Pero KvesićPeru Kvesića neki opisuju kao “veliko dijete”; drugi mu, sasvim obrnuto, iz biografije i danas najviše pamte djelovanje na “zajedničkim ciljevima” sa Stipom Šuvarom u vrijeme “Bijele knjige” početkom 80-ih; treći ga se sjećaju kao autora književnog hita iz 1975., proze u trapericama “Uvod u Peru K.”; četvrtima je najbliži kao urednik u zagrebačkom magazinu Erotika u njegovo zlatno doba druge polovice 80-ih kad se prodavao u 300.000 primjeraka.

Naslov moje prve knjige bio je 'Uvod u Peru K', a podnaslov ove nove mogao bi biti 'Zreli Pero K.': mnogima će biti ugodno otkriće kad vide da netko tko pati od blagih kostobolja može biti u erotskom smislu mladacOve posljednje najmanje će iznenaditi upravo izišla knjiga Pere Kvesića “Uspomene urednika erotskog magazina” (Naklada Zoro Zagreb – Sarajevo) u kojoj glavni junak tih priča, urednik u erotskom magazinu, ulijeće iz avanture u avanturu (seksualnu), detaljno opisanu, donekle bizarno zamišljenu, često stvarnim događajima inspiriranu.

S Perom Kvesićem (52) razgovarali smo o nastanku “Uspomena urednika erotskog magazina” i prosvjetiteljskim danima magazina Erotika; o tome je li život urednika “prostog” magazina nužno seksualno superioran; dobu Kvesićeve najveće popularnosti u doba izlaska “Uvoda u Peru K.”; odnosu sa Stipom Šuvarom te dosljednom prešućivanju njegova opusa i imena od 1990.

NACIONAL: Zašto ste napisali knjigu “Uspomene urednika erotskog magazina? – Recimo da sam ja čovjek koji voli pisati. Pisac. Glavnina te knjige napisana je početkom devedesetih godina, kada sam ostao bez posla u Vjesniku i bez izgleda da igdje drugdje nađem novi, te sam imao vremena na pretek. Počela je moja desetogodišnja nezaposlenost, imao sam mnogo slobodnog vremena za prisjećanje o svemu što je bilo i razmišljanje o svemu u čemu sam se našao i što me očekivalo.

NACIONAL: Posao bez kojeg ste ostali bilo je uredničko mjesto u magazinu Erotika. – Preciznije rečeno, bio sam urednik u “Vjesnikovoj press agenciji”. To je bio dio Vjesnika u kojem sam radio šest, sedam godina, koji je izdavao spektar izdanja od kojih je magazin Erotika za neke ljude bilo najpoznatije. Također smo izdavali kriminalističke romane “Trag”, znanstvenu fantastiku “Sirius”, stripove, “Alana Forda”. Tako sam ja – među ostalim – godinama sjedio kao jedan od urednika Erotike, radio svašta, pisao članke, uređivao razne priloge, opremao tekstove i, naravno, objavljivao svoje erotske priče.

NACIONAL: Kakve reakcije očekujete, osobito s obzirom na slobodne seksualne scene? – Očekujem dvije vrste reakcija. Jednu od onih koji su čitali “Peru K.” i druge moje knjige, koje su im ostale u dobroj uspomeni. Od tog vremena promijenili su se i oni i ja. Naslov moje prve knjige bio je “Uvod u Peru K.”, a podnaslov ove nove mogao bi biti “Zreli Pero K.” ili “Pomalo ocvali Pero K.”. Oni koji me ne znaju vidjet će da su priče tečno napisane, a teme su ili sami proživljavali ili priželjkivali; ugodno otkriće može im biti da netko tko pati od blagih kostobolja može biti u tom smislu mladac.

NACIONAL: Glavni lik knjige, urednik, i sam je sudionik burnih erotskih pustolovina, a sugerira se da su se stvarno dogodile. Što se doista dogodilo? – Život jest inspiracija, ali ako tražite čistu faktografiju – to se nije baš tako dogodilo. Drugim riječima, sve se to zaista dogodilo, jer bogatstvo života je neiscrpno, ali kome, kada i gdje, to je već drugo pitanje. Možda čak ponešto i meni.

NACIONAL: Urednik iz knjige javlja se recimo na oglase u Erotici, što ga odvodi u erotske pustolovine. Jeste li vi osobno to činili? – Evo slučaja kada sam se javio na jedan oglas. Rubrika oglasa je bila možda najpopularnija rubrika u magazinu i na tome se ozbiljno radilo, pazeći na diskreciju oglašivača. Pratili smo koliko je bilo oglasa na pojedinu temu, i u omjeru koji su pokazivali ti oglasi pokušavali smo uređivati sam časopis, zaista prema zainteresiranosti čitatelja za pojedini oblik seksualnog života. U jednom trenutku djevojka koja se brinula o šiframa i prosljeđivanju odgovora počela se žaliti po redakciji: “Dosta mi je tog oglasa…. već sam poslala na njega osam stotina odgovora i još stižu!” Tog oglasa se sjećam i danas, bio je vrlo jednostavan: “Starija žena, bujnih grudi, materijalno situirana, traži mlađeg dečka…” Počeli smo s vicevima u redakciji, u smislu – zamisli njih osam stotina kako stoje ispod balkona i svi viču: “Mama!” Meni vrag nije dao mira i napisao sam joj pismo, službeno, na memorandumu poduzeća, predstavio se, napisao da znamo da je dobila mnoštvo odgovora i da bi naš novinar s njom rado razgovarao. Vrlo ljubazno je odgovorila da nije zainteresirana za bilo kakav kontakt s nama…

NACIONAL: Jeste li otkrili na što su se u oglasu dečki “lijepili”? – Gospođa je razumjela što nas zanima. Napisala je otprilike ovako: “Osamdeset posto odgovora bilo je od onih koji su bili zainteresirani za dio oglasa koji navodi ‘materijalno dobro situirana’. Oko 15 posto bilo je iskreno erotski zainteresiranih, onih koji su ‘pali’ na ‘bujne grudi’, a pet posto su bili manijaci svih vrsta.” A gospođa je vjerojatno bila zainteresirana da jedanput u životu proba zabranjeno voće, vjerojatno je očekivala da će dobiti pet, šest pisama, da će odabrati jedno, potajice nestati jedan vikend i doći kući smirena za cijeli život. Ali osam stotina odgovora… to je pokazivalo da je tadašnje društvo došlo u ozbiljnu krizu.

NACIONAL: I iz ovih priča vidi se da su erotski oglasi bili vrlo vitalna rubrika, često im se u njima vraćate. Kakvih je oglasa bilo najviše? Jesu li bili čedniji nego današnji? – Nisu, izlazili su na dvadesetak stranica u svakom broju i tražilo se sve osim koza i konja, djece i leševa. No najčešće bi se svelo na ono – žene odmah, u raznim formama. Ili obrnuto, iako su žene kao oglašivači bile nešto sramežljivije. I danas pamtim jedan “swingerski” oglas, on mi je doista “proširio vidike”. Nekim pukim slučajem “upao” sam u prepisku dvaju parova, gdje muškarac kaže da “ne bi slao svoju sliku jer mu trenutačno fale dva zuba”, ali da će poslati sliku žene. I šalje sliku žene, mlade cure u ranim dvadesetim, u dimijama, iz rupca joj se vidi samo lice, s djetetom na koljenima, u pozadini zid obojen “valjkom” s ornamentom, sve sirotinjsko da ti pamet stane. Da me netko pitao bi li se oni javili kao “swingeri” na oglas, nikada mi to ne bi palo na pamet. Da me netko prije toga pitao kako zamišljam tipičnu sliku “swingera”, rekao bih – dobrostojeći “young executives”, ljudi koji su vidjeli svijeta… Ma brus! Najviše je, mislim, bilo ovih koji su živjeli u vrlo skučenim okolnostima, jer statistički ih je bilo najviše. No kad već razgovaramo o mašti i stvarnosti, o predstavama koje ljudi imaju i stvarnom stanju, ne zavaravajmo se – urednik erotskog magazina može imati dosadniji život od trgovačke pomoćnice.

NACIONAL: U to vrijeme, pa i danas, bili ste poznati po svojoj prvoj knjizi, zbirci pripovijedaka “Uvod u Peru K.”, poslije objavljenoj u još dva izdanja. Kako objašnjavate njezin uspjeh? – Objavljivao sam te priče u novinama i časopisima. Dok sam godinu dana živio u Americi, moji prijatelji na čelu s Inoslavom Beškerom i Marojem Mihovilovićem odlučili su ih objaviti kao knjigu, što sam ja za drugo i treće izdanje neznatno prepravio u prvom redu promijenivši samo redoslijed priča. Knjiga je opisivala nas, marginalnu buntovnu mladež, zapravo oporbenjake tadašnjem društvu, i reklo bi se da je dobro opisala to vrijeme i jednu životnu orijentaciju među mladima, više po svom duhu nego izrijekom. I danas mi ljudi znaju reći: “A, vi ste onaj Pero K.! Vaša mi je knjiga u jednom trenutku mnogo značila!” No to se ponovilo i s nekim drugim knjigama. Recimo, mnogi i danas na isti način pamte roman ”Što mi rade & što im radim” koji je izlazio u nastavcima u Poletu. Priče iz “Uvoda u Peru K.” počeo sam objavljivati krajem 60-ih, a knjiga je objavljena 1975. Godine 1990. knjigu je izdala Mladinska knjiga u vrlo velikoj nakladi, računajući na jugoslavensko tržište, ali kako se tržište odjednom smanjilo, knjiga se prodavala dugo, čini mi se da su zadnji primjerci prodani tek nedavno. No ta knjiga, kao i moje ostale, uglavnom se ne može naći u antikvarijatima, što mi je kao piscu kompliment, jer zaključujem – oni koji imaju knjigu, ne žele je se riješiti!

NACIONAL: Jeste li sami bili svjesni onog novog što je donosila “proza u trapericama”, pa i Pero K.? – Nisam tada znao da pišem “prozu u trapericama”. Da sam znao, vjerojatno bih se ukočio od strahopoštovanja i ne bih napisao ništa. Ja sam jednostavno pisao onako kako bih sam volio čitati, a kako toga što bih volio nije bilo odviše, ili ja nisam znao za to, preostalo mi je samo da to sam ispišem. “Onako kako mi se sviđa” značilo je pisati tako da djeluje prirodno, blisko, uvjerljivo, a takve su bile i teme, svakodnevne, gotovo banalne, a jedna od bitnih bila je ljubav i seks, kako naći partnera i kako ga se riješiti. Do tada sam bio pročitao “Čangija” Alojza Majetića, “Glasam za ljubav” beogradske spisateljice Grozdane Olujić, “Lovca u žitu”. Slamnigova “Bolja polovica hrabrosti” bila je također izišla, ali ja je nisam čitao, a i inače mislim da nisam pisao ni pod čijim utjecajem.

NACIONAL: No, na iznenađenje mnogih, taj “buntovni marginalni omladinac” se početkom 80-ih počinjete baviti politikom, sredinom 80-ih odani ste sljedbenik Stipe Šuvara. Danas vas mnogi pamte po sudjelovanju u projektu “Bijela knjiga”, partijskom dokumentu u kojem su se osuđivali svi kulturnjaci koji nisu bili na liniji… – Ovim pitanjem otvarate Pandorinu kutiju u koju ja ovom prilikom radije ne bih ušao. Radije bih pričao o svojoj novoj knjizi, jer to je dobra knjiga i zaslužila je da ljudi o njoj čuju. Ali kad ste već navrli… To da sam bio “odani sljedbenik Stipe Šuvara” – Stipe Šuvar bi se na to grohotom smijao. Ja se jesam u jednom razdoblju života zalagao za iste ciljeve kao i on, i danas on kao osoba ima moje najdublje poštovanje, mislim da bi nam svima danas bilo bolje da on nije marginaliziran kao što jest, ali “odani sljedbenik” je vrlo daleko od istine. Moje početno idejno usmjerenje, od kojega je mnogo ostalo i danas, moglo bi se opisati kao mješavina urbanoga, građanskoga, hipijevskog i šezdesetosmaškog. Za mene kao takvoga Stipe Šuvar i, recimo, Goran Babić bili su dugo vremena bauci. Početkom osamdesetih izabran sam u tadašnju Komisiju za idejni rad Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, popularno Ideološku komisiju, kojom je predsjedao Stipe Šuvar, ali ni danas ne znam je li me netko ubacio da njemu napakosti ili je to on sredio – jer on je takav čovjek – da mu ne bude dosadno.

NACIONAL: No očito vas to nije jako potreslo, jer odjednom evo vas dvojice kako radite na “istim ciljevima”. – Moram priznati da je to i mene iznenadilo. Premda to u stvarnom životu nije bilo ni izbliza tako jednostavno ni “preko noći”, može se ukratko opisati. Dakle, u početku sam bio član novinskih redakcija kojima je bila skoro pa sveta dužnost biti u oporbi i opatrnuti Šuvara svakom prilikom. No kako je moje životno pravilo “upoznaj protivnika da bi ga mogao nadigrati”, nađi mu slabe točke, dosta sam vremena potrošio da bih dokučio “enigmu Šuvar”, što Šuvar zaista jest. I u vrijeme kada sam već bio tajnik Društva književnika Hrvatske, sa zaprepaštenjem sam otkrio – pa čovjek je u pravu! On je bio na dobrom putu, a mi ostali smo kenjuckali sa strane.

NACIONAL: Kako ste mogli sudjelovati u nečemu poput “Bijele knjige”? – Onima koji misle da mi se to ne može oprostiti, njihov problem. Što je ta takozvana “Bijela knjiga”? Ništa drugo nego “clipping service”. O čemu ona govori? Zapravo dobrim dijelom o onome što bi se danas nazvalo “govor mržnje”. Ima li danas ikoga tko ima išta protiv “clipping-servisa” ili tko bi otvoreno zagovarao “govor mržnje”? Teško bi ga bilo naći. Problem je onih koji danas pokušavaju shvatiti gdje se nalazimo, a imaju potpuno pogrešne predstave o jednoj od značajnijih epizoda koje su do toga dovele. Ono što se danas zna o tome tek je interpretacija onih koji su nadvladali. Tada su se sukobili Šuvar i Mika Špiljak, a struja kojoj sam pripadao izgubila je. Ishodom tih političkih previranja izbačen sam iz Društva književnika i tri godine bio nezaposlen.

NACIONAL: Pa ste se našli u Erotici, kao i mnogi tadašnji novinari. Samo su oni bili, recimo, nacionalisti, a vi ste bili kao poznati ljevičar i partijac. – Hm, hm… I to kako sam bio “partijac” nije baš tako kako zvuči. Bio sam ljevičar, čak bi se moglo reći i marksist, što sam donekle i danas, ali u Partiju sam ušao kasnije nego većina ostalih koji su u njoj bili. Postao sam glavni urednik Poleta iako tada nisam bio član Partije. Isto tako sam iz nje izišao prije nego većina onih koji su danas “stupovi društva”, negdje sredinom osamdesetih. Osamdeset i pete sam jednostavno prestao plaćati članarinu, što je po statutu značilo da me se nakon tri mjeseca briše iz članstva. Kako sam morao jesti, prihvatio sam posao u Erotici.

NACIONAL: Erotika je trebala biti kazna, no kraj 80-ih je zapravo bio njeno veliko doba. Tiraža je bila 360.000 primjeraka, mnogi ugledni ljudi davali su vam intervjue. Postojalo je veliko tržište, jasno, ali ipak je bila riječ o fenomenu. Kako ga danas objašnjavate? – Duga priča. Zapadna je civilizacija od 1945. do 1950. doživjela nešto što se zvalo “baby boom”. Generacija “baby booma” uspjela se nametnuti cijelim društvima. Modu, glazbu i drugo, stil života i životne vrijednosti koji su se izmjenjivali u zapadnim državama nakon Drugog svjetskog rata, sve je to zapravo pratilo biološko odrastanje “baby boom” generacije. Minica se pojavila u trenutku kad su ta djeca sazrela i kad su djevojke imale najljepše noge. Kad su postale malo deblje, kad su im se noge malo pokvarile, počela je maksi-moda. A kad su ušle u srednje godine, moda je postala vrlo tradicionalna.

NACIONAL: Vratimo se erotskim magazinima i Erotici. – Naravno, može se povući paralela između sazrijevanja te generacije i erotskih magazina. Pornografija je nešto drugo, ona je oduvijek postojala u nekoj formi, marginalna, prikrivena, prezrena itd. Pojavljivanje erotike u javnosti kao prihvaćenog fenomena, kao nečeg što će čitati uvaženi članovi društva i držati na svom stoliću za čaj, dogodilo se onoga trena kad se ta generacija počela baviti seksualnim problemima, ali i kad je sazrela i počela zauzimati svoje mjesto u društvu. Tada je izborila pravo javnosti za te sadržaje. Prvi seksualni magazini u bivšoj Jugoslaviji, potkraj 60-ih, bili su Adam i Eva i još neki manje poznati, a poslije Erotika. Oni su zapravo imali u prvom redu prosvjetiteljsku ulogu iznoseći čega sve u spolnosti ima, kako se to radi i slično. To je bilo potrebno onima od oko dvadeset godina koji su tek ulazili u svijet seksa, ali i starijima koji su naknadno otkrivali da u seksu ima više od onoga što su oni do tada smatrali. Taj je tisak, bez obzira na to jesu li ti prilozi bili kvalitetni ili ne, obavio funkciju narodnog prosvjećivanja. Osim pukog prosvjećivanja, erotski tisak je djelovao i poticajno – ljudi, bavite se ovime čime vas podučavamo! A to je bila poruka koju su mnogi, osobito mladi, jedva čekali. Neke stvari unutar seksualnog ponašanja koje su prije tog vala, rekao bih čak, bile nepoznate ili smatrane nastrane i perverzne, poslije toga su postale opće mjesto seksualne kulture. Danas je taj razlog izgubljen, jer stvari koje su onda bile otkrića sada su opća kultura. Time je zapravo onakav erotski tisak izgubio razlog postojanja.

NACIONAL: Tako ste vi, početkom 90-ih, drugi put ostali bez posla. – Cijeli Vjesnik je, onakav kakav je bio, propao. Cijela generacija novinara otjerana je s posla, pa je to i mene zahvatilo, a kako mi se vukla prethodna aureola koja nikako nije bila popularna u tada nastalom režimu, opet sam desetak godina bio bez posla i mogućnosti objavljivanja. Tad sam napisao gomilu priča s poveznom niti glavnog lika, urednika erotskog magazina. Neke sam izdvojio u ovu knjigu, a preostalo ih je dovoljno da bih u mjesec dana mogao prirediti i nastavak… Naravno, tih deset godina nitko ih nije htio tiskati, imao sam pregadno ime, ali kako čovjek koji piše ne voli da mu napisano stoji u ladici, radio sam svoje male “samizdate”, koje sam dijelio prijateljima za rođendane i u sličnim prigodama. U zadnje dvije godine izišle su mi tri knjige, dosta dobro primljene. “Rent-a-car express” u 800 primjeraka rasprodan je za dva mjeseca, a druga, “Kasandrine slutnje”, prošla je neprimjetno. Očekujem da će se o ovoj više čuti.

NACIONAL: Zašto? Ne bojite li se da je i nju pomalo pregazilo vrijeme, kao i Erotiku koja ju je inspirirala? – Inspiracija je život, Erotika je tek dio tog života, a život još nije pregazilo vrijeme. Očekujem da će knjiga biti dobro prihvaćena jednostavno zato jer je to dobra knjiga u kojoj sam i sam uživao pišući je. Ako je meni knjiga pružila zadovoljstvo pisanja, očekujem da ima dovoljno ljudi sličnih meni do kojih će knjiga doprijeti.