Lokacije za penjanje u prirodi Sandra Bakulić pronalazi off road vožnjom na skuteru koji je nedavno kupila.“Pustolovne utrke stvorile su novu vrstu sportaša koji su postali najizdržljiviji i najpotpuniji sportaši današnjice. Mnogi će reći da te utrke graniče s ludošću i mazohizmom jer prosječan čovjek teško može shvatiti motive i filozofiju ovih ljudi. Bit utrke je svladavanje prirodnih prepreka i svih nametnutih izazova te preživljavanje grupe i svladavanje problema u nesvakidašnjim uvjetima. U svojoj srži pustolovna utrka je izazov prirode koji nameće pravila ponašanja i dovodi nas do samih granica fizičke i mentalne izdržljivosti. To i je ono što me privlači. Pobijediti izazov, pa ako hoćete – pobijediti samoga sebe. Kada to uspijete, doživite tako prodoran osjećaj da vam ne pada napamet da ikad odustanete. Ni u svakodnevnom životu nikad nemam mira. Moram pješačiti, trčati, ispucati golemu energiju koju imam jer inače ne bi bilo dobro”, objasnio je Zagrepčanin Šimun Cimerman (29), prvi Hrvat koji se natjecao u najtežoj pustolovnoj utrci na svijetu – “Raid Gauloises” u Vijetnamu. U svibnju 2002. godine stigao je na cilj s ostalima od samo polovice timova kojima je to uspjelo.

DAMIR PILIĆ, PSIHOLOG: 'Ljudima koji se bave ekstremnim sportovima važnije je natjecanje sa samim sobom, negoli s drugima'Da bi stigli do cilja, timovi iz 22 zemlje morali su savladati više od 1000 kilometara vijetnamske džungle koristeći isključivo kajake, raftove, brdske bicikle, vlastite noge te sposobnosti orijentacije i preživljavanja u divljini.

Osim po sudjelovanju u najvećim i najopasnijim svjetskim pustolovnim utrkama, Šimun Cimerman poznat je kao osnivač pustolovne utrke Bjelolasica 2000 i Bjelolasica 2001 te kao osnivač i direktor najveće hrvatske pustolovne utrke “Terra Incognita”.

Taj 29-godišnji Zagrepčanin, inače diplomirani politolog, koji većinu svog radnog dana provodi na treninzima u prirodi i u organizaciji domaćih pustolovnih utrka, može se pohvaliti i blistavim rezultatima koje je postigao kao vaterpolist. Sa zagrebačkim vaterpolo klubom Mladost pet je puta bio prvak države i viceprvak Europe. Tri je godine igrao i u državnoj reprezentaciji, a u Americi, gdje je studirao na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu, 1997. godine proglašen je najboljim obrambenim igračem. No obećavajuća vaterpolo karijera nije mogla umiriti njegovu želju za pustolovinom.

“Na zadnjoj godini studija u Los Angelesu 1998. primio sam i prihvatio poziv za sudjelovanje na pustolovnoj utrci ‘Eco Challenge’, koja se te godine održavala u bespućima pustinja Maroka i gorja Atlas. Ubrzo me želja za nastupom na najtežoj utrci današnjice toliko opsjedala da sam zanemario tadašnje ambicije i odlučio ipak krenuti ‘neracionalnim’ putem koji do danas nisam napustio”, priča Šimun Cimerman. Nakon punih 10 dana i noći te 700 kilometara planinarenja, penjanja, kajaka po moru i brdskog bicikla Šimun Cimerman je s ostatkom hrvatskog tima uspio stići na cilj “Eco Challenga” u Maroku. Postali su prvi Hrvati koji su završili najtežu utrku na svijetu. Četiri godine kasnije Šimun je u, kako kaže, najvećem životnom izazovu izašao kao pobjednik. Završio je 1000 kilometara dugu utrku “Raid Gauloises” u Vijetnamu. Deset dana probijao se kroz vijetnamsku prašumu, spavao tek sat dnevno, a punih pet dana borio se s iznemoglošću, dehidracijom, žuljevima, blatom, insektima, halucinacijama. Danas jedva čeka da ponovi isto.

Želja za pustolovinom, doduše u zraku, pokreće i Antonija Buljana – paragliding pilota i instruktora, diplomiranog inženjera prometa, osnivača tvrtke “Absolute Adventure” koja se bavim organizacijom i provođenjem različitih aktivnosti na otvorenom. Paragliding, oblik slobodnog letenja pri kojem se letjelica u zraku ne održava pomoću nekog pogona, a polijeće zaletom niz kosu padinu brežuljka ili visoke planine, nije samo hobi nego, kaže on, način života.

“Letenje je moja strast. Oduvijek sam sanjao da letim. Tražio sam nešto takvo, a onda je devedesetih paragliding našao mene. Upoznao sam ljude sličnih afiniteta i ubrzo smo nabavili svoja krila i počeli letjeti gdje god smo stigli. Od ljeta 1997. godine započinju natjecanja u paraglidingu i u Hrvatskoj, na kojima se natječem u disciplini preleta. Entuzijazam me povukao da i drugima pokažem koliki je užitak jedriti zrakom, a kasnije sam stekao i potrebne licence te postao instruktor. Kroz moj dosadašnji višegodišnji staž obučio sam oko 160 polaznika od kojih danas leti tridesetak pilota”, priča Antonio Buljan kojem je paragliding već odavno postao sastavni dio svakodnevice. Više se ne natječe često kao prije. Sada, kaže, zapravo leti za sebe. No i danas, kao i na samom početku, nije mu teško prevaliti stotine kilometara ne bi li našao savršen teren za polijetanje.

“Letjeti moram. Čini mi se da bez toga ne bih mogao ni disati. Uvuklo mi se pod kožu i postalo dio života. Jedan sam od onih koji obožavaju život na otvorenom. Mi smo ljudi koji i prije spavanja razmišljaju o planinama, brdu, vodi. Najgore što nam se može dogoditi je da nas se drži u četiri zida. Takvu želju osjećao sam u sebi od najmlađih dana. Nitko me nije uvukao u to – jednostavno sam se sam zarazio. Planinario sam kao klinac, vozio bicikl i tako se zaljubio u prirodu. Što si dublje u toj svojoj strasti, ona te sve više vuče. Ni sam ne znam koji je razlog tome, ali tako je.”

Adrenalin, koji mnogi smatraju pokretačem svih ekstremnih sportaša, u Buljanovu slučaju nije glavni cilj. Mami ga nešto drugo.

“Slobodno jedrenje zrakom poput ptice i užitak promatranja zemlje ispod sebe ono je što me uvijek iznova tjera na let. Početnički adrenalin više me ne puca jer sada uživam u samom letenju i ono mi pruža neopisivo zadovoljstvo”, kaže Antonio Buljan, koji ne poriče da u sportu kojim se bavi postoje i brojne opasnosti. Ipak, uvjeren je da se nezgode događaju samo zbog ljudske pogreške. Oprema, uvjerava nas, nikada ne zakazuje. Zakazuje ili čovjek ili krivi vremenski uvjeti. Upravo zbog opasnosti roditelji nisu uvijek odobravali njegov avanturistički duh i zračne pustolovine. Kako nije odustajao, sada su se sasvim pomirili s tim. Sami se ipak nisu usudili poletjeti.

Za razliku od Buljana Kristijan Curavić (28), ronilac na dah, uzbuđenje traži na morskom dnu. Već je prvi susret s morskim dubinama za Kristijana Curavića mogao završiti tragično: kao petogodišnjak pao je s mola u more. Nikad nije saznao koliko je proveo na morskom dnu prije no što ga je slučajni prolaznik onesviještenog izvukao na površinu, ali je već tad, kako kaže, osjetio veliku strast i strahopoštovanje prema dubinama. S deset godina već je ronio na dah na dubine od 10-11 metara, a sa 16 se, vezan za sidro, spustio na dubinu od 48 metara. Kad je prije dvije godine zaronio na 45 metara ispod zaleđene površine norveškog mora, onesvijestio se čim je izronio. Da nije rušio svjetski rekord, malo tko bi saznao da se u ovakvim situacijama Curavić našao mnogo puta u životu. Jer dosad je obarao rekorde u najtežoj disciplini – tzv. constant weight – i dospio do dubine od 63 metra, a u Grčkoj se upravo priprema pomaknuti granice svjetskog rekorda u disciplini no limits.

Objasnio je što ga tjera na morsko dno: “Kad zaronim na veliku dubinu, krv više ne cirkulira organizmom, nego se koncentrira u vitalnim organima, a otkucaji srca uspore se deset puta – sa 60-70 na samo šest do osam u minuti. Tek tada sam potpuno smiren, osjećam se kao kakvo drugo biće.” Strah smatra svojim najboljim prijateljem jer ga jedino on tjera na oprez i analiziranje vlastitih mogućnosti.

U kraćem razgovoru s njegovom majkom Dragicom otkrili smo da se ona vrlo malo raspituje o dubinama koje pokušava dosegnuti njezin sin. “Zašto? Pa zato što se, kad o tome povedemo razgovor, vrlo brzo posvađamo”, odgovorila je kratko kroz smijeh.

Roditeljski strahovi tabu tema su i za splitski tandem u slobodnom penjanju Sandru Bakulić (29) i Ivana Lisicu (22). O tome jesu li njihovi roditelji mirniji kad na večer izlaze s društvom, kad sjedaju na skuter ili vikendom odlaze na rekreaciju, ne razmišljaju previše. Sandra Bakulić priznaje kako su se njezini tek “nedavno pomirili s činjenicom da joj je slobodno penjanje najveća strast”. Sandra Bakulić i Ivan Lisica prije tri godine učlanili su se u “Marulianus”, najstariji penjački klub u Hrvatskoj. Na pitanje zašto se bave baš ovim sportom, oboje uglavnom daju iste odgovore – zato što je to vječno preispitivanje vlastite snage i koncentracije. “Nikad me nisu privlačili ekstremni sportovi poput bungee jumpinga ili padobranstva. Visina me ne zanima da bih se bacio ovamo ili skočio onamo, nego zato da bih savladao stijenu vlastitim naporom, domišljatošću i koncentracijom”, objašnjava Ivan Lisica, student treće godine Kineziološkog fakulteta u Splitu. Prije no što se počeo verati uz stijene, bavio se veslanjem, pa je čak osvojio i nekoliko zlatnih medalja na raznim državnim natjecanjima. Ipak, prevladala je ljubav prema penjanju, a novi hobi roditeljima je uspješno tajio pune dvije godine. “Govorio sam im da idem na veslanje, a moj prijatelj svojim roditeljima da ide na satove violine. Istinu su saznali tek kad im je susjed rekao da me vidio na stijeni na Marjanu.”

Lokacije za penjanje u prirodi Sandra Bakulić pronalazi off road vožnjom na skuteru koji je nedavno kupila. U vožnji asfaltom ne uživa jer, kako kaže, vožnja brdskim stazama iziskuje mnogo više spretnosti. Vještinu održavanja ravnoteže na dva kotača savladala je s četiri godine, a s navršenih pet već je tako jurila na svom biciklu marke Violeta da su joj nakon jednog pada od udarca ispali svi prednji zubi.

Ni Ivan ni Sandra još nemaju ozbiljnijih povreda od penjanja, pa ovaj sport ne smatraju suviše opasnim. “Jedino što se može dogoditi je slobodan pad od otprilike desetak metara, ali ako smo dobro vezani konopima, ozljede se mogu izbjeći. Zato je u ovom sportu iznimno važna koncentracija. Bitno je znati slušati vlastiti organizam i ako već na početku penjanja osjetim nervozu ili prva tri poteza ne mogu izvesti kao na treningu, najbolje je odmah odustati. Zato kad se penjem jedino o čemu razmišljam je moj sljedeći potez”, govori Ivan Lisica.

Najveća visina koju su dosad svladali u tandemu je 300 metara vertikale na Anića kuku u Parku prirode Paklenica. Uspon je trajao sedam sati, ali visina nije jedino mjerilo uspjeha. U slobodnom penjanju zbrajaju se bodovi koje nosi težina uspona, a ona se pak mjeri kutom nagiba. Sandri Bakulić naredni je pothvat svladavanje uspona težine 7C+, od mogućih 9. Koliko su joj važna natjecanja? Toliko da je tek na kraju razgovora, onako usput, gotovo sramežljivo pitala je li zanimljivo napisati da je aktualna prvakinja Hrvatske.

Mountain bike downhill, odnosno brdski biciklistički spust, sport je kojim se bavi 28-godišnji Nino Ružička iz Zagreba. Riječ je o ekstremnoj biciklističkoj disciplini u kojoj natjecatelji startaju s vrha planine i strmoglavljuju se prema cilju u podnožju. Staze su uglavnom duge oko tri kilometra, a najčešće su rađene kao skijaške staze, s naglim krivinama, uz dodatak različitih prepreka. Opasne krivine s brojnim preprekama u kombinaciji s brzinom od 85 kilometara na sat ovaj sport čine itekako opasnim. Unatoč tome, Nino Ružička ne mari previše za ozljede i lomove koji mu prijete pri svakom treningu i utrci. Jednom mu je prilikom niz padinu pukla prednja guma na biciklu, a posljedice su bile brojne oderotine i duži boravak u bolnici.

“Tek sam se tada zapalio! Odmah sam počeo razmišljati o kupnji boljeg bicikla i čvršće kacige. Upravo mi se u bolničkom krevetu probudila najveća želja za ovim sportom. U bicikle sam se zaljubio još kao klinac. Stalno sam nekamo jurcao, a u osnovnoj školi sam se, poput mnogih, zakačio na BMX bicikle. Tada sam već počeo raditi na svakojakim akrobacijama, no prava stvar je počela kada sam se domogao prvog mountain bikea.” Ubrzo je počeo voziti cross country utrke koje se voze po kružnim šumskim dionicama a uključuju i uspon i spust.

“Spust biciklom niz strmu padinu uzbuđuje i pruža toliku dozu adrenalina da mu zapravo više nisam mogao odoljeti. Uvijek sam se vraćao po još. Morao sam nabaviti novi bicikl, posebno izrađen za ovu disciplinu koji je napravljen po principu motocross motora. Kada sam se s njim prvi put spustio niz padinu nisam ni sam vjerovao da je to tako opak osjećaj.”

Na domaćim natjecanjima na kojima je sudjelovao bio je među tri najbolja natjecatelja, dok je u međunarodnoj konkurenciji najčešće završavao utrku među prvih deset. Uspio je skupiti i bodove za svjetski kup koji se održavao u Mariboru i na kojem je osvojio 151 mjesto od 350 natjecatelja. No daljnja natjecanja nije mogao pratiti jer za razliku od stranih natjecatelja nije imao sponzore i novac nuždan za potrebnu opremu i putovanja. Na državnim natjecanjima već je nekoliko godina za redom osvajao titulu viceprvaka.

“Smatram se profesionalcem, iako sam po međunarodnim standardima amater s obzirom na uvjete u kojima radim. Nemam sponzore, a za razliku od biciklista u drugim zemljama, ne dobivam novac za odrađene vožnje i plasman. Inače sam student na kineziološkom fakultetu, a biking financiram uz pomoć roditelja te od novca koji zaradim kao međunarodni instruktor skijanja.” Nino Ružička ni sam ne može točno odrediti što ga to vuče da se gotovo svakodnevno izlaže opasnosti. Tvrdi da bez brzine i jurnjave niz strminu ne bi dugo izdržao. “Zapravo ne bih ni kratko”, uvjeren je Ružička.