Idu mi na živce trendovi. U davno mračno doba hrvatske zbiljnosti, kad nam je Tata bio i mama i tata, katolički su popovi bili in. S jednakim su žarom škropili topove i maloljetne glave klinaca koji su goloruki kretali u rat. Jezivo doba za nas nevjernike. Sjećam se fotografija nekog popa Duke. Malen, debeo, oko pojasa mu pištoljčina. A onaj istarski pop… Kako je to bilo dobro! Gospodin Mujo Salimužiabiselidžamović htio je dobiti domovnicu da bi mogao ostati u Hrvatskoj u kojoj je živio tridesetak godina, ali nije mogao dobiti domovnicu jer se zvao, još se zove, Salimužiabiselidžamović. Moja prijateljica, velika vjernica, ona mu je našla popa u Istri. Taj Salimuži…, da ne duljim, krstilo ga u onoj istarskoj crkvici. Bilo je super i nije bilo skupo, svi smo bili pijani. I pop. Pop je ludilo, a brat mu ima gostionicu. Ne samo gospodin Salimuži…, svaki je Mujo mogao kod popa uplatiti krsni list, ako je kod njegovoga brata uplatio feštu. Taj je…, Mujo će biti kraće, ne da mi se govoriti gospodin Salimužiabise…., taj je gospodin Mujo od popa dobio list. Službenica koja je izdavala domovnice vidjela je krivi datum, tucnula je Muji majku. Ajmo, ispočetka, Istra, krštenje, list, fešta… Gospodin Mujo dobio je domovnicu, evo ga, plovi na strancu. Zašto mi ovih dana pada na pamet istarski pop? Idu mi na živce trendovi. Nekad, mislim na ono mračno doba, u Hrvatskoj nije postojao medij u kojem bi nevjernica mogla postaviti pitanje je li okej nositi pištoljčinu oko debeloga trbuha, ako si pop. Smije li se vlažiti srpske i muslimanske glave i to naplaćivati? Treba li topovima udjeljivati božji blagoslov? Doduše, naslućivalo se da u Hrvatskoj živi 98 posto katolika, bilo bi suludo postavljati glupa pitanja u ime nevjerničke manjine. Zato me ovo danas čudi. U Hrvatskoj se broj vjernika nije smanjio, nevjernika nema osim u perverznim tragovima, pa ipak… Na katoličke se svećenike dižu i kuke i motike. Kao da živimo u, ne daj bože, nekakvoj Jugoslaviji. Siročiće se zbog svake krivo izrečene rečenice nabija na kolac. Zašto? Trend! Jebeni trend! Ne postoje novine, tjednik, TV postaja, okrugli stol, javni skup koji hrvatskim popovima ne jebe katoličku mater. Ajmo redom. Puk i novinari zamjeraju popovima jer dječicu rođenu iz epruvete nazivaju “stvarima”, a postupak “teškim zločinom”. U čemu je problem? Okej, dječica iz epruvete za svoje roditelje, liječnike, novinare i pučanstvo nisu “stvari”. Roditelji nisu “zločinci”. Slažemo se. Ipak je pretjerano i totalno perverzno očekivati od katoličkih popova kojima kurac služi za pišanje da budu stručnjaci za alatke koje ponekad ispod pojasa ne vise. I oko sirotog seoskog župnika Čučeka digla se prevelika prašina. Čuček…. Čučati… Cuclati… Nomen est omen! Što kaže Klaić, stranica 971? “Nomen est omen, ime je znak, kaže se kad netko ima ime koje nešto naznačuje (npr. netko se zove Dobriša, a dobar je, nekome je ime Srećko, a sretan je)”. Čuček… čučati… cuclati… Uzela sam Velikoga Anića. Stranica 151. “Cuclati jednako s i s a t i”. Cucla? “Anatomski oblikovan gumeni klobučić koji se stavlja na grlić bočice s pomoću kojega d i j e t e siše, duda, ć u ć a.” Koliki je korak od Ćućek do Čuček? Nema ni koračića. Župnik Čuček zove se Ćućek. Umjesto da mu se ime koje mu je znak i koje ga obavezuje na određene prisilne radnje vezane uz d j e c u uzme kao olakotna okolnost, sjetimo se, Srećko mora biti sretan, Dobriša mora biti dobar, rastežu ga zli novinari kojima su olakotne okolnosti nebitne, a trend jedini bog. Odvratno! Jesam nevjernica, ali mi se isključivost trendsetera gadi više od svega. Eh, da je ostalo samo na pljuvanju po jadnome Ćućeku… Bilo je baš Stepinčevo, krasan, lijep, sunčan dan, kad se protiv kardinala Stepinca na zadnje noge diglo Prvo Katoličko Pero, gospodin Živko. U svom je listu poznatom po praćenju trendova suđenje sirotanu Ćućeku usporedilo sa suđenjem kardinalu Stepincu?! Ćućek i Stepinac?!! Stepinac je svetac i za najnevjernijeg Hrvata?! Stepinac je s v e t a c! Jebote! Nešto smrdi u državi Katoličkoj. Nemir i užas haraju mojim nevjerničkim tijelom. Može li se Ćućeku oprostiti njegov grijeh? Može i mora! Gospodin je pošlatao nekoliko curica. Ali djevojčice nisu bile izvedene na sud i nisu satima detaljno govorile i pokazivale kako ih je velečasni Ćućek dirao. Govorili su samo zlobni roditelji opsjednuti potrebom da budu u trendu. Da su primitivni, neobrazovani roditelji učili latinski i znali da je Čuček Ćućek, oprostili bi mu. Ipak, iskoristiti ovu banalnu, pedofilsku pornopriču da bi se u isti koš šutnulo kardinala Stepinca i župnika Ćućeka nešto je što može samo najbolesniji um. Postoji li glas u hrvatskoj pustinji koji će vrisnuti u obranu kardinala Stepinca? Je li nam išta sveto? Mora li Trend biti naša sudba? Trend? Čekaj, čekaj malo… Živko?! Hvatam Anića. Stranica 1867. ”Ž i v o d e r, onaj koji hvata i odstranjuje zaražene i slične životinje, strvoder, šinter, radnik strvinarnice. Ž i v o d e r n i c a, ustanova koja se skrbi za higijensko i humano odstranjivanje životinja opasnih ili potencijalno opasnih za zdravlje ljudi u gradskim sredinama.”) Isuse?! Nomen est omen?! Ipak, za ime Božje, smije li se pokojnoga kardinala Stepinca pustiti u šape živoderu koji će s njim postupiti kao sa zaraženom životinjom koju treba odstraniti, samo zato što živoder piše u trendovskom glasilu i zove se Živko?! Da, nažalost, ljudi se ne mijenjaju, nomen est omen stara je poslovica. A i trend je ono što drma našim životima. Nemamo sreće. Nema nam spasa. Svi mi nismo Živko, Hrvatska nije živodernica. Nitko iz naših života neće odstraniti životinje opasne za naše zdravlje.