Nogometni menadžer i vlasnik kafića "Armani", Palomaresa je doveo prije pola godine i, kako kaže, unatoč maloj minutaži na utakmicama, još uvijek vjeruje da njegova investicija nije promašenaDa nije prije pola godine ozlijedio mišić i na oporavku u Selcu upoznao najbolju hrvatsku skijašicu Janicu Kostelić, američki nogometaš meksičkog podrijetla Raul Palomares danas bi u anonimnosti živio u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini, igrao nogomet i strpljivo čekao transfer u neki veći inozemni klub. Međutim, otkako ga je u travnju ove godine puknuti kvadriceps spojio s hrvatskom “snježnom kraljicom”, interes medija za 20-godišnjeg brkatog Meksikanca ne prestaje. Prošli tjedan trener zagrebačkog drugoligaša Hrvatskog dragovoljca, Sjepan Spajić, izjavio je da je spreman dovesti Palomaresa u svoj klub kako bi usrećio Janicu Kostelić. Što o tom transferu i vezi s Janicom misli Palomares i je li ljubav dovoljan motiv za njegov dolazak u Zagreb saznali smo u Žepču, gdje trenutačno nastupa za tamošnjeg prvoligaša.

Ulica prva s jednim kinom i videotekom, nekoliko oskudno opskrbljenih trgovina i knjižnicom, dvije pekare, desetak kafića i jednim staklorescem, središte je srednjobosanskoga gradića Žepče. Podizanje betonskih tribina na nogometnom stadionu smještenom tik uz željezničku prugu Doboj – Zenica, posljednji je veći graditeljski pothvat od općeg interesa. Gradnju je financiralo desetak najmoćnijih lokalnih poduzetnika, pa je zato i gradski stadion njihovo vlasništvo. Kad uskoro budu dovršene, na njima će za NK Žepče – Limorad moći navijati gotovo svi stanovnici Žepča – njih oko pet tisuća. Osim u stadion, žepački biznismeni novac nesebično ulažu i u nogometnu ekipu. Jedan od njih je i Palomaresov mecena Miodrag Milardić Čkalja. Nogometni menadžer i vlasnik kafića “Armani”, a nekoć igrač, pa sportski direktor NK Žepče, Palomaresa je doveo prije pola godine i, kako kaže, unatoč maloj minutaži na utakmicama, još uvijek vjeruje da njegova investicija nije promašena. “Mnogi su već počeli sumnjati u Raulove kvalitete jer zbog ozljeda još nije odigrao niti jednu važniju utakmicu. Nadam se da je tome kraj i da će se publici napokon prikazati u pravom svjetlu”, kalkulira Milardić.

Već pri spomenu Palomaresova imena Žepčanima zatitra osmijeh na licu i nitko ne krije da je on prava lokalna zvijezda. Neki pomalo cinično dodaju da je on veća atrakcija izvan nogometnog terena nego na njemu, pa se i priča o Palomaresovu fotosessionu za Nacional i skidanju dresa proširila gradom za samo desetak minuta. Crnomanjasti nogometaš već se naviknuo da ga neprekidno prate pogledi sugrađana koji mu prilaze čim se pojavi na ulici. Da bi barem malo sačuvao privatnost, priznaje da put od nekoliko stotina metara od kuće do stadiona ili do obližnje videoteke prolazi slušajući walkman. Nije mu teško živjeti u tako malome mjestu jer je svjestan da je tu samo privremeno i da je došao poslom. Ističe da su ljudi prema njemu vrlo ljubazni i da ga nerijetko i neznanci pozivaju kući na ručak ili večeru. To mu posebno godi jer je obiteljski dom u rodnom Los Angelesu napustio zbog nogometa kad mu je bilo samo 14 godina.

“Uz starijeg brata počeo sam igrati nogomet već s četiri godine. Moji roditelji su u Ameriku došli iz Guadalajare i vrlo su nas brzo natjerali da se bavimo sportom od straha da ne ogreznemo u drogi ili kriminalu. Već sa 12 godina imao sam ponude iz Europe, ali me moji nisu htjeli pustiti jer su mislili da sam premlad. No dvije godine poslije stigla je ponuda iz Kaiserslauterna koju smo prihvatili”, prisjeća se Palomares svojih početaka. Nakon četiri godine provedene u Njemačkoj za njega su se zainteresirali Španjolci, ali zbog novih propisa o strancima otpao je iz kombinacije.

Zahvaljujući Nenadu Bjelici, negdašnjem suigraču iz Njemačke, napokon je došao u Osijek gdje je trebao zaigrati za istoimenog prvoligaša. Međutim, kako kaže Palomares, ni ondje nije imao sreće s dokumentima. “Na odjelu za vize jako su dugo otezali s izdavanjem dokumenata, a poslije sam čuo da je postupak navodno minirala neka službenica čiji je sin trebao zaigrati u NK Osijeku, no to su samo nagađanja. Činjenica je da sam bio posuđen Grafičaru, sve dok za mene nije saznao moj sadašnji menadžer i sponzor Milardić, koji me doveo u Žepče”, otkriva Raul smijući se pitanjima koja su slijedila.

Svjestan je da je poznanstvo s Janicom Kostelić za vrijeme oporavka u Selcu obilježilo njegovu karijeru više nego nastupi na utakmicama. “Znam da vas mnogo više od nogometa zanima moje prijateljstvo s Janicom. Ona je divna osoba i priznajem da nisam imao pojma tko je ona zapravo, jer mi svojim ponašanjem ni jednog trenutka nije dala do znanja da je u Hrvatskoj prava zvijezda. U Selcu sam bio tri tjedna i slobodno vrijeme smo često provodili zajedno. Ostali smo u kontaktu, pa sam je pozvao u Los Angeles, gdje sam ljetos igrao za američku nogometnu reprezentaciju do 20 godina”, kaže Palomares.

Janica Kostelić ipak nije odsjela u njegovu domu, nego u hotelskoj sobi, ali za osmodnevnog druženja ludo su se provodili i uživali u izletima, posjetu Disneylandu, te večernjim izlascima u klubove. Osim toga, Raul Palomares kaže da su ih zbližili zajednički interesi i sličan ukus u glazbi:

“Oboje smo sportaši, pa smo imali mnogo tema za razgovor, a Janica, baš kao i ja, obožava r’n’b glazbu i rap. Slušamo iste pjevače, a iznenadio sam se što ona tako tečno govori engleski i razumije čak i moj sleng.” Zbog toga se njihovo prijateljstvo nastavilo i njegovim povratkom u Žepče, a prije dva tjedna posjetio ju je u Zagrebu. Dvodnevno druženje proveli su u izlascima u šoping centre, kino i, naravno, meksički restoran.

U razgovoru Palomares otkriva da osim glazbenog ukusa on i Janica imaju i strast prema istim jelima. “I ja obožavam jesti grah, špek i ćevape, a sve s mnogo luka. Ljuti okusi mi odgovaraju jer me podsjećaju na maminu kuhinju, iako ja ne mogu jesti toliko ljuta jela kao moji roditelji. Primjerice, još mi nije uspjelo pojesti ljutu papričicu kao poslasticu, što moja mama često čini”, dodaje Raul Palomares.

Na pitanje sviđaju li se Janici njegovi brkovi, smijući se odgovara: “Tražila me da ih obrijem, ali sam joj objasnio da ih kao pravi Meksikanac jednostavno moram imati. Obećao sam joj da ću ih jednom obrijati, ali već znam da ću izgledati kao da mi je 16.” Na opasku je li njihova veza prijateljstvo ili nešto više, Palomares odgovara: “Pa, rekao bih da smo zajedno. Ipak, o vjenčanju nema ni govora. I njoj i meni prioritet su sportski uspjesi, a ja vjerujem da ću jednog dana ostvariti svoj san i zaigrati u nekom španjolskom klubu. Osim toga, meni je tek 20 godina.”

Zbog toga Spajićevu najavu prelaska u Zagreb niti ne shvaća ozbiljno. “To je tek jedna od mogućnosti. Vidjet ćemo”, odgovorio je neodređeno. Slično razmišlja i njegov menadžer Milardović. “Ma kakav Dragovoljac! On prvo ovdje mora pokazati što zna, a onda ćemo pričati o transferu. Osim toga, Spajić me još nije ni kontaktirao, a i pitam se ima li novca da ga kupi. Valjda ne misli da će im Raul doći igrati za tanjur graha. Imao sam već mnogo ozbiljniju ponudu iz Rijeke, no odbio sam ju jer nisu htjeli novac isplatiti unaprijed, nego u ratama”, odrješit je Milardović, dodajući kako se idući tjedan ipak sprema na put u Zagreb i susret sa Spajićem, ali detalje nije želio otkriti.

S prelaskom se ne slaže ni trener Pavao Strugačevac. Staloženi i skromni Slavonac preuzeo je ekipu sredinom lipnja ove godine i u samo nekoliko mjeseci postigao potpuno neočekivani uspjeh – nakon sedam kola bosanskohercegovačke Premijer lige NK Žepče – Limorad uvjerljivo je na prvome mjestu. I on sa žaljenjem priznaje da zbog ozljeda ovom uspjehu najveća klupska zvijezda nije mnogo pridonijela. Unatoč tome za Raula Palomaresa trener Strugačevac ne štedi riječi pohvale, iako sve njegove kvalitete još nije imao prilike vidjeti i na terenu.

“Zbog ozljeda Raul je igrao vrlo malo. Ubrzo nakon oporavka u Selcu, uganuo je gležanj i ozlijedio ligamente. Kad se oporavio, ozlijedio je mišić, i ta se ozljeda nekoliko puta ponavljala, a nedavno je na utakmici i drugi put ozlijedio zglob. On je inače izvrstan tehničar, ima odličan osjećaj za loptu, a može i zabiti gol, no zasad je spreman samo za jedno poluvrijeme. Zbog toga je manje popularan kao igrač, a više kao dečko Janice Kostelić, ali se nadam da će se jednog dana to ispraviti jer je Raul to zaslužio. Vrlo je simpatičan, skroman i jednostavan dečko”, rekao je Strugačevac.

Palomaresu preostaje da i dalje razmjenjuje SMS poruke s Janicom, a na pitanje ima li ona razloga za ljubomoru, kroz smijeh odgovara: “Ma kakva ljubomora. Niti sam ja ljubomoran na nju, niti ona na mene. Ovdje živim vrlo mirnim životom. Večeri provodim gledajući video i više nema niti jednog filma u videoteci koji nisam pogledao ne jednom, nego dva puta.” Na provokaciju ima li barem Janičin poster na zidu spavaće sobe, Palomares je kratko odgovorio: “Dolazim iz vrlo religiozne obitelji i nemam običaj na zid stavljati ničije postere.”