Zoran FerićČetrdeset i dvije su mi godine. Uskoro ću navršiti četrdeset i tri. Nalazim se u onom životnome dobu za koje Selimovićev Ahmet Nurudin u romanu “Derviš i smrt” kaže: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da ne bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer, trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.” A kad se svemu doda i količina kolesterola koja mi kola žilama, vjerojatno sam dobrano prebacio polovicu života pa me sada, eto, čeka onaj njegov manje kvalitetan dio s čitavom lepezom različitih kriza i rizika: od infarkta do moždanog udara, s povećanom mogućnošću malignih oboljenja, reumom, gihtom, visokim tlakom, žučnim kamencima, pijeskom u bubrezima, otečenim nogama, impotencijom, nesanicom, kostoboljom, prostatitisima i povišenim šećerom. Perspektiva nije blistava ni budućnost ružičasta. Pa ipak, postoji mjesto pod suncem na kojemu sam još uvijek mlad, dapače, malodoban. To sam otkrio tek nedavno, sređujući neke dokumente. Kao da mi je neka amorfna, ali izuzetno snažna sila pružila još jednu životnu šansu. Kao što je Mefisto Faustu, kao što je Stribor majci u priči ”Šuma Striborova”. Priliku za novu mladost, da se još jednom proživi ovaj zemaljski život. Meni pak ovu ponovljenu priliku i novostečenu malodobnost nisu podarili ni Goethe ni Ivana Brlić Mažuranić, nego gruntovnica. Jedna milostiva državna institucija o kojoj se u posljednje vrijeme dosta piše po novinama. Naime, na gruntovnim papirima gdje je evidentirano moje skromno vlasništvo, još uvijek piše da sam malodoban, da je moj deda, koji je mrtav već onoliko godina koliko je Isus imao kad su ga razapeli, još uvijek vlasnik dviju šestina zemljišta na Zelenjaku, da mi majka nije umrla od raka, a otac od posljedica dijabetesa, da je sve još uvijek onako kao što je bilo prije trideset godina. A sve to, čitavu tu vedru sliku, podario mi je jedan najobičniji gruntovni izvadak. Problem je, dakako, u tome što su svi ti moji dragi ljudi živi samo administrativno i što sam ja još uvijek tamo na gruntovnici malodoban administrativno, što pak slijedom rečenoga znači da je moja žena isto tako administrativno, zapravo, pedofil jer svake noći liježe u krevet sa Zoranom malodobnim Ferićem, a ponekad ga i seksualno iskorištava. Kad se prije spavanja pripije uz mene i počne mi grickati uho, dođe mi da joj kažem kako svako dijete ima pravo na sretno djetinjstvo, na svoj psihički i fizički integritet i na to da ne bude predmet spolnog zlostavljanja. Svemu je, naravno, kriva gruntovnica i ta zabuna s godinama. Da bi stvar bila još kompliciranija, moj deda nije administrativno živ samo na gruntovnici, nego i na gradskom vodovodu, kanalizaciji i odvodnji. Tužili su ga, naime, zbog nekog nebuloznog vodovodnog duga i prije godinu-dvije čak je dobio i rješenje po kojemu mu se administrativno živom oduzima administrativnom zabranom od nepostojeće penzije izvjesna svota koja bi trebala omogućiti vodovodu da namiri svoje potraživanje. Dakle, moj dragi deda, čije lice mi je već izblijedjelo u sjećanju jer je umro kad je meni bilo sedam godina i kad sam pošao u školu, još je uvijek gruntovno i vodovodno živ. I sada bi valjda trebalo na gruntovnici i na vodovodu dokazati da je on stvarno mrtav jednim administrativnim činom: predočiti izvadak iz matične knjige umrlih. I tek tada bi se njegova duša smirila i na gruntovnici i na vodovodu.

Vjera u dokumente, ma koliko to apsurdno zvučalo, vratila bi nam i vjeru da su naši životi nekako konačno uređeni i ovjereni. Moj djed, čije lice mi je već izblijedjelo u sjećanju jer je umro kad sam pošao u školu, još je uvijek gruntovno i vodovodno živ S druge strane, čitam u novinama o čovjeku koji već izvjesno vrijeme pokušava administrativno dokazati da je živ. Osobno dolazi u neki ured i donosi papire da je živ, ali mu nitko ne vjeruje jer je čovjek s istim imenom i prezimenom umro. Upravo su takve zabune i dale ideju stanovitim elementima oko gruntovnice u Zadru da prijevarama i krivotvorenjem prisvajaju vlasništvo drugih. No, bez obzira na spomenute zabune, svakojakim prijevarama, krivotvorenjima i nizu nepravilnosti u gruntovnicama širom Hrvatske, o kojima se već godinama šuška po kuloarima, zapravo pogoduje nevjerojatna sporost pri rješavanju predmeta u gruntovnicama. Situacija je ustvari potpuno gogoljevska i pokazuje našu strašnu ovisnost o administraciji, o dokumentima i pisarima koji odlučuju o našim životima, rođenju, vjenčanju, imovini i na kraju i o našoj smrti. Umrijeti je lako i ponekad to zapravo ide prilično brzo, ali nije lako to i administrativno provesti. Jer, uvijek, ma kako se njegovi potomci trudili, postoji neka institucija u kojoj je čovjek još uvijek živ. Kad god pogledam svoje gruntovne izvatke, osjećam se kao Dorian Gray. Prvi dojam je uvijek ugodan, a onda se čovjek zamisli… Jer, stvar stoji ovako. Ako sada, kad mi je četrdeset i tri, predam papire za uknjižbu, moja će nekretnina možda biti uknjižena kad mi bude šezdeset, ili sedamdeset. Ili, u najgorem slučaju, kad već budem pokojan, pa će mi gruntovnica, kao što mi sada poklanja novu mladost, pokloniti i taj administrativni produžetak života. Međutim, ja sam od toga produžetka života nemam ništa, a moji nasljednici samo probleme.

U svemu tome, dakako, nisam osamljen. Zato bi nužne izmjene Zakona o zemljišnim knjigama i ubrzanje postupaka uknjižbe većini građana Hrvatske bitno olakšale život i onemogućile zloupotrebe poput onih u Zadru. Gruntovnica je, naime, temeljna institucija za dokazivanje najčešćega oblika vlasništva u Hrvatskoj, a nedavni skandali s manipuliranjem mrtvima i imenjacima podsjećaju na strašne gogoljevske groteske. I opet hrvatska stvarnost nalikuje fantastičnoj satiri ili negativnoj utopiji iskvarenoga administrativnog aparata carske Rusije. Naime, ovakvi skandali pokazuju kako se opći trend nesigurnosti u Hrvatskoj sve više intenzivira, umjesto da se smanjuje s naporima da se država koliko-toliko pravno uredi. Svaki napor koji bi omogućio da konačno u ovoj zemlji možemo vjerovati nekakvim dokumentima, potvrđivali oni rođenje, smrt ili vlasništvo, dobro je došao i nužan. Jer, vjera u dokumente, ma kako to apsurdno zvučalo, vratila bi nam i vjeru da su naši životi nekako konačno uređeni i ovjereni. Mi smo, naime, u ovoj civilizaciji toliko navikli na dokumente i toliko ovisimo o njima da je svako postojanje bez žiga i potpisa zapravo krajnje sumnjivo i nedokazivo. Ja bih pak volio da, bez obzira na sladak zov mladosti, u svojim gruntovnim izvacima imam svoje realne godine, da su mi duše predaka smirene, a vlasništvo manje-više sigurno.