Objavljeno u Nacionalu br. 855, 2012-04-03

Autor: Robert Bajruši

Dubravka Šimonović

Novi zakon bolje štiti zametke

Hrvatska bioetičarka, članica Nacionalnog povjerenstva za medicinsku oplodnju, govori o prijedlogu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i svojim aktivnostima u vezi s borbom protiv diskriminacije žena

Dubravka Šimonović članica je UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije ženaDubravka Šimonović članica je UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena"Ovaj zakon, možda, nije savršen, ali je puno bolji od dosadašnjeg", na pitanje kako komentira prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji nedvosmisleno odgovara Dubravka Šimonović. Kao najpoznatiju hrvatsku bioetičarku s međunarodnom reputacijom, ministar zdravlja Rajko Ostojić imenovao ju je članicom Nacionalnog povjerenstva za medicinsku oplodnju.
Članica je UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije nad ženama, kojem je u jednom mandatu i predsjedala. No kako posljednjih godinu i pol najviše vremena provodi u New Yorku sa suprugom Ivanom Šimonovićem, jednim od pomoćnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Ban Ki-moona, dosad se nije javljala u raspravama o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radila kao šefica pravne službe u "Vuk Vrhovac", odakle je na poziv Mate Granića najprije prešla u Vladu, a zatim i u diplomatsku službu. Dok je kao pravnica radila u zdravstvu, zainteresirala se za pravno uređenje medicinski potpomognute oplodnje i upisala se na postdiplomski iz obiteljskog prava kod prof. Mire Alinčić. Od upisanih 40 samo je dvoje magistriralo, a nakon toga nastavila je i s doktoratom iz bioetike i medicinski potpomognute oplodnje.


Koje je vaše stajalište o ovom zakonskom prijedlogu?
- Jako mi je drago da se napokon mijenja sadašnji zakon i da se novi prijedlog zakona vraća na neka još 2004. predložena rješenja iz nacrta zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) na kojem sam tada radila zajedno sa sadašnjim ministrom Rajkom Ostojićem, jer smo bili članovi Nacionalnog povjerenstva za biomedicinu. Taj je zakon na neki način bio moj dugoročni projekt i odraz doktorata na području prava upravo u pravnom uređenju postupaka medicinski pomognute oplodnje koji je trajao desetak godina i rezultirao s nekoliko nacrta zakona o MPO, uključujući i onaj iz 2004. kad sam bila na čelu radne grupe za njegovu izradu. Na kraju je 2009. usvojen sadašnji restriktivni Zakon o medicinskoj oplodnji, koji nije u skladu sa standardima za zaštitu ljudskih prava i koji svakako treba što prije mijenjati.

U čemu je sadašnji prijedlog napredniji u odnosu na HDZ-ov zakon iz 2009. godine?
- Mislim da je puno bolji jer sadržava brojna rješenja koja su bolja od zakona iz 2009. Tu spada mogućnost zamrzavanja jajne stanice, darivanje zametaka, što su ogromni koraci naprijed, koji ovaj Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji dovodi u red suvremenih zakona na tom području. Smatram vrlo pozitivnim i to što se ovaj prijedlog vraća na naziv Medicinski potpomognuta oplodnja, kao i to što se u njemu navodi da se u primjeni postupaka medicinski potpomognute oplodnje štite ljudska prava, dostojanstvo i privatnost osoba koje sudjeluju u postupku medicinski potpomognute oplodnje, kao i osoba koje daruju spolne stanice, odnosno zametke. Nacrt zakona omogućuje i darivanje jajne stanice i zametaka pod zakonom propisanim uvjetima, čime se predlažu promjene kojima se stanje mijenja u odnosu na sadašnji zakon u skladu s prevladavajućim standardima ljudskih prava na području biomedicine i ljudskih prava. Prema članku 16 e Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), svatko ima pravo na slobodno i odgovorno odlučivanja o broju i razmatra broj djece i pravo na pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja omogućuju uživanje tog prava. Ovaj zakon omogućuje i zamrzavanje viška zametaka nastalih za prokreaciju para, čime se izbjegava ponavljanje bolnih postupaka za ženu, a njime se bolje štiti i ljudski zametak. Prema članku 15 sadašnjeg Zakona o medicinskoj oplodnji mogu se oploditi najviše tri jajne stanice, a u spolne organa žene nije moguće unijeti više od tri zametka, što znači da, ako se, primjerice, unesu dva zametka, jedan zametak propada, jer ga nije moguće pohraniti. Tako da se postavlja pitanje koji zakon bolje štiti zametke, sadašnji, bez mogućnosti zamrzavanje, ili novi, koji takvu mogućnost predviđa. Mislim da je odgovor svima jasan. S druge strane, iako je ovaj zakon velik napredak u odnosu na sadašnji, u nacrtu ipak postoje i neka rješenja koja treba doraditi. Nadam se da će to uslijediti u saborskoj raspravi i da su sve dosadašnje rasprave dovele do više razine znanja o tim postupcima, što bi trebalo rezultirati i kvalitetnijim rješenjima.

Što su tu prevladavajući standardi?
- To je jako dobro pitanje, jer na području medicinski potpomognute oplodnje postoje velike razlike i među europskim državama u pogledu određenih postupaka. Postoje države i zakoni koji su restriktivni i koji uglavnom dopuštaju homologne postupke, u kojima se upotrebljavaju vlastite spolne stanice para, a zabranjuju heterologne, u kojima se upotrebljavaju darovane spolne stanice. One su na jednom kraju, dok su na drugom države koje dopuštaju i homologne i heterologne postupke i zamjensko majčinstvo, a većina ih je u nekoj sredini te prihvaća primjenu novih biomedicinskih postupaka kojima se omogućuje željeno roditeljstvo, koje je priroda zapriječila, uz darovane spolne stanice. Upotreba darovane muške spolne stanice u postupcima MPO-a zabranjena je u Italiji, Litvi i Turskoj, a dopuštena u 44 ostale države članice Vijeća Europe. Ili, recimo, šest država članica Europske unije (Austrija, Njemačka, Nizozemska, Britanija, Finska i Švedska) zabranjuje darivanje sjemenih stanica čiji je darivatelj nepoznat, a dopušta darivanje ako je darivatelj poznat, u 11 država članica (Bugarska, Češka, Danska, Francuska, Španjolska, Portugal, Grčka, Mađarska, Slovenija, Estonija i Slovačka) zabranjeno je darivanje sjemenih stanica čiji je darivatelj poznat, a dopušta darivanje nepoznatoga darivatelja, a zakonski nije uređeno u pet država članica EU-a (Poljska, Irska, Cipar, Malta i Luksemburg). U trima državama članicama (Belgija, Latvija i Rumunjska) dopuštena su oba tipa darivanja, a u dvjema (Italija i Litva) obje su vrste darivanja sjemenih stanica zabranjene.

Kako Europski sud za ljudska prava tretira ovu problematiku?
- Mislim da upravo u pogledu novih standarda za zaštitu ljudskih prava i prava pojedinaca na postupke medicinski potpomognute oplodnje treba promatrati i pravne trendove i presude Europskog suda za ljudska prava. Primjerice, u slučaju "S. H .i drugi protiv Austrije" iz 2010. Europski sud za ljudska prava utvrdio je kršenje ljudskih prava iz članaka 8 i 14 Europske konvencije u odnosu na pojedince kojima je austrijski zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji onemogućavao upotrebu oplodnje izvan maternice (IVF) i darivanje jajne stanice te IVF i darivanog sjemena, no Veliko vijeće suda je u postupku žalbe utvrdilo da nema kršenja ljudskih prava jer se radi o području na kojem države imaju široko pravo odlučivanja. Ta presuda, iako u njoj na kraju nije utvrđeno kršenje ljudskih prava, navodi da se vidi "jasan trend u zakonima država članica Vijeća Europe koji dopušta darivanje spolnih stanica u postupcima medicinski potpomognute oplodnje koji održava nadolazeći europski konsenzus". Dakle, iako ta presuda na kraju ipak nije u ovom trenutku rezultirala jasnom porukom, samo rezoniranje Europskog suda o tome da se stvara europski konsenzus o tome treba uzeti u obzir u svim državama sa sličnim zakonima kao što je austrijski, a to je upravo Hrvatska, koja se kao primjer sličnog zakona u toj presudi i navodi.

Kritičari iz crkvenih i konzervativnih krugova napali su prijedlog zakona o MPO-u kao zakon koji ne poštuje ljudski život. Postoji li na međunarodnoj razini konsenzus o tome kad nastaje život?
- Sve se više dolazi do toga da život počinje začećem. Upravo se zato i nastoji poštovati dignitet ljudskog zametka od samog začeća i potrebna je jaka pravna zaštita kako ne bi dolazilo do bezrazložnog uništavanja, odnosno zametke treba čuvati koliko god je moguće. Potrebno je razlikovati početak života od pravne zaštite tog života. Zato različiti pravni sustavi različito reguliraju kad se počinje štititi ljudski život, ali s medicinskog stajališta jasno je da život počinje začećem.

Koja je u tome uloga države?
- Bitno je imati zakonsku regulativu koja se temelji na zaštiti ljudskih prava, kao i prava svakog pojedinca da odlučuje o svojim reproduktivnim pravima. Uostalom, to je sadržano i u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, kao i u Konvenciji o uklanjaju svih oblika diskriminacije žena. Bitno je da država napravi okvir koji će omogućiti ostvarivanje tih prava, a to su pravo na željeno roditeljstvo i ostvarivanje sretnog života.
Treba li neudanim ženama omogućiti medicinski potpomognutu oplodnju?
- Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije zabranjuje diskriminaciju na osnovi spolne orijentacije, što znači da žena koja zadovoljava uvjete tog zakona u vezi s neplodnošću ima pravo na medicinski potpomognutu oplodnju. Druga je stvar što zakon i medicinska struka trebaju objasniti koje su to situacije i na koje postupke žena koja je sama ima pravo. U brojnim državama pravo žene koja je sama nije vezano uz neplodnost, nego je dopušteno kao postupak potpomognute oplodnje koji zakon uređuje kako bi se uredili odnosi darivatelja sjemena i primateljice. Ja podržavam pravo žene na te postupke bez obzira na neplodnost.

Koliko je taj problem važan uzme li se u obzir da je riječ o jako malom broju žena?
- Važan je za svaku ženu koja je u toj situaciji. Radi se o svojevrsnom testu tolerancije i demokratičnosti.

Treba li ograničiti broj jajnih stanica koje se smiju oploditi?
- Meni se čini da to nije za zakon nego za medicinsku struku i pojedince o kojima se radi, kao i da je ključno savjetovanje i informiranje korisnika o svim mogućnostima te da je potrebno poticati odlučivanje pojedinaca i parova, jer se radi o njihovoj prokreaciji. Osim toga, biomedicina brzo napreduje i zakoni trebaju sadržavati okvirna rješenja, a ne sve detalje, koje treba ostaviti podzakonskim aktima i stručnjacima.

Koji su bili vaši prijedlozi?
- U pogledu jajnih stanica upravo takvi. Nacrt zakona iz 2004. predviđao je da se u postupku izvantjelesne oplodnje mogu oploditi sve jajne stanice dobivene u jednom postupku. Ključno je prepoznati pravo osoba od kojih spolne stanice potječu i obvezu liječnika da postupaju sa spolnim stanicama i zametkom s dignitetom i poštovanjem, pri čemu se informiranim pristankom sve odluke u osnovi prenose na pojedince o kojima se radi. Čini mi se da postoje neki problemi u sadašnjem prijedlogu nacrtu zakona koje bi trebalo doraditi i promijeniti. Mislim da je problematična odredba u kojoj se traži pristanak bračnog druga darivatelja ili darivateljice za darivanje. Tu odredbu imamo u sadašnjim zakonu, a smatram da se radi o nepotrebnom upletanju države u osobna prava pojedinaca i odnose između parova. Druga odredba koja me posebno začudila u nacrtu zakona jest ona koji predviđa da osoba koja je promijenila spol ne može biti korisnik postupaka MPO-a radi najboljeg interesa djeteta, i to općenito ni jednog postupka. Zaista se čudim da se predlaže ovakvo ograničenje kojim se diskriminiraju i krše ljudska prava osoba koje su promijenile spol, a tu se može raditi i o raznim situacijama koje život piše i koje su medicinski izazov. Uzmimo slučaj djeteta koje se rodi kao dvospolno pa poslije odluči koji mu je spol bliži i obavi se operacija. Recimo da poslije ta osoba ima probleme sa zatvorenim jajovodima i treba homologni postupak medicinske oplodnje. Po ovom prijedlogu automatski bi bila isključena. Postoje posebne zakonske odredbe o promjeni spola i osoba koja ga promijeni treba imati sva prava kao i svaka druga osoba, uključujući i pravo na medicinsku pomoć ako udovoljava uvjetima tog zakona za takvu pomoć i roditeljstvo. Treći su problem nejasne i nedovoljno dorađene odredbe o darivanju i raspolaganju pohranjenim zamecima. Iako je osnovno da par i svaka osoba u paru odlučuje, ipak su neke odredbe formulirane tako da se stječe dojam kako i mimo njihove volje bolnica ili povjerenstvo može odlučivati o darivanju viška zametaka. Nigdje se ne navodi mogućnost uništenja viška zametaka prema odluci para ili jednog člana para od kojih oni potječu pa bi to trebalo doraditi.

Čime se sada profesionalno bavite?
- Moje sadašnje aktivnosti usmjerene su na međunarodne standarde za zaštitu žena od diskriminacije i nasilja. U Odboru za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW) vodim radnu grupu koja se bavi individualnim pritužbama na kršenje Konvencije CEDAW-a i prava žena i tu razvijamo pravu praksu u vezi sa standardima koji se temelje na konkretnim pojedinačnim slučajevima. Odluke Odbora CEDAW-a u tim slučajevima citira i Europski sud za ljudska prava pa tako razvijamo standarde o tome što je nužno kako bi se izbjegli slični slučajevi. U odnosu na početni mali broj slučajeva Odbor CEDAW-a dobiva sve više pojedinačnih pritužbi protiv država potpisnica Konvencije koje su prihvatile i da Odbor CEDAW-a odlučuje o pritužbama, a to su 104 države od 187 koje su prihvatile Konvenciju. Kako je Odbor CEDAW-a kvazisudsko tijelo, naše su preporuke samo preporuke, a ne presude, ali ipak vidimo da ih države izvršavaju jer žele prevenirati slična kršenja prava žena koja često završavaju i ubojstvima. Kako moj rad u Odboru CEDAW-a nije stalno radno mjesto nego rad tijekom triju sastanaka godišnje, imam puno više vremena za putovanja u vezi s primjenom Konvencije, ali to ovisi o pozivu određene organizacije ili države. Budući da sam imala iznimnu priliku da u profesionalnoj karijeri od 2008. do 2010. predsjedam i Odboru Vijeća Europe za izradu nove europske konvencije za zaštitu prava žena od nasilja, često me pozivaju da predstavim standarde tog novog instrumenta. Prvi regionalni skup u vezi s njenom ratifikacijom održan je Sarajevu, a drugi u Bratislavi, sudjelovala sam na oba. Konvenciju je potpisalo 17 država, a ratificirala ju je i Turska, ali Hrvatska ju još nije ni potpisala, iako smo imali značajnu ulogu pri njenoj izradi.

Zašto i Hrvatska nije potpisnica?
- To je nešto što mi baš nije jasno, izvješće Hrvatske Odboru CEDAW-a kasni već nekoliko godina, a nova Konvencija VE uopće još nije ni potpisana, pa ispada da nam stalno treba neki monitoring ili netko drugi tko će nam reći što moramo. Hrvatska treba odmah potpisati Konvenciju, što prije ju ratificirati i pozivati i poticati druge države da je ratificiraju. Izrada Konvencije najdraže mi je i najteže stručno i diplomatsko iskustvo, jer su izazovi bili veliki, pregovaralo je 47 država, ali rezultat je jako dobar instrument za zaštitu žena od nasilja i obiteljskog nasilja, potreban svim europskim državama, pa mi je drago što sam bila u središtu zbivanja. Takva se prilika rijetko pruža i ona je svojevrsno priznanje i meni i Hrvatskoj.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika