“Vaš sin je zlatan dječak, ali potpuno netalentiran. Slabo pamti, nema osjećaj za ritam, nema dara za glazbu. Bolje da ga pošaljete u običnu školu”, rekla je majci Valerija Gergijeva ispitna komisija kada ga je, kao sedmogodišnjaka, pokušala upisati u glazbenu školu. Bilo je to u Vladikavkazu, glavnom gradu Osetije, kavkaske države koja je i danas jedna od država Ruske Federacije.

Veselim se što ću nakon New Yorka, Los Angelesa, Pariza, dirigirati i u Zagrebu Ništa mi ne znači to što me zovu Valerijem Velikim i uspoređuju s Petrom Velikim: ja ne želim graditi svoje ime, nego kvalitetu svoje glazbeNakon tih “ohrabrujućih” riječi, Valerij Gergijev nije mogao drugo nego postati jedan od najtraženijih dirigenata na svijetu. S maestrom Gergijevom susreli smo se u ponedjeljak u hotelu “Wiesler” u Grazu, gdje je, iako u jeku turneje i tražen od mnogih novinara, dao intervju Nacionalovim novinarima koji je trajao gotovo jedan sat. U Grazu je te večeri maestro Gergijev imao koncert, a u petak, 27. rujna, očekujemo ga na najznačajnijem glazbenom događaju sezone u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” gdje će dirigirati orkestrom Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga.

Valerij Gergijev generalni je direktor Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu, danas po mišljenju mnogih najboljeg ruskog orkestra, koji je upravo pod njegovim vodstvom doživio preporod, s mnoštvom gostovanja u cijelom svijetu. Gergijev je šef-dirigent Rotterdamske filharmonije, stalni gost Metropolitan opere u New Yorku, utemeljitelj nekoliko glazbenih festivala, redoviti gost Newyorške filharmonije, Bečkih filharmoničara, Londonskog kraljevskog orkestra, Simfonijskog orkestra u Los Angelesu.

U sklopu turneje na kojoj će dirigirati Marijinskim orkestrom u Grazu, Munchenu, Budimpešti, Beču, Mariboru i drugim gradovima izvest će Beethovenov Violinski koncert i Brucknerovu Sedmu simfoniju u Zagrebu.

Rodio se 1953. u Moskvi. Ubrzo su se njegovi roditelji vratili u Vladikavkaz gdje je Valerij Gergijev proveo djetinjstvo. Dirigiranje je studirao u klasi Ilje Musina u Lenjingradu, a sa 23 godine pobijedio je na natjecanju mladih dirigenata “Herbert von Karajan” u Berlinu.

Godine 1988. postao je šef-dirigent opere Kirov, a od 1996. i generalni direktor te kuće koja je 90-ih, nakon političkih promjena u Rusiji, ponovno dobila nekadašnji naziv Marijinski teatar. O njegovu prestižu svjedoče i podaci da je “Philips” svoj najveći diskografski projekt – integralne snimke više od 20 ruskih opera i baleta – povjerio upravo maestru Gergijevu i njegovim umjetničkim ansamblima, a predsjednik Kluba prijatelja Marijinskog teatra je Placido Domingo.

NACIONAL: Što vam znači koncert u Zagrebu? Nakon New Yorka, Pariza, Londona… – Ne vidim nikakvu razliku. To je nova zemlja za mene, otkrit ću nove prijatelje, publiku, novu dvoranu, kulturu i tradiciju. Cijela turneja je vrlo zanimljiva, prvi put idem i u Maribor, a nakon mnogo vremena u Budimpeštu, u Prag nakon 15 godina, to je za mene gotovo turneja nostalgije.

NACIONAL: Glazbeni kritičar umnogome zaslužan za vaš nastup u Zagrebu, Branimir Pofuk, rekao mi je da ste pomalo umorni od velikih razvikanih gradova i dvorana. – Ne volim nigdje provoditi previše vremena, pa tako ni u New Yorku koji je doista veliki grad. Treba imati određeni broj nastupa u New Yorku, Europi, Aziji, naravno, Rusiji. Volim ići u razne gradove u Rusiji, također.

NACIONAL: Za zagrebački nastup izabrali ste Beethovena i Brucknera. Zašto? Poznato je da je vaš omiljeni kompozitor Prokofjev. – Ne samo Prokofjev. Izvodimo mnogo Wagnera, Beethovena izvodim više od 25 godina, još iz vremena kad sam bio jako mlad dirigent, ali Beethovena smo izabrali zato što imamo sa sobom Vadima Rjepina, jednog od najvećih instrumentalista našeg vremena, koji sjajno izvodi Beethovena. U Beču ćemo također Beethovena, a Brucknera u Linzu, na Bruckner festivalu. Veoma volim izvoditi i Mahlera.

NACIONAL: Iako ste rođeni u Moskvi, često govorite o svojim kavkaskim korijenima. Što vam oni znače? – Mnogo. Moji su roditelji živjeli u Moskvi. No njihova kultura, jezik, obiteljske veze, etnicitet, način na koji ljudi žive zajedno dolazi iz kavkaske tradicije i korijena. Moram reći da to definitivno nema veze s kozmopolitskom percepcijom svijeta. Osim toga, moj otac se iz Moskve vratio na Kavkaz, odlučio je napustiti vojnu karijeru jer je bio deziluzioniran, a ni moja majka nije bila pretjerano oduševljena kako stvari idu, bilo je to kratko vrijeme prije takozvanog “otopljenja”, kad je režim počeo manje ograničavati intelektualne slobode. Vratili smo se na Kavkaz 1968. a Hruščov je došao početkom šezdesetih i donio to malo zatopljenje u odnosu na represiju prema umjetnicima.

NACIONAL: Vaša je majka vrlo zaslužna za vaše bavljenje glazbom. – Moji roditelji nisu bili umjetnici, ali su bili vrlo senzibilizarani prema umjetnosti tako da smo mi djeca počeli učiti glazbu u muzičkoj školi. Oboje mojih roditelja osjećali su da je to jako važno, ustrajati u muzičkoj naobrazbi. Da nije bilo njih, da je odluka bila moja, ne bih nastavio. Posebno da nije bilo majke, jer otac mi je rano umro. Ona je nastavila pažljivo ali odlučno inzistirati da naše obrazovanje mora biti bogato, raznovrsno. Bio sam vrlo, vrlo brz u matematici, volio sam povijest, ali apsolutno je njena zasluga da nisam napustio glazbu. Tek kad sam imao 13, 14 godina počeo sam nešto osjećati. Majka je inače bila inženjerka, nije također imala veze s muzikom, ali ju je voljela. Omogućila je i meni i mojim dvjema sestrama ostanak u glazbi i kad je otac umro. Tada nam je bilo vrlo teško, to je bio zapravo najteži trenutak u mom životu do sada.
NACIONAL: Odlazite li i danas na Kavkaz? – Naravno, Kavkaz je fantastično mjesto koje ovih dana doživljava veliku tragediju, sto ljudi je poginulo u lavini i ja ću pomoći koliko god budem mogao. U Vladikavkazu, mjestu u kojem sam odrastao, pokrenuo sam glazbeni festival na kojem je gostovao i Marijinski teatar.

NACIONAL: Poznato je da vas u Vladikavkazu nisu primili u muzičku školu jer “niste bili talentirani”. Kako ste se osjećali? – Pa, možda i nisam talentiran… Uopće nisam bio pogođen, imao sam sedam godina i više sam volio sport. Pitali su me da ponovim ritam, vrlo elementaran, bio mi je dosadan, pa sam ga malo “unaprijedio”. Ali osobina moje obitelji bila je da, ako u nešto vjeruje, ne da se lako zaustaviti. Osim toga, mislim da je teško utvrditi je li dijete muzikalno, to se ne može znati sa sedam godina.
NACIONAL: Kakvog se života u socijalizmu sjećate? – Bio je to vrlo dobar život. To nije bio najbolji sistem ikad stvoren, ali sigurno bolji od mnogih drugih. Imali smo fantastičnu naobrazbu, na televiziji stalno filmove, jedan bolji od drugog, klasična glazba stalno, balet, Ulanova, Semjonova, Boljšoj tatar, Kirov, odlične produkcije, filmovi o dirigentima. Kultura je bila “a must”, i ne na visokom, nego nevjerojatno visokom nivou. Nije bilo mnogo pop zabave, i nije bilo uopće reklama, u moj mozak nije bilo ulijevano tako mnogo smeća. Danas ljudi vide 200 reklama na dan, prisiljeni su zapamtiti imena paste za zube, a zašto bi se toga sjećali? Ja volim dokumentarce o prirodi, znanstvenicima, ali svaki čas ih prekidaju reklame i to me strašno iritira. Problem sa socijalizmom je bio da ideja nije bila tako loša, ali je materijalizacija ideje postajala sve nakaznija. Brain washing, propaganda je bila problem, ali nasuprot tome bila je mogućnost fantastične naobrazbe. I nije čudo da smo imali Boljšoj i Kirov, Ermitaž, bila je to stvar nacionalnog ponosa. Sve je to kvarila propaganda, kao što je kapitalizam iskvaren još moćnijom stvarima. Opet imate “krokodile” i one koji bivaju pojedeni.

NACIONAL: Jeste li osobno imali problema u socijalizmu, jeste li željeli, kao glazbenik koji obećava, otići na Zapad , a to vam nije bilo dopušteno? – Nikad nisam želio napustiti svoju zemlju, nisam o tome razmišljao ni sekundu. U svojoj zemlji imam majku koja najveći dio vremena provodi sa mnom, otkad sam pozvan u Lenjingrad, tadašnji teatar Kirov, gdje sam najprije bio asistent a ubrzo dobio posao kao dirigent, bila je možda zabrinutija za mene nego za moje dvije sestre koje su bile dobro udane, imale obitelji, a ja sam vrlo mnogo radio. Isprva i nisam imao mnogo šansi biti pozivan van, bio sam u Istočnom Belinu, pobijedio na Karajanovu natjecanju, ali prvih sedam, osam godina nisam išao u zapadne zemlje. Hvala Bogu da sam bio u teatru i da sam mogao učiti. Mislim da ne bi bilo tako dobro da sam stalno negdje bio gost dirigent. Ako želite naučiti neku stvar, morate se koncentrirati. Isprva mi to nije bilo jasno, ali tako se razvio kod mene osjećaj za poštovanje ruske tradicije, ruske opere, koji u početku nisam imao. Ruska simfonija bila je moj prvi interes. Naravno, volio sam Čajkovskog, Šostakoviča, Prokofjeva, Musorgskog mnogo prije nego što sam počeo dirigirati njihove opere, ali kad sam došao u situaciju da postanem odgovoran za operu, počeo sam je sve više i više proučavati. Naravno da je dobro dirigirati “Don Giovannija”, i ja ga dirigiram u Salzburgu, u Sankt Peterburgu, Tokyju. Uživam u Wagneru, davali smo šest njegovih opera, ali ja imam posebnu odgovornost prema “Onjeginu”, “Pikovoj dami” i mislim da to prilično dobro radim.

NACIONAL: Kako se osjećate kad vas zovu “Valerij Veliki”, povlačeći paralelu s Petrom Velikim i onim što je učinio za Sankt Peterburg. – Ne osjećam ništa… Ne mislim da sam sve ove godine radio da bih bio prepoznatljiv na nekom mjestu, no općenito mislim da kao dirigent imam neku prepoznatljivost: vrlo strogu artističku organizaciju. Ne želim više “skakati” s jednog mjesta na drugo kao što sam činio prije deset godina. U jednoj sam sezoni dirigirao s 20 ili 25 orkestara, sada dirigiram sa šest-sedam. Ne mislim da gradite mnogo ako stalno mijenjate, možda gradite svoje ime, ali ne kvalitetu, ona tako nužno slabi. Sada preferiram raditi s istom grupom muzičara duže vrijeme, oni me razumiju a ja apsolutno nemam problema da im prenesem muzičku poruku koju želim. Ponekad je dovoljno da ih pogledam, i ne trebam im ponovo i ponovo objašnjavati. To je luksuz i privilegija za mene. Ponešto i propuštam, ali treba napraviti izbor.

NACIONAL: Navodno je trenutak kad ste postali šef-dirigent Marijinskog teatra bio najvažniji u vašem životu. Je li to točno? – Umjetnički, jest. Neki ljudi misle, ako ste imenovani u New Yorku, da je to “veliko”, važno, ali da u drugim gradovima to nije tako. Ali ja mislim da nije mjesto ono što vas čini velikim, nego vi možete načiniti mjesto velikim. U mom slučaju Peterbug je totalno važan za svjetsku kulturu, svatko voli Stravinskog, Musorgskog, Prokofjeva, Rimski-Korsakova i Skrjabina koji je neiscrpan, i druge. I mnogi drugi koji su bili važni posjetitelji Sankt Petersburga u tom su gradu bili su odlično primljeni, Beethovenova Missa solemnis bila je premijerno tu izvedena. Berlioz, Verdi, Mahler, Debussy, Richard Strauss, Schonberg, praktički svi, imali su fantastičan uspjeh u Peterburgu. Da ne govorimo o baletu, koji je možda najveći, a tu je i književnost, film, poezija, filozofija, veliki muzeji, fenomenalna arhitektura. Ali istina je da je to “teška” zemlja, imala je gadan razvoj potkraj 80-ih i početkom 90-ih.

NACIONAL: Zašto? – Život je bio nesiguran, kriminal se povećao. Kultura je mnogo trpjela, ali smo se odupirali i zaista mnogo, mnogo radili.

NACIONAL: Govori se da je zahvaljujući vama Marijinski teatar ponovno procvao, da ste ga učinili najboljim u Rusiji. Što je to konkretno značilo, što ste činili? Ponekad kažu da ga vodite autokratski. – U artističkim nastojanjima, da. Ali ne izbacujemo ljude s posla, ne kažnjavamo ih, podupiremo ljude koji već dugo ne plešu, ne pjevaju, ne nastupaju. Da ljudi ne vole moj Marijinski, ja ne bih tamo ostao. I da oni mene ne vole, baš nimalo ne bi ostali. Imamo operu, balet, orkestar, zbor, tehniku. Imali smo stotinu produkcija u zadnje tri godine. Ne možete nas uspoređivati s kućama iz inozemstva jer prije desetak godina plaće naših umjetnika totalno su pale, a ime nam je bilo sve slavnije. Tada je nekoliko filmova snimljeno o nama, turneje i zarada se povećala. Prije 10, 15 godina Rusija je izgubila mnoštvo muzičara, no mi ćemo uskoro postati zemlja u kojoj se dobro živi. Putin je donio osjećaj stabilnosti, stabilnost stvara povjerenje, povjerenje vam omogućuje planiranje.

NACIONAL: Radite mnogo stvari u isto vrijeme. Što vam daje snagu? – Rekao bih, moja obitelj u kojoj sam rođen i moja vlastita obitelj koju sam sam stvorio. Moja majka i dvije sestre uključene su u moj rad, cijela je obitelj usredotočena na mene, majka, sestre, supruga. Imam sinove koji rastu, i ponekad bih želio iz kuće maknuti televizore, da im bude donekle onako kao meni u mom djetinjstvu. Ako imate neki dar, morate ga čuvati. Ako niste usredotočeni na njega, možete ga izgubiti. I neke od mojih sposobnosti možda su se izgubile, jer moj rad je koncentriran na Marijinski teatar. Mogao sam naučiti neke nove opere, simfonije. Ali ja ne mogu nastupati tako, s visine, kao, ja sam muzičar, iznad vas, za vas me nije briga, izgubite plaću, umrite, idite… Ne mogu se tako ponašati, pogotovo ne u Rusiji.
NACIONAL: Imali se i imate mnoge pozive iz inozemstva. Možda sad, kad je Marijinski teatar uspio, mislite na sebe? – Apsolutno ne, ni sekunde nisam mislio da se drugdje trajno smjestim.
NACIONAL: Navodno, možemo očekivati da ćete u Zagrebu 2005. dirigirati jednim filhamonijskim koncertom. – Ne znam, možda je to neki poziv koji još nismo pogledali.

NACIONAL: Budući planovi, karijera? – Riječ karijera nije mi u mislima. Karijera bi bila postati predsjednik Rusije, ali ja ne želim postati predsjednik Rusije. Želim podržati predsjednika Rusije da učini ovu zemlju boljom. Želim donekle promijeniti život u našem gradu, to je moj plan. Prilično ambiciozan. Izgraditi kulturni centar, vrlo velik, poput najdinamičnijih centara, npr. oko Metropolitan opere.