Mladi glumac Jasmin Telalović kao Janko Polić Kamov i Suzana Brezovec kao njegova KittyMladi glumac Jasmin Telalović kao Janko Polić Kamov, tragični lik hrvatske književnosti koji je sa 24 godine umro u barcelonskoj bolnici za nepoznate strance Santa Cruz te spušten u zajedničku grobnicu, i Suzana Brezovec kao njegova Kitty, “Ciganka”, “crna ljubav”, “divlja ljubav”, “krvava ljubav”, “pršteći blud” iz njegovih pjesama i jedan od razloga njegove prerane smrti – utjelovit će u petak, na premijeri predstave “Kamov, smrtopis”, jednu od potresnih priča hrvatske književne povijesti.

Predstavu koju će neki nazvati blasfemičnom, jer glumci će u 52 evergreena i hita hrvatske zabavne glazbe zadnjih 50 godina – s ponešto aranžerskog crnila – otpjevati i otplesati životnu tragediju velikog književnog talenta Janka Polića Kamova, režira Branko Brezovec.

”’Kamov’ kao musical? Prokleti pjesnik pjeva ‘Odvest ću te na vjenčanje’? Moguće, zašto ne! Činjenica da se drama lako prebaci u musical došla je iz ideje da je ‘Kamov, smrtopis’ komad o ukletim pjesnicima, dakle, ipak, jednoj mistifikaciji hrvatske književnosti. Kamov je bio izniman talent, ali činilo mi se da priča o hrvatskim književnicima koji su umirali od gladi ima i svoje naličje. Predstava mijenja, ili barem želi promijeniti sliku o Kamovu, u svakom slučaju suprotstavlja se kanoniziranoj, patetiziranoj slici o Kamovu, prema kojoj se i Šnajder odnosi pomalo sa strahopoštovanjem. Ne umanjujući Kamovljevu beskompromisnost, pokušavamo ga depatetizirati, pa pokazujemo da ono što ga pokreće nisu metafizička pitanja spasa, nego ljubavna, a kad dođeš do ljubavi, prvo što ti pada na pamet je musical”, kaže Brezovec.

Rekao nam je to o svom uprizorenju drame redatelj Branko Brezovec u pretpremijernim danima svog spektakularnog viđenja Šnajderova komada nastalog prije više od 20 godina. Uz scenografiju Željka Zorice, kostimografiju Doris Kristić, glumce Suzanu Brezovac, Natašu Dorčić, Galliana Pahora, Pjera Meničanina, Filipa Nolu, Zorana Čubrila, Petra Leventića, Daniela Ljuboju i druge, u ulozi pjesnika, romanopisca, dramatičara, divljeg buntovnika, uhićenika zbog uličnog protestiranja protiv Khuena Hedervaryja i odbačenog ljubavnika, europskog lutalice koji se nada da će tako prestati misliti na Kitty, za života neshvaćena pisca, nastupa Jasmin Telalović. “Ima ogromne oči i ovolike podočnjake… ma, pravi Kamov”, kaže Brezovec.

“Ovo je ‘Kamov’ nove generacije. ‘Kamov’ nam je i danas važan jer je to drama o slobodi, koja se ne može namiriti, jer nije namirnica kvarljiva u vremenu”, rekao nam je o razlozima stavljanja drame na repertoar sasvim kratko, ali u svom stilu Slobodan Šnajder, ravnatelj ZeKaeM-a i autor drame “Kamov, smrtopis” nastale krajem 70-ih.

“Inzistiram na depatetizaciji, jer cijela se struktura života možda u vrijeme početka stoljeća mogla braniti. Danas, u doba sveopćeg zaborava, ne može. Da netko takvim patosom grebe po životu, čini se danas pretjeranim. Često čujemo da je Kamov ‘umro od gladi’. Ali deset dana prije toga još je pisao pisma, pušio duhan, bio posvuda. Ljudi ne umiru od gladi za deset dana.”

Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama blizu Rijeke. U mladosti je doživio smrt dviju sestara, oca, majke i brata Milutina. “Lišen svih obzira i imun od svih moralnih i socijalnih konvencionalnosti, mogao je sve ove smrti podnijeti bez mistike i sentimentalnih impresija”, napisao je njegov brat Nikola Polić. Djetinjstvo, započeto u dobrostojećoj i kultiviranoj obitelji, prošlo mu je u sjeni financijske propasti oca. On je bio vlasnik nekoliko brodarskih kompanija dok ga vezanost s jednom đenovskom tvrtkom nije 1902. povukla u propast. U početku silno religiozan, Janko Polić postao je gorljivi ateist, izazivao je sukobe u školi iz koje su ga izbacili, a roditelji su ga upisali u ultraklerikalni jeziutski Ožegovichianum. Izbačen i odande putovao je s glumačkom trupom, dva mjeseca prodavao šivaće strojeve Singer, a zatim se vratio roditeljima koji su se u međuvremenu, osiromašeni, odselili u Zagreb. Godine 1905. počeo je pisati “Psovku” i “Ištipanu hartiju”. Uz financijsku pomoć brata Vladimira 1906. putovao je u Veneciju posjetiti brata Milutina i počeo pisati “Isušenu kaljužu”. Te godine nazvao se “Kamovom”, prema imenu Kama, sina kojega je otac Noa prokleo, i proglasio to svojim “programom u književnosti”. Objavio je u Zagrebu četiri knjige. Putovao je u Italiju, Francusku i Španjolsku. Imao je problema s novcem, ali je cijelo vrijeme putovao i pisao. Dana 8. kolovoza umro je u bolnici za nepoznate strance Santa Cruz. Tadašnji austrijski konzul izvijestio je njegovu obitelj da je umro od infekcije abdomena, a poslije je to pretvoreno u mit o smrti od gladi, odnosno na barikadama.

Katarinu Radošević, dvije godine mlađu od sebe, sestru svog prijatelja Mije Radoševića, upoznao je 1900. Ona je postala “Ciganka” Kitty iz njegovih pjesama, “gola nezakonska ljubav” kojoj svojim tipičnim patosom kaže “tvoje su noge išarane i masna je kosa tvoja”. Njihova je ljubav “kaos”, a “bol će biti grozna pjesma naša”.

Dogodilo se, naime, da iako je Katarina Radošević voljela Kamova, nakon financijskog sloma njegove obitelji udala se za Kamovljeva najboljeg prijatelja iz mladosti, Matu Malinara, i tako postala Katarina Malinar. Kako dalje piše proučavatelj Kamova Mladen Urem, s njim je imala dvoje djece; jedno od njih je sin Anđelko Malinar, kasniji bliski Krležin suradnik.

No Mladen Urem ide i dalje, pa na temelju višegodišnjih proučavanja pretpostavlja da Kamovljevi stihovi o njihovu “nezakonskom djetetu” (“i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete”) imaju i stvarnu podlogu. Nezakonito dijete Kamova i Kitty, po njegovu mišljenju, bila je slavna i lijepa Dora Maar, za koju se uvijek znalo da je dijelom Hrvatica, nadrealistička pariška slikarica i fotografkinja. Još je poznatija kao dugogodišnja ljubavnica i model Pabla Picassa, njegova “žena sa zelenim noktima”, atraktivno lice u pariškim umjetničkim krugovima, a zatim i “žena koja plače”, kad se on udaljuje od nje. Urem, dakle, smatra da “Maar” nije skraćenica od Marković nego Malinar, a da je djevojčica završila kao posvojena kći arhitekta Theodora Markovića i Francuskinje Julie Isevoisin upravo zato što je sam Theodor Marković bio polubrat Janka Polića Kamova, odnosno, nezakoniti sin njegova oca. Pruža za to mnogo indicija, no čini se da ova tajna još traži svoje pravo objašnjenje.

“Kamov, smrtopis” u režiji Branka Brezovca prva je Šnajderova predstava koja će biti izvedena u Zagrebu nakon 13 godina: naime, njegov “Bauhaus” u režiji Paola Magellija odigran je premijerno 18. siječnja 1990. u ZeKaeM-u, a kao politički nepodoban Šnajder nije izvođen za vrijeme HDZ-a. Šnajder je autor 15-ak drama, među kojima “Hrvatskog Fausta”, “Nevjeste od vjetra” i drugih. Brezovec se prisjeća da ga je već u prvoj, Ristićevoj postavi Kamova, koji je u predstavu uveo pet glumaca za Kamova i pet za Kitty, nervirala Kamovljeva samoživost i patetika. Revolucija je u Ristića bila naglašenija, pa Kamov završava sa zastavom u ruci.

“Ima raznih smjerova objašnjenja – zašto Kamov danas, i zašto kao musical. Jedan je taj što se Šnajdera uvijek predstavljalo kao maksimalno intelektualnog autora nečitljivih i neizgovorljivih drama, a moram priznati da su se i meni činile dosta nescenične… Sad mislim da je Šnajder odličan pisac musicala, da svi njegovi komadi mogu biti musicali, a možda i da su ga hrvatski redatelji očitavali u krivom svjetlu”, rekao je Brezovec.

“A kad jednom ugledate Kamova kao musical, vidite kako zapanjujuće ‘naliježe’ na matricu ‘Moulin Rougea’. Ponavljaju se dramske strukture: Kamovljeva vođu glumačke družine Protića vidimo kao vođu kabareta u ‘Moulin Rougeu’, Kitty se lako pojavljuje kao Nicole Kidman, Kamov kao pisac kojega glumi Ewan McGregor, Kamovljev brat Vladimir kao grof… A ako su se tamo pjevali svjetski hitovi s kraja 20. stoljeća za radnju s kraja 19., i mi smo izmiješali vremena i za nešto što se događalo krajem 19. i na početku 20. stoljeća uzeli hrvatske pjesme zadnjih 50 godina. Pa smo na primjer uzeli skladbu Miše Kovača “Odvest ću te na vjenčanje”, pjesme Crvenih koralja, iz TV magazina Antona Martija, koji je vizualizirao hitove 60-ih i 70-ih, pa je to i njemu neka vrsta hommagea”, kaže Brezovec.

Svi muzičari po čijim su pjesmama rađeni songovi tretirani su maksimalno ozbiljno, kao velike kulturne činjenice, i Mišo Kovač i Đorđi Peruzović, i Arsen Dedić i Vice Vukov. I pjesme koje nam se čine kao “kuruza”, komercijala, kič, podupiru maksimalno ozbiljnu priču o spasu s metafizičkim prednjim planom. “Čini se ironično, ali nije, jer Mišo Kovač fantastično korespondira sa Šnajderom”, pomalo zapanjujuće objašnjava Brezovec. “Zajedno, uspostavljaju jedan novi kulturni poredak, Šnajder nije tako daleko od Miše Kovača, Mišo Kovač od Šnajdera, pa to može pomoći Šnajderu da izgubi aureolu taštoga, napuhanog pisca koja o njemu vlada hrvatskom kulturom…”

Izbor pjesama napravio je Dario Bulić, i to su nazvali glazbenom dramaturgijom, jer osim što nekim “sadržajem” te pjesme slijede priču, neke su predstavljene u tragovima i autorskim preradama, negdje su katalizatori radnje, negdje komentari, negdje zvučne kulise. “Podcrtavaju radnju, ili ironiziraju, katkad se originalni tekstovi miču pa se samo zadržava melodija… na sve to je mladi kompozitor Marijan Nekjak iz Makedonije napravio potpuno novi aranžman, pa gotovo da je to novo glazbeno djelo, ili subjektivna antologija”, govori Brezovec.

”Želimo intervenirati i u neke predrasude u hrvatskoj književnosti koje adoriraju ovo ili ono usmjerenje”, kaže Brezovec. “Za njih postoje, na primjer, ukleti pjesnici, oni koji su umirali od gladi, i državotvorni, u socijalizmu Nazor, zadnjih deset godina Aralica. Nikad nemaš osjećaj da ta kultura može prelaziti iz jednog u drugo: svi su ili jako patetični, ili potpuno apatetični. Danas postoji, recimo, dosta neprobavljiva, književnost fakovskog tipa. Ta mi se književnost ne sviđa zato što nema nikakav metafizički pritisak. To je sve, bez uvrede, novinarstvo. Ne postoji dakle živo tkivo: ili su patetični, ili su novinari; ili su Šnajderi ili novinari; nema ničeg što uspijeva kombinirati shizofreniju sadašnjice s metafizikom prošlosti i budućnosti. A predstava pokušava pokazati da u jednom čovjeku može biti Mišo Kovač i Kamov”, kaže Brezovec i dodaje: “Novi Kamov, Jasmin Telalović, apsolvent je glume na zagrebačkoj Akademiji, a rodio se otprilike u vrijeme kada se Kamovim proslavio Božidar Alić. To mu je prva velika uloga, a njegov Kamov je energičan, lud, na svoju ruku, kakav mislim da je i bio.”

“U dogovoru s Brezom gradio sam Kamova do nekog ludila, što se vidi u drugom dijelu, gdje su misao i energija totalno kaotične, pokret iskrivljen”, kaže Telalović. Tetovažu “sunca” na ramenu koju je prije nekoliko godina napravio u Požegi, gradu u kojem je odrastao, Brezovec je iskoristio za motiv na zastavi u predstavi. “Ma, nikad ne znam zašto sam nešto stavio u predstavu”, komentira Brezovec.

Suzana Brezovec, supruga Branka Brezovca, iz Skoplja, sretna je zbog svoje prve uloge u Hrvatskoj. Njena Kitty, čini se, nešto je manje proračunata nego ona u pravom životu. “No ja sam ulogu radila iz sebe, ne iz povijesti, pa to i nije važno, iako sam čula da je povijesna Kitty možda majka Dore Maar. Kitty u predstavi voli Kamova, sigurno, oboje su strastveni i puni emocija, ali ona ipak ima malo hladniju glavu, razmišlja o egzistenciji, djeci, mužu, a on ne. Odluči se za Farkassyja, ali završi nesretno i tužno, nikad Kamova nije preboljela.” Najdraže joj je u predstavi bilo naučiti pjevati, pa pjeva songove “Ko crne ruže cvijet”, “Ti nisi došao”… “Naravno, ne radi se o festivalskom pjevanju, nego glumačkoj interpretaciji”, dodaje. Iako su i ona i Telalović, pa i neki drugi glumci u predstavi, a i buduća publika, znatno mlađi od hitova iz predstave, Brezovec misli da neće biti problema sa zajedničkom “vibrom”, jer je riječ o hitovima koji nas od rođenje prate, svjesno ili podsvjesno. Glazbeni ugođaji, napominje Nekjak, “idu od pakla do raja, od anđeoskog pjevanja do onog što osjeća netko tko umire sa 24 godine”.

“To su evergreeni koji mene diraju, od Crvenih koralja na dalje. Neke svi znaju, kao Mišu Kovača, pa me baš zanima kako će reagirati na pjesme poput ‘Ti si moje proljeće’ Bijelih strijela, ‘Tvoje lice’ Đorđija Peruzovića, fenomenalnu pjesmu, zatim ‘Ti nisi došao’ Lole Novaković s Beogradskog proljeća, ili pjesmu koju je Vice Vukov pjevao početkom 60-ih, “Mirno teku rijeke”. Čujte stihove: ‘Mirno teku rijeke / Mirno žita šume / Svjetlo njiše misli / Misli njišu šume.’ Fenomenalno. Za njih naš dramaturg kaže da su prvi zen-budizam na hrvatskoj estradi”, zaključio je Brezovec.