Marko Mandić već je 14 godina član Drame ljubljanskog Slovenskog narodnog gledališčaEkshibicionist, narcis, luđak, intelektualac, egoist, umjetnik... Atributi su to koje gledatelji, kritičari, kolege, često i on sam, pripisuju Marku Mandiću, jednom od najpoznatijih i najeksponiranijih slovenskih glumaca i performera (rođen 1974. u Slovenj Gradecu) svoje generacije s nezanemarivom inozemnom karijerom. Svaki put kad Mandić gostuje u Hrvatskoj, uzburkaju se duhovi, on nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I najnovija izvedba predstave "Ma and Al", prva u Zagrebu nakon ovogodišnjega Splitskoga ljeta na kojemu je za najbolje ostvarenje u dramskom programu nagrađen "Juditom", izazvala je nesmanjeno oduševljenje publike koja je Mandića i njegovu partnericu, hrvatsku glumicu i redateljicu Senku Bulić, čak pet puta zvala na bis, dok je posljednji dio njegove moćne autorefleksivne solo-trilogije o biti glumca "MandićStroj" hrvatska publika, zahvaljujući kazališnom festivalu Perforacije, imala prilike vidjeti čak i prije nego što će ga izvesti na sceni Male drame svoga matičnoga teatra u Ljubljani početkom prosinca.

Oba su projekta nastala u tzv. nezavisnim i međunarodnim koprodukcijama: "Ma and Al" u režiji Ivice Buljana, u suradnji s ljubljanskim Mini teatrom, Kazalištem Hotel Bulić i zagrebačkim ITD-om, dosad je izveden i nagrađivan od Ankare i Skopja pa do newyorške LaMaMe, a "MandićStroj", u produkciji Via Negative Bojana Jablanovca, friško je nagrađen nagradom Društva slovenskih kazališnih kritičara i teatrologa kao najbolja predstava sezone.

NO MARKO MANDIĆ posljednjih je 14 godina zaštitno lice jedne institucije - Drame ljubljanskoga Slovenskoga narodnoga gledališča (SNG). Sklonost nastupima pred publikom, kaže, datira još iz dječačkih dana, pa je nekako logično završila studijem glume na ljubljanskoj Akademiji, zaključno s diplomskom ulogom Dioniza 1998. Iste godine legendarni ga je ravnatelj Janez Pipan vrbovao kao stalnoga člana Drame SNGa, u čijim je produkcijama igrao još kao student. Neko se vrijeme usavršavao i na Kazališnom institutu Leeja Strasberga u New Yorku. U njegovu matičnom kazalištu, kojemu je ostao vjeran do danas, ne postoji značajnija produkcija suvremenog ili klasičnog autora u kojoj nije sudjelovao, na repertoaru su mu trenutačno Shakespeareov "Mletački trgovac" i Strindbergov komad "U Damask". Radio je s nekima od najzanimljivijih redatelja današnjice. Osvojio je i niz nagrada, čak četiri Prešernova sklada, na Berlinaleu 2007. pripao mu je i prestižni "Shooting star", lani njemačka televizijska nagrada za seriju "Pred licem zločina". Splitska "Judita" za ulogu Ala, koju uvjerljivo izvodi na engleskom, kaže, jako ga je iznenadila, ali i obradovala: "Znam da je ovogodišnji program bio izniman i zato sam radostan što sam nagradu dobio baš kad je dramski program radila Senka Bulić. Selekcija programa je, po meni, bila sjajna, samim tim što znam da se borila protiv nastojanja da se Splitski festival sačuva kao neki 'siguran kutak' u kojem se ništa ne događa." Sigurna repertoarna pozicija u ljubljanskoj Drami i, zasad, 50-ak kazališnih i 10-ak filmskih rola Mandiću nije dovoljno. Za razliku od nekih hrvatskih kazališnih zvijezda, koje profesionalna uzbuđenja i izazove traže snimajući TV sapunice izvan institucija u kojima primaju plaću, Mandić riskira - u izvaninstitucionalnom teatru. Priznaje da voli snimati, već i zato da ne izgubi osjećaj za kameru. Ali sapunice, teško: "Zadnje sam snimao s Emom Kugler projekt 'Za kraj vremena', koji je lani, kao najbolje eksperimentalno ostvarenje, nagrađen na New York International Independent Film Video Festivalu. Ona je sjajna slovenska multimedijska umjetnica, s malo novca radi megaprojekte koji izgledaju fenomenalno i imaju veliku vrijednost. Mi glumci za nju igramo besplatno. Bitno je s kim se radi i zašto se radi. Misao na lovu te strpa u čudne okvire."

Opskurna podjela na institucionalnu i izvaninstitucionalnu scenu, čini se, zasad je rak-rana uglavnom hrvatskog kulturnog sustava. U Sloveniji, kaže, scena je dinamičnija: "U jednom je trenutku izgledalo kao da su institucije napravile sve da dokinu tu podjelu - u svoj su rad uključile ljude s izvaninstitucionalne scene, otvorile su repertoar, radile su ekstremnije nego off-scena koja se uvijek smatrala prostorom za eksperimente."

OSIM PROJEKATA S ljubljanskim Mini teatrom ("Medeja Materijal", "Macbeth after Shakespeare"), Mandić je hrvatskoj publici ipak najpoznatiji kao jedan od Jablanovčevih "kazališnih ekstremista" iz provokativne međunarodne skupine sa sjedištem u Ljubljani Via Negativa. "I predstave koje sam radio u ljubljanskoj Drami bile su nekako različite, rubne, imale su neki istraživački ton. Mislim da glumac mora biti otvoren u stvarima koje radi", kaže Mandić. Čuveni sedmogodišnji projekt Via Negative o sedam smrtnih grijeha još je mnogima u sjećanju, a njihov "Viva Verdi" o temi lijenosti na sceni zagrebačkog HNK u sklopu Eurokaza 2006., prisjeća se Mandić, jedno je od najuspjelijih uprizorenja te predstave: "Zbor HNK prvo nije htio raditi s nama, mislili su 'oni tamo pišaju, povraćaju i šeću goli po sceni, a mi ćemo tu pjevati 'Va pansiero' iz 'Nabucca'... Ali već sutradan sve je bilo u redu. Predstave u drugim gradovima bile su odlične, ali mi se čini da je izvedba u zagrebačkom HNK bila posebna. Treba imati hrabrosti u tome što se radi, ne podlijegati mislima o tome što bi publika željela. Treba joj spremiti zahtjevan jelovnik i ponuditi – pa jedite sada!" A Mandić je beskompromisno nudio. Njegova "ponuda", pogotovo trilogija "Extrakt Mandić", "Viva Mandić" i "MandićStroj", također u produkciji Via Negative i djelomice nastavljena na istraživanja započeta s Jablanovcem, možda i nije svima baš najlakše "sjela", ali je zato publici pružila fascinantan uvid u rijetko uvjerljivu studiju o srži jednoga vrhunskoga i ekstremno otvorenog performera, istinskoga glumca na sceni. Mandić kao sredstvo prenošenja poruke upotrebljava "stroj za proizvodnju emocija", odnosno svoje čisto, nepatvoreno tijelo, sve njegove mogućnosti, pojavnosti, funkcije. Potonje najčešće izaziva šok kod dijela publike, pa su tako nakon njegove masturbacije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu performansa "Extrakt Mandić", ili svođenja svog cjelokupnog glumačkog bića u bijednu čašu znoja kao metafore istinskoga "rada" u "Viva Mandić", novine danima punili užasnuti naslovi. Jesu li samo Hrvati tako skandalizirani, ili su reakcije slične u Beču, Amsterdamu, Ljubljani...? Je li zaista nužno šokirati publiku da bi se poruka prenijela?

"NISMO RADILI PREDSTAVE samo kako bismo šokirali publiku. To je bio način prenošenja poruke o glumcu, o našem radu. Početna točka za 'Extrakt' bila je smrtni grijeh požude, a zapravo je riječ o propitivanju potencije na pozornici. Čini mi se da su sve reakcije nakon MSU-a i 'drkanja u javnosti za lovu Ministarstva kulture' zapravo izuzete iz konteksta. Nitko nije spomenuo da se drka uz priču, jer ja govorim o tome kako kao glumac izlazim na pozornicu, kako stajem pred publiku, je li moguće da ti se digne na sceni, a to znači je li moguće biti prisutan na sceni kao glumac sa svom svojom snagom i potpuno. Ja, ono što je esencijalno moje, i kako to pokazati pred publikom. U 'Viva Mandić' ja sam omotan u najlon jedan sat, dok oko mene 'rade' jedino videoprojekcije. Ja se doslovno 'samo' znojim i pitam se za koga je to potrebno. Odgovor je - mislim da čovjek mora biti prisutan, i kad nešto stvara i kad radi. Moraš biti osoban, ne možeš izostaviti sebe. Nije čak u pitanju ni originalnost, ako ti radiš nešto iz sebe, to uvijek sadrži tvoj potpis. Tek tada možemo u životu biti zadovoljni. To je, zapravo, taj egoizam", tumači Mandić. Finalni dio trilogije, solo performance "MandićStroj", zapravo je sukus njegova glumačkog istraživanja u kojemu na sceni u sat vremena interpretira 37 likova, koje je odigrao u raznim predstavama od 1996. pa do lani. S redateljem Jablanovcem ih je, kaže, odabrao smišljeno, svaki ima ulogu u kreiranju cjeline – otkrivanja same srži glumca. Imperativno inzistira na kontaktu s publikom. Što zapravo očekuje od publike, koja je bila najgora reakcija? "Očekujem neku suradnju. Ali u ideji predstave je da uvijek sve napravim sam. Reakcije su različite, netko ima potrebu da nešto odglumi, neki su mirni, neki komentiraju. U Dubrovniku na Perforacijama jedan je tip počeo potiho govoriti 'daj prestani, glup si...'. Polio me vodom iz čaše i razbio je, a nakon nekog vremena je izišao. To je bilo malo neugodno. S druge strane, mi želimo da ljudi reagiraju, to znači da moramo prihvatiti i takve reakcije. Najgore je kad vidiš da publika nije s tobom", kaže Mandić. Je li njegovo istraživanje finalnim dijelom trilogije završeno? "Mislim da bi zasad bilo gotovo, no istraživanju nikad nije kraj," kaže Mandić, koji nakon emocionalno i fizički iscrpljujuće izvedbe u Zagrebu žuri u Ljubljanu. Puno je posla. Jablanovec s Via Negativom počinje rad na dvije nove posve apstraktne teme – sramoti i sreći – i Mandić bi volio sudjelovati ako mu obveze dozvole. A čekaju ga i "Glembajevi" s Ivicom Buljanom u Drami SNG-a.