Zoran FerićU noći između četvrtka i petka na tajnoj sjednici hrvatska vlada donijela je dramatičnu odluku o uklanjanju spomen obilježja Mili Budaku i Juri Francetiću. Još u toku noći terenci sa specijalcima i građevinski radnici krenuli su prema Svetom Roku i Slunju. Sama operacija počela je u zoru, kao da se radi o invaziji na Normandiju, a osiguravalo ju je 140 specijalaca u punoj ratnoj opremi. Kad je sve bilo gotovo, oglasio se premijer Ivo Sanader te vrlo šturo i s krajnjom ozbiljnošću objasnio da je odluka izvršena jer je postojanje spomenika Budaku i Francetiću suprotno Ustavu Republike Hrvatske i šteti ugledu i interesima iste te republike. Mislilo se valjda prvenstveno da joj Francetić i Budak štete u međunarodnom kontekstu. Članovi Vlade na fotografijama iz novina izgledaju mrko i ozbiljno, kao da nam se na granicama nagomilavaju Austrijanci, Česi i Mađari s tenkovima i kaćušama, a ne s kamp-prikolicama i gliserima. Uglavnom, sama akcija rušenja spomenika izvršena je brzo, efikasno i bez većih nereda. A onda su uslijedili komentari u medijima. Ploča veličine prosječnog nadgrobnog spomenika mobilizirala je naslovnice naših dnevnih novina kao da je, u najmanju ruku, eksplodirao avion s kompletnom Vladom, a odgovornost za samoubilački napad preuzela Stranka umirovljenika zbog izigranih izbornih obećanja. Što se mene tiče, najintrigantnije pitanje u čitavom tom slučaju je koliko se proračunskih kuna potrošilo na čitavu tu operaciju. Terenska vozila, specijalci, građevinski strojevi. Koliko kuna sve to košta? I pri tome nije toliko važno kolika je sama cifra, nego je naglasak upravo na ovome kuna, imenu valute. Budakov i Francetićev spomenik uklonjeni su kao simboli NDH, fašističkog banana-satelita, a najpoznatiji i najfrekventniji fašistički simbol je zapravo kuna. Kune su danas najrašireniji ustaški simboli u Hrvatskoj, a ipak im se svi vesele. I lijevi i desni, i siromašni i bogati. Čak i mala djeca koja ih stavljaju u kasicu-prasicu. A voli ih bome i Crkva kad zveckaju po škrabicama. Nedavno me je prijatelj zamolio da mu posudim hiljadu kuna. I ja, budala, dignem s automata i dam mu ih. Tek poslije shvatim da sam mu dao čitavu hiljadu fašističkih simbola, a samo za jedan takav u petak ujutro okupilo se više od sto specijalaca. Koliko bi specijalaca onda trebalo da se neutralizira ovih mojih hiljadu simbola? I koliko bi to koštalo? Neka to izračuna ministar Ivan Šuker. I to s terenskim dodatkom i suhom hranom za jadne dečke pod kacigama.

U onim vremenima kada je Hrvatska dobivala svoju valutu ustaštvo je bilo u modi i upravo je imenom državnoga novca trebalo pothraniti one anticivilizacijske apetite koji su nešto kasnije i podigli spomenike znamenitim ustaškim likovima. Ustaški je populizam cvjetao, prodavala su se obilježja po kioscima i na ulici, grmjele su ustaške pjesme češće i frekventnije nego danas na Thompsonovim koncertima. I tu je glad valjalo nahraniti. S druge strane, trebalo je nekako pred vlastitom javnošću i pred svijetom opravdati što Hrvatska za ime svoga novca uzima upravo ime valute jednoga fašističkog režima. I to valute koju je pred kraj inflacija toliko pojela da je postala bezvrjednija čak i od inflatornih njemačkih maraka. Kao opravdanje ponuđena je, naravno, tradicija. Kuna je bila staro hrvatsko sredstvo plaćanja. Čak i jedan od feudalnih poreza, što u čitavoj toj igri simbola uopće nije nevažno. I naša kuna, kao, nije potomak one endehazijske fašističke, nego onog našeg feudalnoga krzna kojim su se obavljala svakovrsna plaćanja i daće. A to s kunom zapravo je isti nonsens kao kad bi netko tvrdio da kukasti križ danas u Europi ili Izraelu znači božanstvo spoznaje i pojavni oblik vrhovnog principa, kao u hinduskoj ikonografiji, ili sveukupnost bića i pojavnog što predstavlja u Kini. Simbole najčešće vezujemo uz aktualniju zbilju, pa ih onda tako i inkriminiramo. One koji su žustro objašnjavali da naša kuna ima veze s krznima a ne s endehazijom poslao bih u Izrael, da na nekoj sinagogi u Jaffi nacrtaju veliki kukasti križ, a onda obrazlože policiji i svjetini što to zapravo znači.

I što mi to u Hrvatskoj, zapravo, radimo? Pompoznom akcijom rušimo ploču ministra NDH, pisca čije je najvažnije djelo što je potpisao rasne zakone, kao neprihvatljivi fašistički simbol koji ugrožava interese države, a za to izdvajamo iz proračuna popriličnu svotu sličnih fašističkih simbola, koje pak kao takve nitko ne percipira jer imaju stanovitu kupovnu moć i jer su kapital. A kapital je danas lišen svih ideoloških namaza i konotacija. Čini mi se da je ponekad i lijepo živjeti u tako zabavnoj državi. I ja bih se sada, kao većina Hrvatske, trebao veseliti uklanjanju spomen-ploče Mili Budaku, ustaškom doktoru i hrvatskom piscu, a da sam pošten i dosljedan, kao što nisam, podignuo bih iz banke ono malo kuna što mi je ostalo poslije godišnjeg odmora i nakon što sam hiljadu posudio prijatelju, ušao bih još i u dozvoljeni minus i onda bi tu hrpicu endehazijskih simbola spalio na Trgu točno ispod Bana Jelačića. Da i ban vidi kakve pizdarije se rade u 21. stoljeću.

A što se samoga Budaka tiče, da nije bio ustaški ministar, nitko ga se kao pisca uopće ne bi sjećao niti bi ikome bio važan. Jasno je da on radikalnim desničarima treba samo kao Pavelićev ministar, a ne kao pisac pa je svaka argumentacija o tome kako treba odvojiti književno djelo od političke ličnosti zapravo deplasirana jer bez političke ličnosti nema spomena ni na djelo. A sada kad je srušena spomen-ploča, na redu su imena ulica. Vesna Teršelić, koja se već godinama zalaže za uklanjanje spomenika Juri Francetiću i to je činila i kad nije bilo moderno i opće društveno prihvatljivo, dakle hrabro i dosljedno, kaže da još sedamnaest ulica po raznim hrvatskim gradovima nosi Budakovo ime. E pa sad, koliko Hrvatska ima gradova? Mislim pravih gradova s više od 50.000 stanovnika. Ispada, zapravo, da gotovo u svakome gradu postoji ulica Mile Budaka. Zagrebačka Budakova je negdje kod Kennedyjevog trga. Koliko bi specijalaca trebalo da se uklone sve te ploče s nazivima ulica? Hoće li u predstojećim mjesecima biti mobilizacije? Sve su to pitanja koja krajnje ozbiljno muče Hrvatsku. Naravno, bez svake šale, treba pozdraviti uklanjanje ovih spomenika, ali kad se o deustašizaciji radi, u Hrvatskoj ima još jako puno posla. To vidim i po sebi. Osim što sam uživao pišući ovu kolumnu, još ću zaraditi i nešto kuna. I neću ih spaliti. Baš sam stoka.