Savo Zlatić je umro 2007., ali je i kao mrtvi junak itekako iskoristiv u povijesno-političkim prepiranjimaDokumentarnoj TV-seriji “Tito - posljednji svjedoci testamenta”, koju potpisuje redatelj Lordan Zafranović, jednostavno je suđeno da umnožava muke koje povijesno naslijeđe trpi u modernoj Hrvatskoj. U dosadašnjem nizu skandala oko autorskih prava, posljednji šok priredio je odvjetnik Anto Nobilo. Tiče se zločinačkoga profila Save Zlatića; prošlo je neprimijećeno da je on jedan od junaka TV-serije “Tito – posljednji svjedoci testamenta”.

NAKON OBNOVLJENE istrage protiv Josipa Boljkovca za ratni zločin u Dugoj Resi u svibnju 1945., Anto Nobilo, kao njegov odvjetnik, konačno je 28. siječnja objavio ime staroga komunista kojega smatra pravim krivcem za tadašnju egzekuciju 21 civila u Dugoj Resi. (Isti krimen, naime, pripisuje se komunističkoj prošlosti njegova klijenta.) Riječ je o Savi Zlatiću, partizanskome “drugu Mići”. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata obavljao je hvalevrijedan posao spašavanja ljudskih života kao šef partizanske bolnice na Petrovoj gori. Jasne tragove njegove naredbe za likvidaciju imućnijih “kulaka” i “narodnih neprijatelja” u Dugoj Resi, Nobilo je gotovo arheološki iskopao u partijskom fundusu Hrvatskog državnog arhiva, koji je inače svima dostupan. Ali obilna povijesna građa, očito, nikoga nije zanimala, premda u Hrvatskoj dokument uvijek sadrži drukčiju istinu od naknadne ideološke pameti i junačkih sjećanja.

Državni arhiv nije zanimao ni policiju bivšega Tomislava Karamarka koja je pred TV-kamerama izvodila spektakularno hapšenje 91-godišnjega Boljkovca, kao ni kreatore TV-dokumentarca koji upravo pretendira na značajni status u hrvatskom povijesnom progresu prema Europi temeljenoj na antifašizmu. Premda nitko za sada nije primijetio pojavu novoga heroja-zločinca, Savo Zlatić postao je upadljivi signal HTV-ova najnovijega preokreta u odnosu prema antifašizmu i Josipu Brozu Titu.

Ovoga puta Tito je “intimistički” oslikan, rekao bi Lordan Zafranović, što se može izraziti i drukčijim riječima: Titova se povijesna uloga u “Testamentu” svodi na njegovu zagorsku magiju kojom je žene i muškarce zavodio u komunistički pokret. S obzirom na genezu filma, financijere i profite, klasnu revoluciju nezgodno je spominjati. Ipak, neugodna Nobilova vijest trebala je zapeti za oko barem povjesničaru Ivi Goldsteinu koji je, istina, ekspert za srednji vijek, ali se oko “Testamenta” zatekao u zanimljivoj poziciji. Ne samo da je član Programskoga vijeća HTV-a, nego je u špici potpisan kao Zafranovićev najbliži savjetnik i ortak u pisanju scenarija. Kako nije moguće doznati na koji je način TV-serija uvrštena u program HTV-a, tako pitanje Goldsteinova sukoba interesa također ostaje mutna stvar: koliko je autoritetom člana Vijeća pridonio njezinu TV-plasmanu? Naravno, serija nije izabrana na javnom natječaju. Projekt je, kako znamo, trajao godinama, okupljajući oko sebe sve više privatnih sponzora, dok se na samom kraju nisu priključili kapaciteti javne televizije. Da sadašnji apsurd oko Zlatića bude upadljiviji, među njima se našao i Milan Carić, inače Nobilov poslovni partner.

Lordan Zafranović filmom o Titu umnožava muke koje povijesno naslijeđe trpi u modernoj HrvatskojNEKE OD INVOLVIRANIH osoba tvrde da je sve počelo kada se umirovljena novinarka Mira Šuvar obratila vlasniku medijske korporacije EPH moleći financijsku pomoć za film o Titu koji bi, prije svega, zabilježio sjećanja Herte Haas, njegove prve supruge. Bilo je to sigurno prije 2007. U protivnom Savo Zlatić, koji je te godine umro, ne bi mogao participirati u dokumentarnoj seriji. U uvjetima HDZ-ove vlasti projekt se sporo razvlačio. Gotovo sav materijal, sve govornike, Mira Šuvar priskrbila je vlastitim snagama. No kada je proizvodnja stigla do faze montaže, suradnja je pukla. Nastao je spor oko autorskih prava. Mira Šuvar tvrdi da su sugovornici TV-serije izigrani jer su u njoj dobili “žute” naglaske koje nisu željeli. Zafranović uzvraća da njegovo redateljsko autorstvo uživa jaču pravnu snagu. Jesu li akteri doista ružno iskorišteni, to više ne možemo znati. Zlatić, naime, nije jedini umro u razdoblju između realizacije i sretnog emitiranja TV-serije na javnoj televiziji, koja svoj odnos prema Titu mijenja ovisno o izbornim rezultatima. Zato svim preokretima u tretiranju povijesne građe danas možemo pridružiti novi postupak prema mrtvim junacima: nekoć je vrijedila poslovica “o mrtvima sve najbolje”, danas vrijedi “mrtvi su itekako iskoristivi”.