanizira dobar dio konzervativnog glasačkog tijela između oba američka oceana. Komičar Bill Maher ovoga se ljeta u intervjuu na CNN-u, za "Piers Morgan Tonight", između “dva zla” – Sare Palin i Michele Bachmann - priklonio potonjoj. Rekao je da Bachmann bar “zna razmišljati, odvjetnica je, a ima i posao u Kongresu”, za razliku od Palinove koja “dane provodi samo u molitvama”. Maher je rekao i da bi za demokrate bilo dobro da se rivalstvo između Palin i Bachmann nastavi jer to dodatno zbunjuje republikanske glasače. Ali, dodao je, ako Palin dobije republikansku nominaciju, mogao bi se ponoviti “Reaganov trenutak” i nije isključeno da bi Obamu mogla poraziti bivša guvernerka Aljaske!? Među izglednijim Obaminim izazivačima su superuspješni biznismen i bivši guverner Massachusettsa Mitt Romney te bivši predsjedatelj Zastupničkog doma Newt Gingrich. Poslije nekoliko tjedana medijskog bavljenja navodnim seksualnim zlostavljanjima nekoliko žena koja je počinio crnoputi republikanski kandidat Herman Caine, novine pišu o Romneyju kao o eunuhu. Jedini grijeh tog iznad svega obiteljskog čovjeka njegovo je priznanje da je jednom u životu probao cigaretu, i to kao tinejdžer. Najnovije ankete zasad idu u korist Romneyju, ističući čak 42 posto potpore. No “prava priča” bi, kako tvrde analitičari, mogao biti upravo Newt Gingrich.

On je ovog mjeseca sa šestog skočio na drugo mjesto među republikanskim kandidatima, dok se s te pozicije skotrljao moralno posrnuli Caine. Caine dijeli peto i šesto mjesto s donedavno favoriziranim guvernerom Texasa Rickom Perryjem. Osim bivšeg guvernera Utaha Jona Huntsmana, koji se “stabilizirao” sa 8 posto podrške, nepromjenjivo solidan je i 76-godišnji kongresnik Ron Paul. Paul, liječnik poznat po tome što je mnoge siromašne Amerikance liječio besplatno, autor mnogih bestselera uključujuči “Manifest revolucije”, jedini se među republikancima jasno odredio protiv mogućeg američkog napada na Iran. Za to vrijeme Romney (koji se stidi pušenja) i ostali nastavljaju s istom ratobornošću koketirati oko Irana, skupljajući jeftine političke bodove. Međutim, Newt Gingrich, za koga svi kažu da je vjerojatno najpametniji i sigurno najobrazovaniji, jer ima doktorsku titulu i profesorsku, uključujući i karijeru romanopisca – nije sasvim pročitana knjiga. Za Gingricha kažu da proizvodi barem desetak ideja dnevno, ali da nije tako dobar realizator.

Ostao je poznat kao najžešći Clintonov protivnik kad je 1994. predstavio svoj “Ugovor s Amerikom”, od kojeg su na kraju ostale samo ideološke olupine. Njegova bi mu pamet zapravo mogla škoditi jer ga neki prozivaju za intelektualizam, koji se nikad nije previše zahtijevao od američkih predsjednika, posebno u situaciji kada bi “igru” mogla određivati ponajviše seksepilna Sarah Palin.

UOSTALOM, GINGRICHA opisuju kao “beskrajni rezervoar opskurne historijske trivijalnosti, što je različito od originalna i rigorozna mislioca”. David Boaz iz konzervativnog Cato Instituta nedavno je ustvrdio da Gingrich nije sposoban svoje riječi pretvoriti u upotrebljivu političku filozofiju, jer je “suviše sanitaran” prema svojim idejama. Drugim riječima, Gingrich je dobar za medije, ali se brzo troši u politici. Gingricha zato nazivaju idejnim impresariom, a ne generatorom: najbolje tumači ideje kojih on uopće nije tvorac! Intelektualizam se dugo pripisivao profesoru ustavnog prava Baracku Obami, posebno u odnosu na prostodušnog, pa i priprostog Georgea W. Busha. Ipak, kroz noviju američku povijest se pokazalo da profesori znaju upravljati Amerikom.

Često su uspijevali biti odlučni između rata i mira, poput Woodrowa Wilsona, predsjednika koji je poslije sarajevskog atentata 1914. ipak poslao Amerikance u Prvi svjetski rat. Ili, kako ovih dana pišu američke novine, Woodrow Wilson je možda bio puno pametnijii od Harryja Trumana. Ali je zato Truman ipak bio bolji predsjednik jer je okončao Drugi svjetski rat, iako je “morao” upotrijebiti atomsku bombu protiv imperijalnog Japana i sravniti pola Njemačke iz zraka. Dodaje se i da su Ronald Reagan i Dwight Eisenhower “bili pametni koliko treba”, pa zato među republikanskim kandidatima ne treba inzistirati na doktorima znanosti. Upravo takav populistički pristup najviše i plaši demokrate koji također, čini se, još ne znaju koje pitanje najviše može “zapaliti” američke glasače iduće 2012. I natjerati ih u izborni stampedo u kojem se sasvim malo razmišlja svojom glavom.