Haneke sa Zlatnom palmom za film 'Ljubav', što je njegova druga nagrada u toj kategoriji iz CannesaOd trenutka kada je prikazan sredinom festivala, film "Ljubav" austrijskog redatelja Michaela Hanekea (70) bio je najveći favorit filmskog festivala u Cannesu, što se potvrdilo i u nedjelju kada mu je žiri uručio Zlatnu palmu. To je njegova druga Zlatna palma, prvu je osvojio prije tri godine filmom "Bijela vrpca", a prije toga osvojio je 2004. godine u Cannesu nagradu za najboljeg redatelja za film "Skriveno", dok je 2001. godine njegov film "Pijanistica" u Cannesu osvojio nagradu žirija, a glumci Isabelle Huppert i Benoit Magimel proglašeni su najboljim glumcima. Niz je ove godine nastavljen u Cannesu komornom dramom o Georgesu i Anne, starijem bračnom paru koje glume 81-godišnji Jean-Louis Trintignant i 85-godišnja Emmanuelle Riva, umirovljenim profesorima glazbe čiji se život iznenada mijenja kada supruga doživi prvi pa brzo i drugi moždani udar, postaje djelomično paralizirana, gubi moć govora i bez suprugove pomoći potpuno je nemoćna.

"Priča filma temeljena je na činjenici da, kada dođete u određene godine, suočavate se s tim da će te uskoro umrijeti. Pitanje je kako ćete se nositi sa smrću voljene osobe, bilo da su to roditelji, baka i djed ili prijatelj. To je nešto kroz što svi moramo proći, kroz što sam i ja nedavno prošao i to je bilo vrlo bolno iskustvo. Zato sam želio da se ta tema prikaže u mom novom filmu", rekao nam je Haneke kada smo se susreli u hotelu Majestic u Cannesu zbog ekskluzivnog intervjua za Nacional. Visok, sijede brade i kose, odjeven u crno, izgleda poput Gandalfa iz "Gospodara prstenova".

Osim što je redatelj, radi kao profesor na filmskoj akademiji u Beču i iako je jedan od najutjecajnijih svjetskih filmaša, kaže kako ne želi da ga njegovi studenti kopiraju. "Ne mislim da sam utjecao na sve austrijske filmaše i smatram da je važno da oni nađu svoj vlastiti put, svoj vlastiti način izražavanja. Kao profesor filma i redatelj ja svoj posao radim s puno entuzijazma i velikim zadovoljstvom, ali svim svojim studentima govorim kako je važno da stvore vlastiti stil. Kažem im kako ne smiju raditi filmove u stilu Hanekea jer kada pokušavate snimiti film u stilu nekog drugog redatelja, neizbježno će te doživjeti neuspjeh. Vrlo je opasno kada na vas utječu filmovi drugih autora, mislite da su ti filmovi sjajni i pokušavate napraviti iste takve. Kao učitelj, stalno govorim da u svakom umjetničkom izražavanju morate imati svoj vlastiti jezik", rekao nam je Haneke koji je svoj prvi film snimio tek s 46 godina, a do tada je 21 godinu radio na televiziji. Želio je biti pijanist i zato se klasična glazba provlači u mnogim njegovim filmovima, a kada mu je očuh, inače glazbenik, rekao da se ostavi glazbe jer nije dovoljno talentiran odlučio se za režiju.

Za njegove filmove karakteristična je kritika građanskog morala, otkrivanje tajni koje se kriju iza naoko ugodne i pristojne građanske vanjštine, iz čega često proizlaze i iznenađujuće scene nasilja. Kada smo ga pitali što je tako privlačno u prikazivanju nasilja među običnim ljudima, rekao nam je "Zar vas to ne interesira? Mislim da smo svi zainteresirani za događaje koji nas zastrašuju". U njegovom prvom filmu "Sedmi kontinent" bračni par, pripadnici srednje klase, iz nepoznatih razloga odlučuju se na samoubojstvo, nasilje je tema i njegova sljedeća dva filma, kao i četvrtog filma "Funny Games" koji mu donosi slavu izvan njemačkog govornog područja. U njemu dobrostojeću obitelj posjećuju dva stranca koji je uskoro počinju terorizirati. Međutim, Haneke ne želi raspravljati o detaljima iz svojih filmova. "Moje mišljenje nije bitno, nikada neću ponuditi svoje mišljenje o tome što se događa u mom filmu. Snimam ih tako da publika pita samu sebe, a scenarije pišem tako da priču ostavljam maksimalno otvorenom tako da bi se svaki gledatelj mogao suočiti s temom filma, razmisliti o njoj i naći vlastite odgovore. Ako bih ponudio vlastito viđenje događaja, automatski bih smanjio prostor za publiku koja treba naći odgovore. Zato vas molim da ne tražite od mene objašnjenje vlastitog rada jer vam neću dati odgovor", odgovorio nam je vrlo pristojno.

U filmu "Ljubav" Haneke pokazuje što se događa u trenucima kada je jasno da voljena osoba umire. "Razmišljanje o smrti ne dolazi s 40 godina, o smrti razmišljate u raznim trenucima svog života. Ovaj film ne bavi se toliko smrću koliko time kako se nositi s činjenicom da netko koga volimo izrazito mnogo pati, a vi ne možete ništa promijeniti. To je nešto s čime se svi suočavamo, bilo kada ostarimo, bilo kada smo mlađi, kada imamo 20 godina i vidimo da djed i baka umiru. Jednako tako, mogao sam snimiti film o paru u tridesetim godinama čiji petogodišnji sin umire od raka. To bi bila grozna situacija jer je rak iznimno bolan, ali rak je tragičan i izoliran slučaj. To je nešto što predstavlja groznu individualnu sudbinu. A kada starite i približavate se smrti onda dobivate univerzalnu temu. U mom slučaju suočio sam se s patnjom osobe koju sam jako volio i nisam joj mogao pomoći", objasnio nam je Haneke koji je priznao da nije bilo lako pisati tako bolan scenarij koji je temeljen na vlastitom iskustvu. "Sigurno je teško pisati scenarij i snimati film u kojem, ujedno, mučim samog sebe".
Stoga je film imao i neku vrst terapeutskog djelovanja na Hanekea. "Sa svakim scenarijem, sa svakim filmom suočavate se sa stvarima za koje ni sami niste znali. To je ono što me uzbuđuje pri stvaranju filma, to što se na snimanju suočavam sa stvarima koje bi u svakodnevnom životu izbjegavao", tvrdi Haneke koji još uvijek ne zna precizno reći kako je snimanje filma "Ljubav" djelovalo na njega.

"Teško je reći što vam svaki pojedini film daje. Ako odete na koncert i ako vas netko pita što vam je taj koncert dao, ipak vam treba vremena da date odgovor na to pitanje. Mrzim kada sa suprugom odem u kino pogledati neki film jer čim završi ona me pita 'I, što misliš?'. Ja joj kaže 'ne pitaj me takvo pitanje' jer to mrzim. Potrebno je vrijeme kako bih upio film i zaključio što mislim o njemu.To je kompliciran proces. Na vaše pitanje bilo bi prelagano reći - privatno sam iskusio grozne stvari pa ću sada snimiti film o tome i sve će nakon toga biti bolje", smatra Haneke i na pitanje o terapeutskom djelovanju kaže: "Naravno, to možete reći za svakog pisca koji piše na temelju vlastitih životnih problema. Tako i ja radim i ne smatram to ničim neobičnim. Međutim, ne volim biografske filmove, smatram ih kičem". U jednoj sceni filma supruga kaže suprugu kako stari i urušava se, a za taj dio priznaje da je biografski. "To je nešto što mi žena stalno govori", rekao nam je glasno se smijući.

Iako jasno kaže kako tema filma nije smrt, nego odnos prema voljenoj osobi koja umire, zanimljiv je njegov stav o smrti koji povezuje s poznatim njemačkim skladateljem i pijanistom. "Sve ovisi o situaciji u kojoj se nalazite. Postoji pjesma Johannesa Brahmsa koja se bazira na jednom religijskom tekstu u kojem se kaže 'O, smrti kako si grozna kada uzimaš nekoga na vrhuncu i dobroga zdravlja' da bi u nastavku pisalo 'O, smrti kako si slatka kada oslobađaš čovjeka njegove patnje'". Zanimljivo, i u ovom filmu imena glavnih likova su Georges i Anna, što su imena mnogih njegovih likova iz prethodnih filmova, ali Haneke tvrdi da kroz to nema poveznice ovog i prethodnih filmova, već to radi " zato što nemam mašte. Ta imena pala su mi na pamet kada sam prije 40 godina snimio prvi televizijski film. Napravio sam to zato jer su to imena koja se lako pamte. U međuvremenu ih nisam mijenjao samo zato jer sam lijen". Glumci Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva prvi put su snimali s Hanekeom koji je mnoge svoje filmove u francuskoj produkciji i radio s francuskim glumcima. "Uživao sam u darovima koji su mi ti glumci donijeli svojom glumom. Znate, kada režirate film onda je najbolje da redatelj ima objektivan pristup snimanju filma, glumcima i temi filma, dok je za glumce najbolje da osjete nešto posebno, da budu zavedeni temom", smatra Haneke.

Proteklih se godina često raspravljalo o društvenom i političkom kontekstu Hanekeovih filmova pa je tako "Bijela vrpca" u potkontekstu prikazala dolazak nacista na vlast u Njemačku, dok se u potkontekstu filma "Skriveno" nalazi sukob u Alžiru. Međutim, on odbacuje tvrdnje kako prilikom snimanja filma razmišlja o političkom ili društvenom kontekstu. "Nikada kada snimam film ne razmišljam o tome što se trenutno događa u svijetu. Kod mene povod za novi film proizlazi iz nečeg što se događalo meni, nešto što me u privatnom životu razljutilo ili živciralo, nešto što me rastužilo. Nikada ne gledam šire, nikada ne gledam bi li moj film mogao dobro proći na tržištu, je li intelektualno uzbudljiv, više me zanimaju emotivne dubine koje želim dodirnuti pišući scenarij. Nikada nisam snimio film koji se bavi nekom političkom situacijom. Ako se pogleda povijest filma, mislim da ćemo vidjeti da je Roberto Rosselini bio jedini redatelj koji je znao snimiti film koji se bavi aktualnom političkom situacijom. Takve teme više odgovaraju televiziji".

U trenutku kada smo razgovarali s Hanekeom nisu se znali osvajači nagrada, ali je bilo jasno da je njegov film najveći favorit za Zlatnu palmu. Naravno, u njegovom slučaju nagrade ne donose milijunske ponude, pogotovo iz Hollywooda gdje je otišao jednom, prije pet godina, kako bi s Naomi Watts i Timom Rothom snimio američki remake vlastitog filma "Funny Games" što je kasnije proglašeno promašajem. "Nagrade su bitne jer stvaraju bolje uvjete za snimanje sljedećeg filma. Ako ostanem bez nagrade, moji radni uvjeti prilikom snimanja sljedećeg filma će se pogoršati". Sada znamo da će radni uvjeti na snimanju novog filma biti jako dobri. "Imam već neke ideje u glavi za sljedeći film, ali moram još mnogo raditi da bi od njih stvorio film", zaključio je Haneke.