15.06.2012. / 09:26

 

O rodonačelniku 'vesterna trećeg svijeta'

Kad su vesterni bili neamerički

"Svaki estet u New Yorku, Parizu i Londonu želi snimiti mjuzikl", našalio se filmski kritičar Andrew Sarris na vrhuncu francuskog novog vala. Dok je rat u Vijetnamu eskalirao, paralelna se tvrdnja mogla primijeniti i na drugi popularni žanr: svaki marksistički intelektualac želi napisati vestern. Najistaknutiji je bio Franco Solinas (1927.-1982.), partizan-tinejdžer i dugogodišnji član talijanske Komunističke partije, novinar komunističkog lista l'Unità i autor "Salvatorea Giuliana" Francesca Rosija, "Bitke za Alžir" Gilla Pontecorva i "Opsadnog stanja" Coste-Gavrasa (da spomenemo samo neke). Solinas je radio na četiri špageti-vesterna, dajući jednako odlučujući doprinos toj silno komercijalnoj i jednako ozloglašenoj vrsti kao i redatelj Sergio Leone ili skladatelj Ennio Morricone

Franco SolinasFranco SolinasČitatelj Frantza Fanona (za onoga koji je koloniziran "pištolj je jedina šansa koju još ima za davanje smisla vlastitoj smrti") kao i Antonija Gramscija ("mnogim običnim ljudima barokno i operno čine se izuzetno fascinantnim načinima osjećanja i ponašanja"), Solinas je izmislio nešto što bi se moglo nazvati vesternom Trećeg svijeta. Otprilike u vrijeme kada je napisao "Bitku za Alžir", dokumentaristički prikaz sukoba europskih kolonizatora i koloniziranih "prezrenih na svijetu", bio je koautor priče za "Sokolov plijen" (1966.) Sergia Sollime. Lee Van Cleef, koji je upravo odglumio negativca u Leoneovu "Dobar, loš, zao" (1966.), ovdje je odigrao ulogu nepomirljivog, ali idealističnog lovca na ucjene koji se kandidira za američki Senat, a željeznički magnat koji ga sponzorira angažira ga da ulovi "Cuchilla" Sancheza, meksičkog seljaka bezemljaša optuženog za silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice.

Deklasiran, nezemaljski i brutalan, "Sokolov plijen" ima standardne vrline špageti- vesterna; njegova originalnost bila je u tome što je pravi protagonist bio bjegunac. Ispostavlja se da je neukrotivi Cuchillo (kojeg je odglumio Tomas Milian) razočarani pristaša Benita Juáreza s dodatkom klasne analize (on je zapravo nevini svjedok zločina). Van Cleefov lik shvaća da je pijun nemilosrdnih plutokrata i kapitalističkih ulizica. Tako je i Solinas iskoristio vestern kao arenu u kojoj se odigrava bitka dramatizirana u "Bitci za Alžir". "Politički filmovi u jednu su ruku korisni ako sadržavaju točnu analizu stvarnosti, a u drugu ako su snimljeni na takav način da ta analiza dosegne najširu moguću publiku", rekao je u intervjuu 1967.

Subverzivni komentar američke politike

Solinasovi scenariji nisu bili prvi neamerički vesterni. Talijanske produkcije koje su Clinta Eastwooda učinile međunarodnom zvijezdom bile su univerzalne po svom podilaženju gnjevu, krvožednosti i osvetoljubivosti publike. U isto vrijeme bile su izrazito potrošan proizvod. Ali pretvarajući najameričkiji od svih filmskih žanrova u subverzivan komentar američke politike Hladnog rata, špageti-vesterni proširili su postojeću tradiciju.

Scenarij za vrlo popularnu "Slomljenu strijelu" (1950.), upadljivu po propovijedanju mirnog suživota između bijelih naseljenika i njihovih apaških susjeda, napisao je (ali mu se ime ne pojavljuje na špici) komunist s crne liste Albert Maltz; iste godine izašla su i "Đavolova vrata", komercijalno manje uspješan ali militantniji film koji u pozitivnom svjetlu prikazuje zlostavljanog Šošona, bivšeg pripadnika konjice; scenarij je napisao Guy Trosper (kojeg je FBI proglasio simpatizerom), a komunistički list Daily Worker pohvalio ga je, za razliku od "Slomljene strijele", zbog njegove političke pronicljivosti u kojoj je prepoznao alegoriju na položaj afroameričkih veterana.

Scenarij protuustanka

Baveći se još jednim aspektom američkog zapada, dvoje komunista s crne liste, Lester Cole i Marguerite Roberts, s prekidima su radili na scenariju za dugo pripremani "Viva Zapata!" (1952.), čija se radnja odvija usred Meksičke revolucije početkom 20. stoljeća. Film slavi radikalnog agrarnog reformista Emiliana Zapatu iako ga je naposljetku režirao, prema scenariju Johna Steinbecka, bivši komunist u očajničkom nastojanju da izbjegne crnu listu, Elia Kazan. Kazan je marljivo promovirao "Viva Zapatu!" kao antikomunistički film do kraja 1960-ih godina, kada je uvidio njegov poseban značaj za "potlačene i buntovne ljude" u cijelom svijetu - proto-špageti-vestern.

Dotad je komunistički blok već proizvodio vlastite crvene vesterne. Međunarodni uspjeh "Sedmorice veličanstvenih" (1960.), također smještenih u Meksiko i originalnog primjera onoga što je kulturni povjesničar Richard Slotkin prozvao "scenarijem protuustanka", navodno je nadahnuo cijeli niz sovjetskih ostvarenja. U tim su kriptovesternima boljševički civilizatori pacificirali primitivna muslimanska područja srednje Azije - sovjetski divlji istok. U isto vrijeme, dijelom kako bi konkurirali seriji ekranizacija Karla Maya koje su bile najpopularniji zapadnonjemački filmovi 1960-ih godina, Istočni Nijemci razvili su Indianerfilme.

Gojko Mitić

"Sinovi velike medvjedice" (1966.), adaptacija dječjeg romana komunističke antropologinje Liselotte Welskopf-Henrich, postavili su šablonu: indijanska plemena, obično pod vodstvom jugoslavenskog bodybuildera Gojka Mitića, bore se protiv raznih kombinacija pohlepnih naseljenika, lažljivih vojnih časnika, korumpiranih čuvara zakona i grabežljivih imperijalista. Napučeni lakomim tragačima za lebensraumom i plijenom, kao i diktatorima koji pucketajući bičevima viču na njemačkom na tobožnje pripadnike nižih rasa (koje su često glumili Slaveni), ti filmovi imaju nehotičan podtekst. Ipak, ne može se previdjeti da je povijesni napredak utjelovljen u prosvijećenim Indijancima. U jednom filmu Mitić poziva "Indijance svih zemalja" da se ujedine; u drugom najavljuje gospodarski program utemeljen na poljodjelstvu, stočarstvu i sitnoj manufakturi.

Solinasovi vesterni nisu ličili ni na što od toga, osim možda kao kritike "Viva Zapate!", čija je glavna povijesna oznaka bila Meksička revolucija 1910.-1920. On je zašao dublje u Meksičku revoluciju filmovima "Zlatni metak" (1966.), "Plaćenik" (1968.) i "Tepepa" (1969.), od kojih su svi pričali u osnovi istu priču o europskim ili sjevernoameričkim pljačkašima koji se udružuju s revolucionarnim banditima. Ta je premisa ponešto razvodnjena u "Plaćeniku" u režiji Sergia Corbuccija, čiji protagonist pragmatično mijenja strane, napuštajući ljigavog predstavnika okrutne vojne diktature Porfirija Díaza u korist simpatičnijeg, mada nepouzdanog buntovnika (unatoč svom gnušanju prema banditovoj ultraljevičarskoj ljubavnici).

Impresionirao i Peckinpaha

Prizor iz filma 'Metak za generala' (1966)Prizor iz filma 'Metak za generala' (1966)"Zlatni metak" i "Tepepa" manje su dvosmisleni u svrstavanju na stranu socijalnog banditizma i seljačke pobune, koliko god to možda bilo problematično. Osveta je kolektivizirana. Oba filma završavaju veličanjem terapeutskog aspekta nasilja u Trećem svijetu koje je, prema Fanonu, oslobodilo "domoroca od kompleksa manje vrijednosti" i osjećaja očaja. Američki intervencionizam utjelovljen je u "Zlatnom metku" u preteči agenata CIA-e čija civilizirana hladnokrvnost učinkovito hipnotizira neuljuđenog revolucionara. "Tepepa", u kojoj je Milian ostvario svoju najzreliju ulogu kao naslovni gerilski vođa (i u kojoj Orson Welles nastupa kao porfiristički zapovjednik), dodatno komplicira stvari. Ništa manje od revolucionarnog kadra u "Bitci za Alžir", nepismeni buntovnik stručno se služi eksplozivom, a onaj tko ga izdaje nije intervencionistički gringo (ovdje šutljivi, poluludi britanski liječnik) već lakomisleni vođa meksičke revolucije Francisco Madero.

Solinasov primjer uspješno je politizirao špageti-vesterne. U "Počivaj u miru" (1967.) Carla Lizzanija Pier Paolo Pasolini igra ulogu revolucionarnog svećenika. Sollima je oživio lik Cuchilla u filmu "Trči, čovječe, trči" (1969.) o poštenom odmetniku koji krade, ali u konačnici vraća zlato namijenjeno financiranju Meksičke revolucije i, u nekoj vrsti samokritike, angažirao Miliana u "Licem u lice" (1970.) za glavnu ulogu socijalnog bandita koji fascinira fanatičnog profesora povijesti. Izašli neposredno nakon talijanske Vruće jeseni, Corbuccijevi "Pajdaši" (1970.) imaju i militantne ljevičarske studente i američkog zlikovca čiji se orao mezimac hrani mrtvim Meksikancima. Čak i Leoneov posljednji vestern "Za šaku dinamita" (1970.) započinje duhovitim citatom Mao Ce-tunga.

Solinas je također impresionirao najradikalnijeg holivudskog redatelja vesterna, Sama Peckinpaha - iako se podrijetlo "Divlje horde" (1969.) može, zajedno s onime špageti-vesterna i "Sedmorice veličanstvenih", slijediti unatrag do samurajskih filmova Akire Kurosawe. Peckinpah je od Solinasa naručio scenarij radnog naslova "Život je kao vlak" koji nikada nije ekraniziran i, osim gdjekoje reference, čini se izgubljenim za povijest.

Napisao: J. Hoberman

Preneseno s portala The New York Review of Books

Prevela Diana Robaš

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika