Zoran FerićAmazonke u suvremenom hrvatskom kontekstu ne postoje samo u literaturi, o čemu se u posljednje vrijeme po medijima puno govorilo i polemiziralo, nego bome i u stvarnom, krvavom životu. To lijepo pokazuju crne kronike gotovo svih naših dnevnih novina. Prvo smo mogli pročitati da je 27-godišnja djevojka ključem izgrebla svom dečku auto, a onda se i zaletjela u njega vozeći ga na haubi petnaestak metara dok se čovjek u strahu za život držao za brisače. Potom je naglo zakočila i skrenula odbacivši ga tako s haube automobila kao vreću. Postupak uobičajen u filmovima, ali se po crnim kronikama ne susreće tako često. To je pak opasno ugrožavanje života pa je spomenuta privedena u policiju. Potom se na samo Silvestrovo dogodila teška tragedija u Osijeku. Dvadesetsedmogodišnja Gordana Stanić ubola je za vrijeme obiteljske svađe svog muža Željka nožem u vrat i prerezala mu vratnu žilu, nakon čega je od posljedica teškog krvarenja Željko Stanić preminuo u Kliničkoj bolnici Osijek. S njima je u kući bilo i troje njihove malodobne djece od jedne, tri i devet godina. Samo nekoliko sati kasnije u Rovinju je 47-godišnja žena izbola nožem u trbuh svoga, kako se ističe u svim novinama, izvanbračnog muža, zadavši mu rane opasne za život. Ovi su slučajevi nasilja u obitelji dosta netipični jer se kao nasilnici u prvom redu pojavljuju žene. Budući da se obiteljsko nasilje u javnosti prvenstveno percipira kao nasilje nad ženama i djecom, koje provode muškarci, ovi učestali i pomalo netipični slučajevi pokazuju koliko je problem obiteljskoga nasilja kompleksan.

Muškarac nasilnik postaje već stereotip u tolikoj mjeri da sve češće i sve neupitnije kompletna javnost staje u obranu žene. A muškarac koji provodi nasilje, pa makar bio uvaženi političar ili odvjetnik, na neki je način stigmatiziran, kao što su stigmatizirani i pedofili. Slučajevi s Ljubomirom Čučićem, donedavnim predsjednikom Europskoga doma, i Miroslavom Dorešićem, doministrom prosvjete u bivšoj HDZ-ovoj vladi, pokazuju da čovjek koji sadistički maltretira ženu u jednom trenutku može izgubiti sve: status, društveni ugled, radno mjesto, djecu, pa čak i slobodu. Javno mnijenje sve je više na strani zlostavljanih žena i to je svakako jedan od značajnijih civilizacijskih dosega u ovoj zemlji. Statistike pokazuju da su zlostavljači u najvećem broju slučajeva muškarci pa je pojačana društvena osjetljivost i opravdana i logična. Pri tome se često ističe da zlostavljanje u braku često traje godinama zato što okolina ne želi na adekvatan način reagirati, odnosno ne želi se miješati u unutarnja pitanja braka, kao da se radi, primjerice, o drugoj državi. Stoga je osnovni problem zlostavljanih žena vrlo često zapravo diskrecija okoline, ili čak vlastita potreba da se diskrecijom i tamnim naočalama sakrije zbilja a dočara privid i prihvatljiva slika braka. Tradicionalno je društvo osjetljivo na brak i bračne vrijednosti pa je nerijetko spremno tolerirati i nasilje samo da bi predodžba braka za koju se zalažu pripadnici takvoga društva odgovarala onome bračnome idealu koji, naravno, ne postoji, ali se i prečesto upotrebljava u propagandne svrhe kao da se radi o Arielu ili nekoj pasti za zube. Uglavnom, nečemu što otklanja smrad i daje onaj anđeoski osjećaj svježine i bjeline. Tako su žene koje bi javno obznanile da ih muž zlostavlja nerijetko ispadale upravo kao razlog zbog kojega brak propada. A svaki brak koji propada u nasilju, skandalu i parnicama nepoželjan je argument u čitavoj toj konzervativnoj bračnoj propagandi o obitelji kao osnovnoj jedinici društva. Čini se da je osnovna jedinica društva ipak sam čovjek, osoba, pojedinac. I to zbog jedne jednostavne biološke i logičke činjenice: pojedinac je nešto potpuno, zaokruženo i nedjeljivo. Podijelimo li, naime, čovjeka fizički, već smo u području zločina. Ako se on sam pak podijeli psihički, nalazimo se u području shizofrenije i psihijatrije. A u oba slučaja od društva nema ništa. Ako se pak brak raspadne, društvo i dalje postoji sve dok postoje i oni pojedinci iz raspadnutoga braka. Zlostavljane su žene zbog toga osim nasilnoga muža imale još jednog ozbiljnoga neprijatelja, a to je bila upravo ta univerzalna slika društva o obitelji i braku kakvi bi trebali biti. Točnije, oslanjanje na kolektivno, a zanemarivanje pojedinačnoga.

S druge strane, muškarci koje zlostavljaju njihove vlastite žene ili partnerice imaju svoje specifične probleme koji nisu ništa benigniji od onih koji muče zlostavljane žene. Ti su problemi također povezani sa stereotipima o položaju i ulozi muškarca u društvu. Od muškarca se već tradicionalno očekuje da pokazuje inicijativu, da bude jak, da sakriva emocije. Dečki koji plaču su smiješne babe, a iz muškoga se djeteta plač istjeruje šakama i udarcima koje mu u odgojne svrhe velikodušno dijele njegovi vršnjaci. A kad naraste, ako malo ne očvrsne, prezire ga i većina žena, pa čak i one koje si to ne žele priznati. Prije par godina u Grčkoj sam upoznao samostalnu i obrazovanu ženu liberalnih nazora, koja je na jednoj večeri spomenula da ne može smisliti muškarca koji plače. I kad bi muškarca kojeg voli ili koji joj se sviđa vidjela kako plače ili u trenutku velike slabosti, vjerojatno bi ga prestala voljeti. Naravno, ta reakcija nije bila rezultat nekakve odluke ili svjesnoga nastojanja, kao što ni muškarcima erekcije nisu svjesna radnja pa ih, zapravo, mogu silovati i žene. Društvene uloge podijeljene su nam i usađene vrlo rano i teško ih možemo mijenjati. Žena koju tuče muž tragična je žrtva. Muž kojega tuče žena je smiješni klaun. Društvo nam, zapravo, ne daje da puno biramo i to ovisi o spolu: sažaljenje ili podsmijeh. Zlostavljani se pak muškarac iz klauna pretvara u žrtvu tek kad iskrvari u nekoj bolnici i ostavi za sobom troje djece.