Pave Župan Rusković, turistička djelatnicaNEMA ništa novo u spoznaji da Hrvati iz svoje države tjeraju ljude krive nacionalnosti. Nov je samo naziv. Nekoć se to nazivalo 'humanim preseljenjem', a danas 'destinacijskim menadžmentom'. Ta lingvistička inovacija zapravo je iznimno dobra metafora društvenog razvoja nacije, pa su stoga izjave bivše ministrice turizma Pave Župan Rusković o tome kako bi ubuduće mladim Australcima i Novozelanđanima trebalo zabraniti ulazak u staru dubrovačku jezgru samo odraz temeljnog nacionalnog svjetonazora. "Bolje da nisu ni dolazili", poručila je bivša ministrica, izričući isti ksenofobični sentiment zbog kojeg su 90-ih tisuće građana nehrvatske nacionalnosti morali napustiti svoje domove. Umjesto "građana koji su višak" dobili smo "goste koji su višak". Ne bi bilo puno toga neobičnog, utoliko, u istupu Pave Župan Rusković, samo da nije bilo nepodnošljivog truda njezinih kolega da je opravdaju tvrdnjama kako je ona "velik profesionalac".

Uistinu, postoji li išta odvratnije od pokušaja da se šovinističko etiketiranje predstavi kao iskaz stručnosti? Vjerojatno ne, ali ta je praksa sasvim vidljiva posljedica spoja rudimentarne nacionalističke logike i nezajažljivog duha neoliberalnog kapitalizma. Taj ideološki komplot definira hrvatsko društvo danas - turizam je njegova perjanica, a Dubrovnik dragulj u kruni. Obgrljeni njime stanovnici tog grada pretvoreni su u hrpu sitnih špekulanata i parazita opijenih gramzljivom idejom da mogu živjeti od naplaćivanja pogleda na dostignuća svojih predaka, a pritom robu i usluge prodavati po deset puta većoj cijeni od realne. Tko to ne želi ili ne može platiti, nepoželjan je. Bolje da nije ni dolazio.