Damir RadićPoznata anegdota kaže da je Isaac Asimov razljućen napustio premijeru “2001: Odiseje u svemiru”, uvrijeđen što Stanley Kubrick i Arthur Clarke nisu poštovali njegova tri zakona robotike, formulirana u knjizi priča “Ja, robot” iz 1950. Po tim zakonima robot se ni na koji način nije mogao pobuniti protiv čovjeka i nauditi mu, dok se u Kubrickovu filmu, temeljenom na Clarkeovoj priči i zajedničkom Kubrickovu i Clarkeovu scenariju, kompjutor HAL ubilački okreće protiv posade svemirskog broda kako bi osigurao vlastiti opstanak. Istina, HAL nije bio robot nego kompjutor, ali u oba slučaja riječ je o umjetnoj inteligenciji koju je stvorio čovjek, a koja po Asimovu nikako ne može razviti protuljudske tendencije. Svoje zakone taj je amerikanizirani ruski Židov, čiji je autoritet u području SF-a bio golem, shvaćao kao dogme, iako robot, kao što je poznato, nije njegov književni izum nego Karela Čapeka. U svojoj drami “R.U.R.” iz 1920. Čapek je zamislio biostroj nazvan robotom, pri čemu je zanimljivo da zaplet drame nastaje u trenutku kad robot od čovjekova saveznika postaje njegovim protivnikom.

Poznavateljima stanja u Hollywoodu jasno je da se od filma 'sugeriranog' Asimovljevom knjigom, kako stoji na špici, ne može mnogo očekivatiDakle, upravo suprotno Asimovljevim kasnijim naputcima. Sve ovo, međutim, ne znači da je Asimov ideju odnosno motiv robota sterilizirao. Njega su, naime, jako zanimale logičke, moralne i egzistencijalne implikacije koje su mogle proisteći iz postavljenih zakona, a one su bile brojne. Zapravo, Asimovu je kod “Odiseje” smetala lakoća s kojom je HAL donio odluku o likvidaciji ljudske posade, lakoća neprimjerena umjetnoj inteligenciji kako ju je on shvaćao (pritom nije dovoljno uzeo u obzir Kubrickovu umjetnički ingeniozno ostvarenu namjeru da stroju podari zrno ljudskosti koje poput virusa unosi nered u njegov logički sustav, čineći ga u konačnici humanijim od čovjeka koji će mu donijeti smrt, a kod kojeg se odvija nekovrsni suprotni proces “mašinizacije” ljudskosti). U svojim radovima posvećenima tematici svojevrsnog robotskog ćorsokaka prouzročenog trima zakonima, Asimov se trudio što slojevitije obraditi spomenutu logičko-moralnu dimenziju problema, pa je tako 70-ih pokušavao scenaristički adaptirati svoju knjigu “Ja, robot”.

Tu namjeru nikad nije uspio realizirati, no ideja je ostala. Naposljetku su je prihvatili hollywoodski maheri, i tako je nastao visokobudžetni filmski hit “Ja, robot” s Willom Smithom u glavnoj ulozi policijskog inspektora koji 2035. u Chicagu pokušava razriješiti slučaj navodnog samoubojstva vrhunskog robotičara, sumnjajući da je riječ o ubojstvu koje je počinio robot, premda ga svi uvjeravaju da je to nemoguće jer se kosi s tri temeljna zakona robotike (ona ista koje je postavio Asimov).

Poznavateljima stanja u suvremenom Hollywoodu bilo je jasno da se od filma tek “sugeriranog” Asimovljevom slavnom knjigom, kako stoji na najavnoj špici, ne može mnogo očekivati, tim prije što je jedan od dvojice scenarista Akiva Goldsman. On iza sebe ima niz velikih hitova, koji su međutim redom kvalitativno slabašna ostvarenja rađena u ortodoksnom duhu hollywoodskog mainstreama – od mediokritetskih adaptacija mediokritetskih romana Johna Grishama (“Klijent”, “Vrijeme za ubijanje”) preko postburtonovskog unižavanja serijala o Batmanu (“Batman zauvijek”, “Batman i Robin”) do nedavne oscarovske ljige “Genijalni um” (filma koji ima obećavajuće otvaranje, no u kasnijem se tijeku podvrgava hollywoodskoj recepturi provjerenih klišeja). Goldsman je nacrt scenarija dobio od anonimnog Jeffa Vintara, i ako je u njemu i bilo zanimljivih ideja, on ih je zasigurno ugušio. Kad se pak saznalo da je režija povjerena Alexu Proyasu, tvorcu “Vrane” i “Grada tame”, bilo je jasno što se može očekivati: vrsno vizualno oblikovanje (Proyas) mediokritetskog teksta (Goldsman).

Goldsman, Proyas i producentski tim zamislili su “Ja, robot” kao tipični entertainment proizvod u kojem će se miješati intenzivna akcija i povremeni humor, a pozivanje na Asimova trebalo je dati određeni kreativni kredibilitet. Takav generalni plan mogao je pristojno funkcionirati da akcijske dogodovštine nisu tako očito isprazne, da tobože ambiciozni podtekst koji je trebao zaintrigirati zahtjevnije gledatelje pitanjima identiteta, morala, odnosa povlaštenih i potlačenih itsl. nije tako očito tek privjesak stavljen reda radi, da humorne dionice tako očito nisu pridodate zbog podilaženja očekivanjima publike u vezi s Willom Smithom (mada se mora priznati da su neke konkretne humorne situacije dobro riješene). No najgore od svega, film je promašio tamo gdje ne bi smio da je u Hollywoodu još uvijek na cijeni poštovanje zanatskih osnova, u ovom slučaju građenje priče u kojoj neće biti znatnih, a kamoli drastičnih motivacijskih propusta. “Ja, robot” tako nudi pobunu robota u kojoj sudjeluju samo roboti nove generacije, koji uništavaju robote prethodne generacije što su ostali vjerni ljudima. Kako je vođa pobune svojevrsna vrhovna inteligencija koja ima nadzor nad svim robotima, nejasno je zašto se svojim ingerencijama koristi samo na novoj a ne i staroj generaciji, tim prije što je, kad je to bila potreba nesuvisle dramaturgije filma, izdala naredbu robotu-uništavaču kuća, koji pripada prethodnoj generaciji, da prijevremeno krene u uništavanje kuće u kojoj se zatekao junak, kako bi ga time ubio. Također, od gledatelja se traži da povjeruje da je ubijeni znanstvenik-robotičar bio zarobljen na svom radnom mjestu u robotskoj korporaciji i da to nitko nije primijetio, mada nije ponuđeno objašnjenje kako je to moguće.

Isto tako, nije objašnjeno kako je moguće da dotični znanstvenik nije mogao pronaći nijedan lakši način da upozori na robotsku zavjeru od onog da žrtvuje vlastiti život kako bi pokrenuo složenu spoznajnu igru koja će policijskog detektiva dovesti do rješenja slučaja. Nije naposljetku jasno kako je dobri robot Sonny, kojeg je njegov tvorac, žrtvujući se znanstvenik, učinio tako humanim da je bio sposoban s lakoćom se othrvati nadređenoj mu umjetnoj inteligenciji koja je sve ostale robote njegove generacije lako potčinjavala sebi, kako je dakle taj toliko humanizirani robot ipak počinio ubojstvo. Uopće, konfuziji koja je nastala u Sonnyjevoj svijesti srazom robotskog i humanog, odnosno složenoj identitetskoj strukturi tog uvjerljivo najzanimljivijeg lika u filmu, nije posvećena dostatna pozornost, što uostalom u ostvarenju ovakvog produkcijskog backgrounda i utilitarističkih namjera nimalo ne iznenađuje. Uobičajeno pak varanje gledatelja uprizorenjem psihičkog stanja lika koje ne odgovara stvarnoj situaciji u kojoj se nalazi (kad glavni ženski lik – psihologinja za robote – duboko proživljava to što mora eutanazirati Sonnyja, da bi se poslije ispostavilo da je prevarila nadređene i eutanazirala drugog robota; no nije jasno zašto je onda morala tako intenzivno glumiti tugu, kao što nije jasno u kojem je trenutku zamijenila pravog Sonnyja lažnim) te dovođenje junaka u bezizlazne situacije iz kojih se oni dakako izvuku živi, samo su očekivani prilozi u elementalerskoj konstrukciji priče.

Ipak, film ima dva zanimljiva momenta. Jedan je završni komentar, u prizoru koji priziva završnicu “Bartona Finka” braće Coen, koji sugerira da se revolucije rađaju iz sartreovske tjeskobe prouzročene spoznajom slobode izbora (a u ovom slučaju i iz dosade), drugi je junakova motivacija za neprijateljski stav protiv robota: detektiv ih ne voli jer je jednom, vodeći se suhom logikom, robot iz smrtne opasnosti spasio njega, koji je imao veće šanse za preživljavanje, a ne djevojčicu iz susjednog automobila. Kako je moguće da netko krivi nekog zato što je spasio život njemu, a ne nekom drugom koga spašeni uopće ne poznaje? Jedino logično objašnjenje je da je detektiv zapravo pedofil. U prilog tome svjedoči da je duboko potresen smrću simpatične djevojčice koju je vidio tek jednom i koja mu je nasmiješila, te da nakon nesreće nosi oko vrata ogrlicu s njenim imenom; znakovito je također da se junak razveo od supruge, a s psihologinjom ne realizira ljubavni odnos. Dogodilo se tako da u jednom posve mediokritetskom filmu dođe do neplanirane subverzije. Kvantna fizika i teorija kaosa, eto, pokazuju svoje mogućnosti i tamo gdje bi ih malo tko očekivao.