Karanovićeve filmove karakterizira urbani, modernistički prosede, netipičan za srpsku kinematografiju.“Vi sigurno ne znate da sam kolekcionar slika Vladimira Becića”, rekao mi je Srđan Karanović kad sam ušao u dnevnu sobu njegova stana u Mileševskoj ulici u Beogradu. Iznad sofe izložene su dvije slike, Blažuj i Trpanj, a na zidu nasuprot nalazi se autoportret, pastel iz 1918. “Mi smo čak i u rodu”, objasnio mi je Karanović. Njegova baka po majci, Marija Becić Đorđević, sestra je velikog hrvatskog slikara kojeg je zbog njegovog srpskog podrijetla ustaški režim jedva tolerirao kao profesora na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Poslije mi je Karanović donio francuski časopis L’Impression iz 1917. s fascinantnim Becićevim crtežima i fotografijama srpskih vojnika na solunskom frontu.

Becićev životopis, s mjestima boravka od Slavonskog Broda i Zagreba do Beograda i Bitolja, izgledao bi se posve normalnim za junake Karanovićevog novog filma “Sjaj u očima”, prvog koji je poznati srpski redatelj snimio nakon 12-godišnje pauze. I njih je devedesetih godina rat na Balkanu razbacao posvuda, sve dok nisu kao izbjeglice završili u Beogradu koji im nije postao novi dom već usputna postaja. Jedina je razlika u tome što je Becić boravišta mijenjao svojevoljno, a oni prisilno.

“Sjaj u očima” zapaženo je prikazan u službenoj konkurenciji na festivalima u Veneciji (pljesak na glavnoj svečanoj projekciji trajao je osam minuta) i Torontu, i označio uspješan povratak redatelja kojeg se sedamdesetih i osamdesetih godina smatralo jednim od ključnih filmaša u bivšoj Jugoslaviji. Film bi našim gledateljima mogao biti zanimljiv ne samo po temi nego i zbog činjenice što su u glavnim ulogama dvije hrvatske glumice – Ivana Bolanča i Matija Prskalo.

NACIONAL: Kako vam je bilo nakon 12 godina ponovno ući u kinematografiju koja je u međuvremenu dobila nove redateljske i glumačke zvijezde? – Nije bilo baš lako, ali ni pretjerano teško. Svih tih 12 godina nisam se rastajao od filma. Bio sam u tijesnom dodiru, ili preko svojih studenata u Americi i Beogradu, ili mislima, knjigama, kasetama i gledanjem filmova. U početku sam imao priličnu tremu koja nije bila drukčija od treme koju sam imao pred snimanje svih svojih filmova. Uvijek sam imao utisak da istovremeno snimam svoj prvi i posljednji film. Moja uglavnom mlada ekipa me je vrlo poštovala i trudila se da mi se prilagodi. Najviše mi je smetalo što su mi svi, bar u početku, govorili ‘vi’. Snimanje “Sjaja u očima” pamtimo kao vrlo skladan, lak i profesionalan posao u kome smo se svi vrlo zbližili. Ako je film bio vrijedan truda, a većina tako tvrdi, onda je to u velikoj mjeri zahvaljujući divnoj ekipi i možda činjenici da sam u svakom trenutku točno znao što želim. “Sjaj u očima” bio je rađen po beskrajno preciznoj knjizi snimanja s improvizacijama koje su se odnosile samo na neke detalje.

NACIONAL: Što smatrate najvažnijim novinama u srpskom filmu devedesetih i koja su po vama njegova najvrjednija ostvarenja? – Najbolje što mu se dogodilo je to što je u tim burnim, mračnim vremenima uspio da na razne načine dokaže svoju vitalnost. Pojavili su se neki novi ljudi u svim filmskim profesijama, od kojih je većina uspjela dokazati svoju stručnost. Nikad nisam volio rang liste, ali sigurno sam jedan od onih koji vrlo poštuju filmove Srđana Dragojevića. Najviše volim prvi, “Mi nismo anđeli”, ali cijenim i “Lepa sela lepo gore” i “Rane”. Slično mislim i o filmu “Ubistvo s predumišljajem” Gorčina Stojanovića i o “Munjama” Radivoja Andrića, o “Apsolutnih sto” Srđana Golubovića, o zasad jedinom filmu Milutina Petrovića kojem uvijek zaboravim naslov (“Zemlja ljubavi, istine i slobode”- op. a.). Pojavilo se također još dosta mladih redatelja za koje mislim da se još nisu “sasvim našli” i da od njih tek treba očekivati prave filmove. Moram priznati da određeni broj filmova nisam ni gledao. Od ovih što jesam većina se nažalost trudi zauzeti pozicije koja su u srpskom filmu svojevremeno imali Zoran Čalić, Mića Milošević, Milan Jelić, Milan Živković i slični. Ta trka za publikom i novcem je prilično uzaludna na ovim skučenim i osiromašenim prostorima. Slično i nevješto, često površno i mangupsko korištenje žanrovskih matrica koje mogu imati stvarnog smisla samo u Hollywoodu koji je milionima svjetlosnih godina udaljen od nas. Budućnost srpskog filma vidim samo u stabilnosti na svim kinematografskim nivoima. Ako je uopće stabilnost u bilo čemu moguća u Srbiji? Zaista dobrog i uspješnog filma nema bez dugo očekivanog Zakona o kinematografiji, obnovi sasvim uništene tehničke baze koju je Zagreb uspio sačuvati, obnovi propalih, trulih, neispravnih “državnih” kina koji, s obzirom kakvi su, više tjeraju publiku nego što je privlače. Mora se utvrditi red, pravila, zakon da bi svi proizvođači i prikazivači filmova znali što ih čeka. Bez svega toga će eventualno kvalitetni filmovi biti samo izuzeci učinjeni protiv pravila, protiv sistema i protiv života. Volio bih da se srpska kinematografija organizira na način da će u njoj biti normalno da se svake godine pojavi nekoliko debitanata, ali i da svoje filmove ponovo rade Dušan Makavejev, Puriša Đorđević i Žika Mitrović.

NACIONAL: Yodi Movie Craftsman, jedna od producentskih kompanija vašeg filma “Sjaj u očima”, prije dvije godine debitirala je svojim prvim proizvodom, superuspješnom komedijom “Munje”. Na odjavnoj špici sam zamijetio da vam je Radivoje Andrić, redatelj tog filma, bio prvi pomoćnik režije… – Većina ekipe je bila iz “Munja”. Film su napravili oni uz, dakako, neke ljude koje sam ja doveo: prije svega svoje stare suradnike, montažerku Branku Čeperac, kompozitora Zorana Simjanovića i kostimografa Sašu Kuljaču. Produkcijsku kuću Yodi Movie Craftsman vode glumac Zoran Cvijanović, moj susjed i prijatelj, te Milko Josifov, koji se istakao produkcijom i distribucijom filmova Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore” i “Rane”. Radovoje Andrić je inače bio moj student krajem osamdesetih godina i jedno vrijeme je volontirao na “Virdžini”. Kasnije je postao dobar i poznat redatelj koji je u međuvremenu radio i na nekoliko filmova kao pomoćnik režije.

NACIONAL: Engleski partner je FAME, Film and Music Entertainment Ltd… – To je također nova kompanija. Vodi je Mike Downey, zagrebački zet, koji s Rajkom Grlićem organizira motovunski festival, a partner mu je Sam Taylor. Downeyja znam već 25 godina s davnih festivala u Puli, još kao kritičara Screen Internationala i Moving Picturesa. Zahvaljujući njima i Simonu Perryju dio novca za snimanje dobili smo od British Screena, neposredno prije njegova ukidanja.

NACIONAL: Kakva je raspodjela interesa između te dvije kompanije? – Otprilike na način da će stranci voditi vanjsku politiku, a naši će proizvesti film. Drugim riječima, FAME kontrolira strategiju promocije u svijetu, a Yodi kod nas. Međutim, Downey će distribuirati film u Hrvatskoj i Sloveniji. Mislim da prihod svjetske distribucije dijele u omjeru 80 prema 20 posto u korist Yodija.

NACIONAL: Film započinje natpisom “Beograd 1995”. Koliko znam, vrlo dugo ste ga pripremali. Je li ga je bilo moguće snimiti ranije? – Da je bilo moguće, snimio bih ga. Prva ideja počela mi se vrzmati još u razdoblju oko Daytonskog sporazuma. Uhvatio sam se, dok sam bio u nekoj vrsti dobrovoljnog izgnanstva u Americi kao profesor filmske režije na Bostonskom sveučilištu, kako neprestano i podsvjesno komuniciram s ljudima koji su daleko od mene, u domovini, čak i s pokojnim ocem. Situacija izbjeglice jednostavno mi se nametala jer sam i sam bio na neki način “dobrovoljni izbjeglica”, ne želeći imati ništa s Miloševićevim režimom. Taj sam motiv povezao s jednim drugim, pričom o bračnoj agenciji, koja je nešto tipično za današnje društvo u kojem nitko nikoga nema prilike upoznati, pa mu čak treba posrednik u pronalaženju ljubavnog partnera. Nakon što sam napisao scenarij prvu ozbiljnu šansu imali smo krajem devedesetih s britanskim učešćem. Međutim, nakon Miloševićeve ofanzive na Kosovu i NATO-va bombardiranja Srbije o koprodukciji, zbog međunarodnih sankcija, nije moglo biti govora. Poslije smo film htjeli napraviti u Makedoniji i radnju smo iz Beograda premjestili u Skopje. Ali i tamo je došlo do političkih previranja i oružanih sukoba, pa je snimanje otpalo. U međuvremenu je scenarij pobjeđivao na konkursima u Francuskoj i Sloveniji, ali su stalno nedostajala dodatna financijska sredstva, tako da od tih sredstava na kraju nije ostalo ništa. Tek je prošle godine scenarij odobren na natječaju Ministarstva kulture, dobio inicijalna sredstva, uključila se i beogradska televizija, poneki sponzori…Na taj način smo napokon mogli ozbiljno početi s pripremama i na kraju snimiti film.

NACIONAL: Zanimljivo da se u filmu koji prati situaciju izbjeglica iz zaraćenih sredina, s tisućama žrtava, ne spominje ni jedna pogibija. Kao da drastično lice rata i ne postoji. Da ste film uspjeli snimiti, recimo, 1996., da li bi imao drugačiji dramski ton? – Ne, odmah sam htio napraviti drugačiji, bajkoviti, romantični film o toj situaciji. Želio sam otvoriti neku novu, vedriju vizuru na tmurna vremena koja, srećom, polako ostaju iza nas. I u ranijim verzijama “Sjaja u očima” postojale su scene umrlih i poginulih, ali sam to izbacio jer mi je odudaralo od cjeline, osnovne intonacije, stila i koncepta filma.

NACIONAL: U filmu impresionira dobro poznavanje izbjegličke situacije u Beogradu… – Pa to ste sve mogli doznati i s televizije! Ti ljudi imali su samo stalan ležaj, i to u nekakvom prostoru koji uopće nije namijenjen za spavanje. Svoje stvari i novac skrivali su po nekakvim kontejnerima i zakutcima jer nisu imali propisne isprave da bi ih mogli pohraniti u banku. Sa sobom su neprestano nosili vrećice. Torbice za dnevne sitnice za njih su bile nešto nedostižno. Mogli ste ih vidjeti posvuda i odmah ih prepoznati po izgubljenosti. Nažalost, mislim da je svijet i inače prepun sličnih nesretnika. Oni nisu samo izbjeglice već i svi mogući emigranti ili osobe, najčešće iz siromašnih krajeva, koji u potrazi za boljim životom odlaze na Zapad. Takvih ljudi, ne samo radnika i seljaka, već sve više i intelektualaca ima svuda. Zato sam smatrao da će “Sjaj u očima”, relativno lako za jedan balkanski film, moći komunicirati i s gledateljima daleko od nas.

NACIONAL: Poznati glumci – poput Milene Dravić i Gorice Popović – u vašem su filmu prisutni u manjem opsegu. Dominiraju lica koja dosad nikad nismo vidjeli na ekranu. – To mi se također nametnulo od samog početka. I u svojim ranijim filmovima volio sam pronalaziti nova lica i nove glumce. Činilo mi se da će na taj način filmovi, pa i “Sjaj u očima”, djelovati autentičnije. Izbor mladih glumaca iz Ljubljane, Zagreba i Beograda je možda bio i najteži posao koji smo obavili u pretprodukciji. Nisam se htio unaprijed susresti s nijednim potencijalnim kandidatom za ulogu, nego najprije vidjeti kako izgleda na ekranu. Mislim da je to za svaki film najvažnije. Radivoje Andrić je s još četiri asistenta vjerojatno dva mjeseca obilazio sve akademije i dramske škole napodručju bivše Jugoslavije. Kandidate su tražili uz pomoć kolega iz Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Cetinja, Novog sada, Beograda i Ljubljane. Donosili su VHS kasete s probnih snimanja koje sam pažljivo gledao, analizirao i davao upute koji kandidati će se pozvati u Beograd na dodatna probna snimanja. Možda je i zbog toga odjavna špica tako široka: morali smo se, s razlogom, mnogima zahvaliti na pomoći. Sve je ispalo kako sam i priželjkivao jer su debitanti Senad Alihodžić, Ivana Bolanča i Jelena Đokić ostvarili odlične i zapažene uloge.

NACIONAL: Naturščici u sporednim ulogama, pogotovo oni u ulogama muškaraca i žena koji traže bračne partnere, podsjećaju na razdoblje kad ste snimali svoj poznati prvijenac “Društvena igra” i angažirali neprofesionalce… – Moram vas razočarati jer su većina njih pomno odabrani profesionalni glumci. Za sad su nedovoljno poznati, mnogi s kazališnih akademija i vrlo su uvjerljivo obavili posao. Naravno, ima i nekoliko naturščika.

NACIONAL: Vaša interpretacija balkanske tragedije je pomalo ironična. Većina likova ima toliko ispremiješane obiteljske korijene da je teško utvrditi njihovu nacionalnost, a zbog toga se rat donekle i vodio… – Nacionalizam u našim sredinama uvijek mi je bio besmislen jer znam da ima vrlo malo obitelji koje se mogu pohvaliti etnički čistom linijom. A ne znam ni na koji način? Uvijek je postojala neka baba ili tetka druge nacionalnosti ili vjere koja je zakomplicirala obiteljsko stablo. To otkrivaju gotovo svi junaci moga filma, a tim je i strašnije ono što se devedesetih godina odigralo na našim prostorima. Slobodno mogu reći da je ovaj film, u jednoj svojoj liniji, priča o besmislenosti etničkih podjela. Naravno, isključivo onako kako su intonacija i stilsko opredjeljenje to dozvoljavali.

NACIONAL: Posebno ste ironični prema srpskom nacionalizmu. U prizoru u kojem glavnog junaka posjete njegovi preci, reprezentiraju ih kosovski ratnik, srpski seljak, svećenik, guslar, partizan, četnik i – nogometaš! – Ovaj zadnji je posebno važan (smijeh).

NACIONAL: Film je posvećen Reneu Clairu. Spominjali ste ga i u vezi s vašim poznatim filmom “Miris poljskog cvijeća”. Zašto vam je on tako važan? – Prvo, mislim da je on redatelj koji je nepravedno potisnut u zaborav i htio sam mu na neki način odati počast. Dok Renoir, Vigo i mnogi drugi imaju svoje škole i sljedbenike, Claira jedva da itko i spominje. Drugo, vrlo me se dojmio njegov nenametljiv nadrealizam u prikazivanju svakodnevice. Realno za mene nije nikad datost, uvijek to pokušavam nadići. U ovom filmu sam najviše radio sa scenografom Goranom Joksimovićem u stvaranju nekakvih clairovskih situacija. Primjerice, spavaonica koja je jedini dom izbjeglice Senada Alihodžića je zapravo dvorana za tjelovježbu . Ivana Bolanča spava u povrtnjaku. Nijedan od tih objekata ne koristi se u svojoj izvornoj funkciji. Senad pere glavu šamponom u beogradskoj fontani, a dezodorans koristi na način da se kriomice namiriše u supermarketu. Znači, to je njegova primijenjena kupaonica. Finale – u kojem se upoznavaju kandidati bračne agencije – odigrava se na nogometnom stadionu, dakle na prostoru koji za to uopće nije namijenjen. “Sjaj u očima” sam posvetio Reneu Clairu i zbog toga jer smatram da je ovaj film ustvari neka vrsta moguće, moderne, beogradske bajke. Rene Clair je bio prvi redatelj u modernom filmu koji se bavio upravo snimanjem bajki.

NACIONAL: Kad govorimo o posvetama, nije li scena u kojoj Senad buši gume na automobilima, kako bi vlasnici potražili pomoć u automehaničarskoj radionici njegova gazde, replika na sličan prizor u klasičnoj nijemoj komediji “Mališan”: Jackie Coogan razbija stakla na prozorima, a za njim ide Chaplin i nudi ojađenim stanarima svoje staklarske usluge… – To mi nije palo na pamet! Ali ima tu nešto. Senada sam zapravo profilirao kao Chaplinovog Skitnicu: iako neprestano čeprka po smeću, uvijek se trudi biti uredan i dostojanstven. Ima u njemu i nešto od finoće Chaplinovih pokreta. Bar mi se tako čini.

NACIONAL: Koliko sam pročitao u novinama, niste baš zadovoljni načinom na koji vam se film prikazuje u srpskim kinima… – Naravno da nisam! “Sjaj u očima” uletio je u rat domaćih producenata i kinematografa, jer potonji žele zaradu od filma dijeliti pola-pola, a ne šezdeset posto u korist producenta. Moj film je vjerojatno jedini imao nesreću da ima zakazan datum svečane premijere, ali ne i početak prikazivanja u kinima. Za ovo drugo doznali smo u posljednji čas i isti dan kad je počelo prikazivanje morali smo tiskati plakate. Film se već danima vrtio, a ljudi su me sretali ili zvali pitajući kad će početi prikazivanje! Ne znam da se to ikada dogodilo ikojem filmu. Ipak, i u tako lošim uvjetima film nije propao: u prvom tjednu prikazivanja našao se na drugom mjestu domaće top liste, odmah iza “Lige izuzetnih džentlemena”. Srećom, sa svjetskom recepcijom je sve u redu. Zahvaljujući dobrom prijemu na festivalu u Veneciji, film je otkupljen za distribuciju u Italiji. Na festivalu u Torontu umjesto dvije zakazane projekcije održana je i treća jer za prethodne više nije bilo ulaznica, pa i od tog povećanog zanimanja očekujemo neke rezultate.

NACIONAL: “Sjaj u očima” čekao je gotovo šest godina na realizaciju. No, s prethodnim filmom “Virdžina” sve je bilo još kompliciranije: trebalo je deset godina da ga se snimi, a realizacija je bila iznimno mučna. Imate li uopće kopiju toga filma? – Jedna jedina kopija postoji u Centar filmu no ona je prošla sva srpska kina pa možete zamisliti u kakvom je stanju. Ni ona sad više praktično ne postoji. Negativ je kod francuskog producenta Constellation Productions, koji se, međutim, više ne bavi tim poslom i sam bog zna gdje se negativ nalazi. Čak sam čuo da ni Constellation više ne postoji, ali vjerujem da su i negativ i izrađene kopije na nekom sigurnom mjestu.

NACIONAL: Film pripada i hrvatskoj kinematografiji, jer mu je koproducent zagrebački Maestro film… – Da, bila je to srpsko-hrvatsko-francuska koprodukcija. Kako smo dobili novac i od hrvatskog filmskog fonda, odlučili smo snimati u Krajini, ispod Dinare u okolini sela Polača, Cetina, Ježević i Zelengrad, s naglašenim sudjelovanjem hrvatskih filmskih radnika. Međutim, tad je počela balvan revolucija i događale su nam se stvari koje ne možete ni zamisliti. Pobunjeni Srbi pomislili su od plave boje našeg kombija kojim smo se vozili na snimanje da je to vozilo MUP-a, pa su isprepadali čitavu ekipu. Tad smo prvi put prekinuli snimanje. Kasnije smo ga prekidali zbog zime koja nas je ometala u snimanju filma s ljetnom pričom. Film smo dovršili s velikim prekoračenjem rokova i troškova, što je razbjesnilo francuskog partnera. S jednom kopijom u vlasništvu ipak smo napravili nešto: film je nominiran za europsku filmsku nagradu Felix, a glavna glumica Marta Keler dobila je nagradu za najbolju sporednu ulogu. “Virdžina” je nagrađena i Grand Prixom na festivalu u Valenciji, proglašena je posljednjim filmom godine u anketi sarajevskog lista Oslobođenje i dobila još čitav niz nagrada u inozemstvu. U Srbiji nije dobila nikakve nagrade jer sam odbio da se borim za nagrade u zemlji gdje bjesni rat. Film je bio prikazan i na dvadesetak međunarodnih festivala i na desetak europskih televizija. U Nizozemskoj je čak bio šesti na listi filmova koji su te godine prikazani. Sve zajedno je to vrlo lijep uspeh za film koji ne postoji. Bar ne za nas. Ni dio zarade od tih prodaja nije nikada stigao ni u Srbiju ni u Hrvatsku.

NACIONAL: Iz Hrvatske vas svih tih godina nikada nisu tražili da prikažete film. – Ne, prikazan je tek prošle godine u Motovunu, ali s videa jer bilo što drugo nije moguće. Vrlo sam tužan zbog toga, ali: “Čovjek sanja, a bog određuje”.

NACIONAL: Vi ste redatelj izrazito urbanog senzibiliteta, no zanimljivo je da vam se dva možda najuspješnija filma – “Petrijin vijenac” i “Virdžina” – odigravaju u seoskim sredinama. Oba pritom ne podilaze pučkom ukusu nego su vrlo estetizirani, s vrlo pedantnom etnografskom komponentom… – Za “Petrijin vijenac” rekao sam snimatelju Tomislavu Pinteru da bih volio da izgleda kao Viscontijevi filmovi. A za “Virdžinu” sam snimatelju Slobodanu Trniniću dao samo jednu vizualnu asocijaciju – da kadrovi sliče na Meštrovićeve skulpture. To mi je izgledalo puno zanimljivije od potpunog uranjanja u folklor. U oba filma direktori fotografije su vrlo dobro shvatili što sam želio i izuzetno doprinijeli kvaliteti. Što se tiče mog odnosa prema etnografiji, on potječe iz obitelji. Iako se tim pozivom nije bavio, otac mi je bio diplomirani etnolog, a i moj djed je dugo vremena bio kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

NACIONAL: Vaš otac bio je prvi direktor Jugoslovenske kinoteke? – Da, s kinematografijom je došao u dodir kao pomoćnik režije u filmu “Sofka” Radoša Novakovića, a kasnije su mu uslišali želju da radi na očuvanju filmskog fonda i poslali ga u Kinoteku.

NACIONAL: Jeste li kao dječak mogli namještati projekcije filmova koje ste željeli gledati? – Ne, kad sam došao do tog uzrasta otac se već bavio drugim poslom. No zapamtio sam lutanja po prostorima sa starim projekcijskim aparatima i kamerama. To mi se kao mališanu činilo fantastičnim.

NACIONAL: U monografiji posvećenoj vama objavljenoj prije tri godine posebno plastično ste prikazali svoje djetinjstvo, ljetovanja sa školom na otoku Jakljan i prve redateljske početke u filmskoj sekciji beogradskog Doma pionira. Spomenuli ste da biste rado o tome snimili film… – Da, ali me preduhitrio Goran Marković s filmom “Tito i ja”.

NACIONAL: Ipak, koliko sam shvatio, vaš bi film bio ideološki drugačije intoniran. Vama odrastanje u socijalizmu ipak nije bilo tako mrsko… – Mislim da se u svim tim pogledima na prošlost uvukao stanovit shematizam po kojem u socijalizmu tobože ništa nije valjalo. Po mom mišljenju, trebalo bi uzeti poveći list papira i podijeliti ga na pola: na lijevu stranu bi se upisale negativne strane nekadašnjeg režima, a na desnu pozitivne. Ni jednih ni drugih nije bilo malo. Kad govorimo o socijalnoj sigurnosti i još koječemu, socijalizam je bio superioran. Da nije njega, ne bismo u bivšoj Jugoslaviji imali ni kinematografiju koja je poslije postala jedna od najzanimljivijih u svijetu. Da ne spominjemo izgradnju kino dvorana i sve ostalo u vezi s kinematografskom infrastrukturom. Recimo, moj otac se poslije bavio filmskom pedagogijom u komisiji Film i dete i borio za uvođenje filmske kulture u škole. Mislite li da danas nekome pada na pamet da se time bavi? A u socijalizmu smo to imali.

NACIONAL: Jedan od vaših radova koji je najbolje izdržao test vremena jest televizijska serija “Grlom u jagode”. Je li to bio prvi projekt nostalgije u nas? – To bi vi bolje morali znati. Vi se time bavite. Ja samo smišljam priče i režiram.

NACIONAL: Vjerojatno vam je drago kad se serija istodobno ponovno prikazuje kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji? – Sigurno da mi je drago. Vrlo sam ponosan što većina mojih filmova i dalje “živi”, bar u Srbiji. S ponosom moram istaknuti da pripadam nekolicini redatelja čiji se filmovi i serije skoro neprekidno prikazuju na raznim televizijama ili retrospektivama. A bilo bi mi drago i da mi televizija isplati honorar za reprize serije “Grlom u jagode” na koji po ugovoru Rajko Grlić i ja imamo pravo. A oni to prodaju u bescjenje i bespravno prikazuju kad god im padne na pamet.

Biografija
Karijera Srđana Karanovića (rođen 1945. u Beogradu) blisko je povezana s onom njegova zagrebačkog kolege Rajka Grlića: obojica su studirali na praškoj filmskoj akademiji FAMU i dugo zajednički pisali scenarije za vlastite redateljske projekte. Najuspješniji od njih bila je Karanovićeva serija “Grlom u jagode” (1975.), nostalgični prikaz odrastanja u šezdesetima koja se i danas reprizira na mnogim televizijskim postajama bivše Jugoslavije. Karanović je realizirao i neke scene Grlićeva zadnjeg filma “Josephine”, kad je njegov prijatelj morao na operaciju.
Karanovićeve filmove karakterizira urbani, modernistički prosede, netipičan za srpsku kinematografiju. Čak i kad je radnja smještena u seosku sredinu, kao u njegovim najboljim filmovima “Petrijin vijenac” (1980.) i “Virdžina” (1991.), distanciranost i estetizam dominiraju ruralnom temom. Zapažena su mu ostvarenja i “Miris poljskog cvijeća” iz 1977. (nagrada FIPRESCI u Cannesu) i “Za sada bez dobrog naslova” iz 1988., koji se uoči bujanja srpskog nacionalizma drznuo baviti pričom o ljubavi Srbina i Albanke.
Film “Jagode u grlu” (1985.), opori nastavak serije “Grlom u jagode”, osobito je dobro primljen u Americi i osigurao mu posao na tamošnjim sveučilištima kad mu se nije ostajalo u Srbiji. Najprije je predavao filmsku režiju na Wesleyan University (92-94.), a zatim na Boston University (94-96.).

Sadržaj
Snimljen u srpsko-engleskoj koprodukciji, film “Sjaj u očima” neobičan je stoga što tragično raseljavanje po prostorima bivše Jugoslavije tijekom prve polovice devedesetih smješta u okvir romantične komedije. Glavni junak Labud Marinović (Senad Alihodžić) hrvatski je Srbin kojeg je rat zatekao na studiju u Sarajevu pa odatle bježi u Beograd. Tamo preko agencije za bračno posredovanje pokušava stupiti u vezu sa svojom djevojkom iz Sarajeva, frizerkom Vidom (Jadranka Đokić), koja je u međuvremenu potražila bolju budućnost u Chicagu. No stjecaj okolnosti veže ga za Zagrepčanku Romanu (Ivana Bolanča), čiji su roditelju muslimansko-srpskog podrijetla. I ona je u Beogradu izbjeglica i samo čeka priliku da otputuje sestri Agnes (Matija Prskalo) u Australiju. Kako u novoj sredini nemaju nikog bliskog, oboje su okruženi duhovima s kojima neprestano komuniciraju, živom i mrtvom rodbinom, prijateljima, bivšim ljubavima…