Početak sporne utakmice na KoševuSvi svjetski mediji objavili su u četvrtak kako je na prijateljskoj utakmici između reprezentacija Bosne i Hercegovine te Jugoslavije, odigrane dan prije na sarajevskom stadionu Koševo, došlo do velikih nereda i obračuna navijača i policije, što navodno dokazuje kako je suživot u Bosni nemoguć u bilo kojem pogledu pa i u sportskom. Iako je u međuvremenu u BiH profunkcionirala jedinstvena prva nogometna liga, nazvana Premijer liga, iako su čelnici Nogometnog saveza BiH izjavljivali da ova utakmica nije prerano došla, za brojne je novinare činjenica da se na stadionu vikalo “Ovo je Srbija” odnosno “Allahu Ekber” značilo neviđeno nasilje. Unatoč tome što oko 12 tisuća navijača ni prije ni za vrijeme utakmice nije pokazivalo nikakve rušilačke namjere, to što je tridesetak navijača kamenjem i bocama oko pet minuta gađalo skupinu policajaca, koji su čuvali oko 500 navijača jugoslavenske reprezentacije, da bi nakon toga bili ekspresno rastjerani, bilo je dovoljno da svjetski mediji objave priče o skandaloznom divljaštvu u Sarajevu. Očigledno, novinari su čekali bilo kakav izgred da bi se raspisali o oživljavanju starih sukoba iako je jasno da na svakoj utakmici Dinama i Hajduka ima nekoliko puta više incidentnih i radikalnijih situacija koje smiruje mnogo više policajaca od onih koji su intervenirali na Koševu. Jednako tako, na takvim utakmicama u Zagrebu ili Splitu strada daleko više automobila s “nepoželjnim” registracijama no što se u Sarajevu dogodilo automobilima s jugoslavenskim oznakama, ali nitko nije nikada napisao da zbog toga Zagreb i Split ne mogu egzistirati u istoj državi. Suprotno tome, minorniji događaji na Koševu trebali bi biti dokaz da Srbi i Bošnjaci ne mogu živjeti u istoj državi.

Prijateljska utakmica reprezentacija BiH i Jugoslavije prošlog četvrtka na stadionu Koševo popraćena je vijestima o velikim neredima i obračunima navijača i policije: Nacionalovi reporteri prisustvovali su utakmici i uvjerili se kako je na koševskom susretu bilo tek nekoliko sporadičnih incidenata, manje nego što ih ima na svakoj utakmici Dinama i Hajduka HRVATSKI SUCI NA UTAKMICI BiH - JUGOSLAVIJA Hrvat Željko Širić sudio je na utakmici u kojoj su kapetani bili Mirsad Hibić, koji je igrao za Hajduk, te Siniša Mihajlović, rođen u Vukovaru MUNIB UŠANOVIĆ, TAJNIK NS-a BiH 'Neki igrači se samo dva mjeseca nakon transfera žele vratiti u stari klub, a ja im kažem: Jarane, ne može to tako'Daleko od toga da su građani Sarajeva na jednak način prihvatili ovu utakmicu. Znalo se da stadion neće biti pun, što nam je nekoliko sati prije utakmice priznao i Munib Ušanović, generalni sekretar Nogometnog saveza BiH, pravdajući to najavljenom kišom i televizijskim prijenosom utakmice. Govorilo se da sarajevska publika želi prave natjecateljske utakmice te da nakon nedavnog dvoboja između Željezničara i Newcastlea u kvalifikacijama za Ligu prvaka nema svrhe gledati utakmice bez natjecateljskog naboja. Nakon svega, 12 tisuća gledatelja na stadionu koji prima 36.500 gledatelja uopće nije izgledalo loše.

Ćevapi i pljeskavice na improviziranim roštiljima ispred stadiona nudili su se za dvije odnosno tri konvertibilne marke i sve se činilo mirnim dok se podno tribina nije pojavilo oko 200 navijača Jugoslavije, pristiglih s područja Republike Srpske, koji su sat i pol prije početka utakmice počeli polako ulaziti na tribine. Čuvalo ih je samo desetak policajaca ali nije ni trebalo više jer se prepucavanje s domaćim navijačima na tribinama ipak svelo samo na verbalna dobacivanja, psovke i uvredljive navijačke pjesme te povike da RS može bez Federacije i odnosno da Bosna može bez Jugoslavije. Tek je u jednom trenutku do policajaca došao jedan mladić zagalamivši “pa kako ih možete čuvati, to su četnici”, na što su ga policajci, međutim, samo mirno ispratili.

U nekvalitetnoj utakmici kakva je bila ova navijači lako dolaze do izražaja. U prvih petnaest minuta najviše je podrške dobivala bosanska obrana čije su akcije bile praćene povicima o otkidanju noge, ruke i glave te izbijanju bubrega jugoslavenskim igračima, a kada je postalo jasno da reprezentacija BiH neće postići gol, sljedećih nekoliko trenutaka krenuo je verbalni obračun između onih koji su zazivali Karadžića te onih koji su psovali majku i oca onima koji su došli, primjerice, iz Sokoca i začinjali sve s povikom “Allahu Ekber”. No sukob je ipak ostao samo verbalan jer su srpske navijače na njihovom dijelu tribine okružili policajci, tako da nije moglo doći do fizičkog obračuna među navijačima.

A onda je, nakon završetka utakmice, kad je najveći dio navijača napuštao tribine i odlazio prema centru grada, dio njih prolazio upravo onim dijelom tribina gdje se nalazila policija koja je osiguravala srpske navijače. Nije trebalo mnogo pa da tridesetak BiH navijača počne policiju zasipati kamenjem i bocama, dok do srpskih navijača nisu ni mogli doći jer su oni ostali na tribinama čekajući da se stadion potpuno isprazni. U prvom trenutku policija je bila iznenađena, nastradao je i jedan policijski automobil, ali ubrzo su stigli “specijalci” koji su štitovima krenuli prema svim navijačima koji su se našli pod tribinama, bilo da su samo mirno napuštali stadion bilo da su tražili obračun. Sve je bilo gotovo u nekoliko minuta jer nakon što je policija krenula u akciju, svi napadači su se razbježali. Sve to gledali smo s nekoliko metara udaljenosti, sa službenog ulaza na stadion kamo se, u međuvremenu, sklonio jedan policajac tvrdeći da je pogođen kamenom u kacigu te da želi malo sjesti i skinuti kacigu jer je udarac bio poprilično jak. U toj vrlo efikasnoj akciji sudjelovalo je ne više od 50 pripadnika snaga sigurnosti a cijelo to vrijeme jugoslavenski reprezentativci čekali su u službenim prostorijama stadiona da se atmosfera smiri, razgovarajući pri tom sa srpskim novinarima.

Teško je otkriti što se sve u gradu događalo nakon utakmice. Jedno je sigurno: na 300 metara od stadiona nastradao je automobil nikšićkih registracija. Njegov je vozač skrivio prometnu nesreću a ljutiti navijači, koji su nedugo nakon nesreće tuda prolazili, pretukli su ga a vozilo potpuno demolirali. To je bio jedini slučaj koji je i policija objavila, a sve ostalo je nije izašlo iz domene “rekla-kazala”.

I takav incident bio je još jedan dobrodošao povod za napad novinara na Jusufa Pušinu, predsjednika Nogometnog saveza, bivšeg ministra policije za kojeg tvrde da na policijski način vodi bosanski nogomet, petljajući se i u ono što treba i u ono što ne treba. Čak je i izbornik bosanskohercegovačke reprezentacije Blaž Slišković nekoliko dana prije ove utakmice javno govorio kako je stanje u Nogometnom savezu loše te da razmišlja o ostavci, ali kada smo se u četvrtak ujutro susreli s njim u foajeu hotela Holiday Inn, bio je drugačijeg raspoloženja. Slišković je ovaj put izjavio kako je spominjao ostavku da razdrma situaciju u savezu te da Jusuf Pušina nije onakav kakvim ga prikazuju mediji. S druge strane, mediji su brže-bolje nerede nakon utakmice proglasili mogućim uzrokom kraja Premijer lige, tvrdeći da oni dovode u pitanje odlazak klubova i navijača iz Federacije u Republiku Srpsku i obrnuto.

Međutim, zajednička Premijer liga neće se prestati igrati budući da u njoj nisu presudne nogometne strasti već razlog koji je nagnao hrvatske, srpske i bošnjačke nogometne klubove u jednu ligu. Kako objašnjava Slišković, “UEFA i FIFA su rekli da, ako ne dođe do ujedinjenja lige, niti jedan klub iz BiH neće igrati u Europi, što bi bilo šteta, a natjecanje ne bi imalo smisla”. FIFA je Nogometni savez BiH priznala 1996. godine, a dvije godine kasnije to je napravila i UEFA, iako su i Republika Srpska a svojedobno i Herceg Bosna željele da budu odvojeno priznate. Još od 1997. godine NS BiH pokušavao je pridobiti hrvatske i srpske klubove za zajedničku ligu, u čemu je djelomično uspio tek 2000., kada su hrvatski klubovi pristali ući u zajedničku ligu. Godinu dana kasnije FIFA je na svom kongresu odlučila da kao članica FIFA-e ne može biti priznata ni jedna druga asocijacija čiju zemlju nije priznao UN. Bio je to kraj nadama klubova iz RS, tako da su i oni 23. svibnja ove godine pristali ući u zajedničku ligu, koja se dakle prvi put igra od ove sezone.

Naravno, svi su se pitali može li takva liga funkcionirati bez incidenata. Ušanović podsjeća kako u prva tri kola nije bilo incidenata na utakmicama, pogotovo ne na terenu. “Nešto malo ih je bilo u Zenici na utakmici između Čelika i Borca iz Banja Luke, na kojoj su se pojavili navijači s majicama s Karadžićevim likom i vikali ‘Ovo je Srbija’, ali sve je ostalo na verbalnim prepucavanjima. Jednako je bilo prije dvije godine kada su u ligu ušli klubovi iz Herceg Bosne, ali tada je bio stvoren veći animozitet između bosanskih klubova međusobno no između bosanskih i hercegbosanskih klubova. Na kraju svi su sa svakim dobri, koliko god mogu biti”, zaključuje Ušanović.

Izbornik reprezentacije BiH Blaž Slišković tek je djelomično zadovoljan ovakvom ligom. Problem je, smatra on, u njenoj glomaznosti, ali i on shvaća da se radi o političkom kompromisu. “Rascjepljenje kvalitete u 20 klubova za mene je loša stvar, da ih je barem 12 ili 10, što bi bilo normalno, tada bi se kvaliteta slila u manji broj klubova i meni bi bilo lakše pratiti igrače”, kaže Slišković.

Nitko ni ne sumnja da je financijska situacija u bosanskohercegovačkim klubovima loša, ali očito je svima jasno ”švercanje” neće biti još dugo moguće. Ušanović objašnjava kako je UEFA obavijestila sve europske klubove i nacionalne saveze kako do 2004. godine mora licencirati sve klubove, a da bi ih licencirala, oni moraju ispuniti brojne uvjete. “Jedan od uvjeta je da klub na početku sezone mora dokazati kako će na kraju sezone biti solventan, za što treba pružiti bankovne i ostale garancije, ponuditi jasno financijsko stanje”, tvrdi Ušanović koji već sada tvrdi da ni za dvije godine niti jedan klub iz BiH to neće biti u stanju napraviti. Tijekom ovog mjeseca svi su klubovi mogli zatražiti izuzeće od nekih uvjeta barem za prvu sezonu 2004./2005., ali Ušanović kaže da klubovi iz BiH ne mogu ispuniti ni minimalne uvjete UEFA-e, tako da nitko ne zna što će se događati za dvije godine. Na pravila igre UEFA-e i FIFA-e ne navikavaju se teško samo klubovi, nego i igrači, primjerice u vezi s prelascima iz kluba u klub. “Tako, primjerice, igrači misle da mogu prelaziti iz kluba u klub kad im se prohtije, pa netko iz Žepča ode u Banja Luku i nakon dva mjeseca se želi vratiti natrag. Ja mu lijepo kažem – jarane, pa ne može to tako”, kaže Ušanović dodajući da ga igrači na takve riječi napadaju kako Savez radi protiv njih.

Što se tiče Nogometnog saveza BiH, Slišković je svojedobno zahtijevao da se točno postave granice odgovornosti te tražio da samo on bude odgovoran za svoj rad a ne da mu se mnogi miješaju u izbor igrača, o čemu je govorio prije utakmice reprezentacija BiH i Jugoslavije, ali sada tvrdi kako su novinari sve to napuhali. Dapače, kaže da je predsjednik Saveza Pušina korektan te da se inače ne miješa u pozivanje igrača u reprezentaciju, ali da se “zbog samog značaja ove utakmice i želje da se pobijedi u njoj on malo više unio u to i dao određene primjedbe na spisak te predložio neke igrače”. Slišković ga brani tvrdeći da je i onako računao na te igrače, ali su novinari to pogrešno proglasili velikim sukobom, što on odbacuje.

Nogometne usporedbe BiH i Hrvatske od prije osam godina neminovno se nameću. I u Hrvatskoj su se igrale igre oko nogometnog saveza i izbornika a u prvoj hrvatskoj ligi igrali su klubovi kojih danas jedva ima po nižim ligama, tako da situacija u BiH ne izgleda izgubljeno. Uostalom, kako nam je to rekao Ušanović: “U Bosni nije bilo otpora zajedničkoj ligi jer smo od početka željeli zajedno, nogomet ne može biti djelitelj pravde. Moramo ići za svijetom da ne zaostanemo i u nogometu, kad smo i ovako zaostali”.

Glomazna liga sa 20 klubova
Liga će se smanjivati

Osnovni problem pri stvaranju te lige bio je broj klubova sa svake od tri strane koji će igrati u ligi. “Prije dvije godine u pet minuta smo dogovorili princip po kojem sedam klubova daju Bošnjaci, šest Srbi i pet Hrvati. No, Srbi nisu ušli i mi smo napravili ligu s devet bošnjačkih i sedam hrvatskih klubova. Sada, kada su u ligu ušli i Srbi, morali smo ići na kompromisno rješenje, veliku ligu s 20 klubova, jer nismo mogli izbaciti neke klubove koji su do sada igrali u Premijer ligi. Tako je na 14 klubova dosadašnje lige dodano šest klubova iz RS. Takva liga je ekonomski neopravdana ali to je cijena ujedinjenja”, objašnjava cijeli postupak Ušanović.

Slišković čeka Hrvate u reprezentaciji
Za BiH igraju oni koji je osjećaju svojom domovinom

U takvim okolnostima nije čudno što reprezentacija BiH igra slabo. I sam Slišković to pravda riječima kako je “reprezentacija odraz stanja BiH nogometa”. Slišković je peti po redu izbornik BiH reprezentacije, prvi Hrvat na tom mjestu, a spominjući brojne probleme na koje nailazi u svakom slučaju odbacuje da mu nacionalna pripadnost predstavlja problem. Njegov plan je da reprezentacija dosegne višu kvalitetu 2008. godine, ali je problem u tome što niti jedan izbornik BiH nije ostao na svom mjestu duže od dvije godine kao i to što je cjelokupna javnost izuzetno nestrpljiva i želi rezultate preko noći.
Dva su osnovna Sliškovićeva problema – igrači i Nogometni savez. “Najveći problem je što niti jednog igrača srpske ili hrvatske nacionalnosti iz BiH ne možete prisiliti da igra za reprezentaciju. To je njegov osobni izbor. Samo oni koji osjećaju BiH kao svoju državu žele igrati za reprezentaciju”, objašnjava Slišković, napominjući da mu smeta to što Hrvatski nogometni savez odmah zove u reprezentaciju one igrače podrijetlom iz BiH koje bi Slišković pozvao. Takav je primjer bio Nino Bule, koji je nakon poziva u BiH reprezentaciju odmah bio pozvan u hrvatsku reprezentaciju. “Bule je odabrao Hrvatsku, odigrao 15 minuta i više nikada nije pozvan u hrvatsku reprezentaciju. On je propao i za nas i za hrvatsku reprezentaciju a propao je i kao igrač”, objašnjava Slišković koji traži više korektnosti između hrvatskog, srpskog i bosanskohercegovačkog nogometnog saveza i predlaže da, “ako jedan izbornik prije pozove nekog igrača, onda više nema uletavanja”.