Kazališnom predstavom "Latinovicz", napravljenoj po motivima romana "Povratak Filipa Latinovicza" Miroslava Krleže, koja će se po prvi put izvesti u Zagrebu, Dramsko kazalište "Gavella" započinje proslavu velikog jubileja - 50. godišnjice postojanjaKazališnom predstavom “Latinovicz”, napravljenoj po motivima romana “Povratak Filipa Latinovicza” Miroslava Krleže, koja će se po prvi put izvesti u Zagrebu, Dramsko kazalište “Gavella” započinje proslavu velikog jubileja – 50. godišnjice postojanja. Premijera tog trenutno najvećeg kazališnog projekta održat će se u petak, a u njemu će oživjeti tridesete godine prošlog stoljeća uz pomoć maski, Internacionale, crvenih zastava, bicikla koji glumi bika, dima, kaciga? Budžet projekta je oko 250 tisuća kuna, a roman je teatralizirao Zlatko Vitez, glumac i šef Histriona te bivši hadezeovski ministar kulture. Vitez je adaptirao tekst, režirao predstavu, potpisao scenografiju, a u njoj i glumi Kyrialesa kojeg je sveo na epizodu, iako je to jedan od ključnih likova u romanu.

Vitez se predstavlja kao veliki fan Miroslava Krleže. Do sada je s “Histrionima” postavio “Krležijadu”, a u “Gavelli” prije dvije godine “Kroatenlager”. Do sada je glumio u obje kazališne verzije romana “Povratak Filipa Latinovicza”: početkom osamdesetih igrao je Latinovicza u predstavi koju je u Varaždinu režirao Miro Međimorec, a u osječkoj verziji iz 2000. Georgija Para tumačio je Kyrialesa, dok je Latinovicza glumio Milas.

Vitez se i na ovom komadu potvrdio kao konfliktna osoba. Naime, otprije poznat kao čovjek naglog temperamenta, koji se do sada zaratio s mnogim suradnicima, postao je poznat široj javnost za vrijeme ministarskog mandata kada je Sabor duhovito definirao kao kokošinjac. Tokom rada na “Latinoviczu” sukobio se sa scenografom Zlatkom Kauzlarićem Atačem zbog različitog viđenja tog Krležinog komada: Atač je zagovarao razna čuda tehnike, od videa do svjetlosnih snopova, ali se to kosilo s Vitezovom tradicionalnijom koncepcijom i suradnja je prekinuta. Također je Nacionalu uskratio informacije o predstavi i nije pristao na fotografiranje, a s njim se solidarizirala i Anja Šovagović, svojedobno oštra protivnica “Gavellinog” gostovanja u Crnoj Gori. Ona je nakon godina neigranja, ali urednog primanja plaće, u “Latinoviczu” prihvatila ulogu Bobočke. Njihovi su razlozi, navodno, političke prirode, što god to značilo. Ne treba naglašavati koliko je to apsurdno i neprofesionalno u odnosu na kazalište u kojem rade i predstavu koju promoviraju. Istodobno, Krešimir Dolenčić, direktor “Gavelle”, radi predstavu u Rijeci umjesto da radi svoj posao u matičnoj kući. Pitanje je može li utjecati na Viteza jer je njegov autoritet očito doveden u pitanje. Stoga je početak jubilarne 50. godine postojanja kazališta idealno vrijeme da se svi u “Gavelli” zapitaju kako funkcionira to kazalište i je li na pomolu rasulo.

Uz Milasa, Viteza i Anju Šovagović, u predstavi još glume Žarko Potočnjak kao Crni čovjek, Boris Svrtan kao Ballocsansky, Vlasta Knezović kao majka Regina te Marina Nemet, Duško Valentić, Inga Appelt, Dubravka Miletić i drugi. Predstava se pripremala dva mjeseca, ispričana je s distance i nema vremenskih skokova, a kostimi vjerno prikazuju tridesete godine prošlog stoljeća. Predstava počinje sa scenom u kojem se djeca igraju “Smrt, bijela kost”. Zatim se otvaraju velika vrata i vidimo sprovod i djecu koja na plahti nose malu djevojčicu Bobočku. Iza njih u špaliru ide cijeli ansambl, svi odjeveni u crno, s otvorenim crnim kišobranima. U tom trenutku ulazi odrastao Filip i cijela se priča počinje odmotavati u prošlost. Tada pukne grom, svi se rastrče, a na sceni ostaje samo mali Filip, dijete, zatim adolescent Filip i demon, Filipov alter ego – Crni čovjek. Iz pozadine se čuje glas majke koja viče: “Filipe, brzo doma, kasno je!”. Filip dijete potrči prema njoj, a srednji Filip kaže: “Mama, otvori, ja sam!”; vraćajući nas u dan kada je majka otjerala Filipa od kuće. I tog trenutka počinje predstava: narator Crni čovjek kaže: “Bilo je to davne 1909. godine.

“Cijeli ansambl od 40-ak ljudi puna dva sata igra žestokim, nabrijanim tempom tako da sam u zadnja dva mjeseca izgubio šest kilograma”, kaže vukovarski glumac i bivši direktor osječkog kazališta Darko Milas (44), koji u predstavi “Latinovicz”, svojevrsnom psiho trileru, igra glavnu ulogu slikara i intelektualca Filipa Latinovicza. Prije godinu dana je došao u “Gavellu” i sada je igrao samo u “Paravanima”. No u Zagrebu živi s obitelji još od 1991., tako da je zadnjih deset godina “proveo na cesti, putujući najmanje dva puta tjedno 350 kilometara od Zagreba do Osijeka”. O njemu se u kazališnim kuloarima šuškalo kao o novom ravnatelju “Gavelle”, no on je to opovrgnuo rekavši da se zasitio organizacijskog posla i da želi biti glumac. “Nikad nisam preferirao Krležu, ali oduvijek me fascinirao taj predivan roman o slikaru i intelektualcu, koji se nakon 23 godine vraća u rodni grad da bi se obračunao s malograđanštinom i vlastitom prošlosti”, rekao je Milas odgovarajući na pitanje koliko mu je blizak lik Filipa Latinovicza te dodao da mu je uz Bulgakovljev roman “Majstor i Margarit”, to najbolje djelo u cijeloj svjetskoj književnosti. “Mislim da je Filipa Latinovicza, čiji su život obilježile žene – majka Regina i ljubavnice te Bobočka koju je volio – jako teško prikazati kazališnim sredstvima. Naime, o njegovom liku ustalile su se krive predodžbe kao o ispijenom intelektualcu, sušićavom umjetniku i beskrvnom čovjeku. Mislim da Filip ima sasvim obrnuti karakter: on je žestoki muškarac, nabijen emocijama, ali je problem u tome što je boležljiv i ima slab, kolebljiv i sumnjičav karakter. No ja sam ga htio napraviti kao čovjeka od krvi i mesa,” zaključio je Milas, upitavši se zašto nitko do sada nije napravio filmsku verziju tog romana. “To je fantastična priča, kao stvorena za film.”

Kada je Milas gradio lik, prvo je prokopao po sebi i pokušao pronaći sličnosti s Filipom. To mu je bilo jako naporno, osobito zato što je već glumio Latinovicza u Parovoj verziji. Nakon četiri godine, kaže, vratila mu se svaka rečenica, svako slovo i zarez iz Parove verzije Krležinog teksta i trebalo mu je puno vremena da izbaci iz sebe tog starog Latinovicza i tako oslobodi prostor za novog. Milas se prisjetio da mu je Vitez još u Osijeku otkrio da se želi pozabaviti Latinoviczem i ispričati vlastitu verziju tog romana. Prvo je bio malo sumnjičav, ali kada je u veljači prošle godine vidio njegovu verziju, zaprepastio se “kako je fascinantno složio priču, bez praznog hoda.” Vitez je htio napraviti veliku ansambl predstavu tako da u osnovnu priču o Latinoviczu inkorporira detalje i fragmente iz gotovo cijelog Krležinog opusa, primjerice, zahvatio je “Kraljevo”, “Ledu”, “U logoru”, “Hrvatski bog Mars” i druge komade. Zbog toga se predstava zove “Latinovicz”, a ne “Povratak Filipa Latinovicza”, što je originalni naziv romana.

Na pitanje što je novo u Vitezovom čitanju Krležina romana, Milas je odgovorio da je Vitez u centar događaja postavio lik Latinovicza i na sceni predočio događaje koji proizlaze iz njegove glave, “kao niz flash backova”. “Filip je promatrač događaja, a ostali likovi oživljavaju njegove misli i monologe, koji kuljaju iz njega”, objasnio je Milas. “To predstavu čini životnom, krvavom i nabijenom emocijama. Primjerice, kada Filip govori Bobočki o putovanju u hladnom vagonu prije 23 godine i kada ga je mati kao dijete ostavila u nekoj kavani naručivši mu toplu čokoladu, odjednom se prekida monolog i ta kavana s galerijom likova zaživi i izranja pred gledateljima. Isti postupak je korišten iz Bobočkine perspektive: kada ona priča o svojim brakovima i propalim ljubavima te o udaji iz interesa za ministra Pavlinića, odjednom on stupa na scenu i pred publikom se odigra scena njihove svađe.”

Usto, Vitez je na scenu doveo sva tri Filipa: Filipa dijete, koje je majka ostavljala po kavanama dok je okolo bludničila; Filipa sedamnaestogodišnjaka – igra ga Nenad Cvetko – koji je tri dana proveo po kuplerajima i zatim bio istjeran iz kuće te krenuo u svijet; i Filipa kao odraslog muškarca koji se nakon 23 godine vraća u rodni kraj. Milas smatra da je taj Vitezov postupak vrlo dobar, unatoč tome što je Latinhovicz u prvom dijelu pasivan lik. U drugom djelu cijela se predstava pretvara u rasni, građanski, dramski teatar, nalik Parovoj verziji. Da bi doskočio dugim Filipovim unutrašnjim monolozima, specifičnim za roman, Vitez se poslužio malim trikom: uključio je u priču Filipov alter ego, tajanstvenog Crnog čovjeka s imenom iz “Lede”, koji vodi kroz dramu “taj danse macabre lažnog plemstva”. Crni čovjek je demon i vrag, ali istodobno razlabavljuje priču i unosi humor i opuštenost, čak i pučki, histrionski štih s osjećajem za mjeru i kajanje. Te dvije priče sjajno se nadopunjuju.

“Iako sam sada u HNK, ja sam gavelijanac, moje srce i duša su u ovom teatru i drago mi je što mi je ukazana velika čast da igram vrlo zanimljivu ulogu Crnog čovjeka, svojevrsnog alter ega Filipu Latinoviczu”, kaže glumac Žarko Potočnjak, koji je u “Gavelli” proveo punih 18 godina. “Vitez je donio preciznu i čvrstu dramaturgiju, a jedino se ta uloga morala graditi tokom predstave. Crni čovjek je vražić, proizašao iz Krležine literature, koji vrlo resko i oporo komentira stvari oko sebe, ljudske odnose pa i civilizacijske, Krležine primjere.” Na pitanje koliko je ta Krležina priča o nesnalaženju intelektualca i umjetnika u malograđanskom društvu i danas aktualna, Potočnjak je odgovorio da je on neobjektivan jer mu je taj roman najdraže Krležino djelo. “U romanu je potenciran problem muško-ženskih odnosa, kojim se Krleža duboko i debelo bavio u svojim djelima, a to se ne tiče samo intelektualaca, nego svih ljudi. Krleža nije bio neki veliki švaler ili praktični poznavatelj žena, ali je fascinantno proniknuo u žensku psihu i razotkrio žensku psihologiju. Kad čovjek razvrne svoj život i proanalizira sve kontakte sa ženama tokom života, mogao bi u svakom tom liku pronaći pandan u Krležinoj literaturi. Žene su njegova vječna tema, još od “Vražjeg otoka”, u kojem je prikazao ženu kao pokretača i glavnog kreatora svijeta, ali i vječnog manipulatora muške strane života.”

Na pitanje da komentira vrijeme provedeno u “Gavelli”, Potočnjak je odgovorio da je to bilo najljepše razdoblje njegovog kazališnog života u kojem je surađivao s takvim redateljima i glumcima o kojima se danas može samo sanjati, od Koste Spajića, Dine Radojevića i Božidara Violića do Joška Juvančića, Pere Kvrgića i Marije Kohn. “Kad se kazalište “Gavella” osnovalo 1953., tog je trenutka kazališni život u Hrvatskoj postao drukčiji”, objasnio je Potočnjak. “Nezadovoljni stanjem u HNK-u, mlađi glumci, buntovnici, na čelu s Brankom Gavellom, redateljem i kazališnim teoretičarem, napustili su nacionalni teatar i stvorili modernije kazalište koje je pratilo svjetsku literaturu. To je kazalište nazvano Zagrebačko dramsko kazalište, koje je 1970. promijenilo ime u Dramsko kazalište “Gavella”. Ubrzo je to kazalište postalo pravo dramsko žarište, poznato kao čvrsti kolektivni ansambl teatar što danas u Zagrebu, osim u ZKM-u, ne postoji. Radile su se grandiozne predstave, a “Gavella” je u to doba proputovala cijeli svijet, od Sibira do Chicaga. Volio bih da se taj duh vrati u “Gavellu” i sretan sam što mlađi glumci uviđaju da teatar ne može funkcionirati s predstavicama u kojima igraju tri, četiri glumca.”

Na pitanje da li se i danas, u 50. godini postojanja “Gavelle”, osjeća poznati gavelijanski duh, koji je podrazumijevao “kazalište kao kolektivni čin”, Dolenčić je odgovorio da ta priča o nastanku Dramskog kazališta “Gavella” već prelazi u mit i legendu. “Taj gavelijanski duh osjeća se u repertoaru i danas, iako u ansamblu imamo četiri različite generacije glumaca pa ne možemo govoriti o generacijskoj estetici i poetici što je bilo karakteristično za Gavelline buntovnike”, rekao je. “Jubilej ćemo uveličati objavljivanjem monografije o kazalištu i šarolikim programom, kojim ćemo pokriti sve generacije glumaca. Promocija će biti u listopadu, na dan premijere “Gospode Glembajevih” i na 50. godišnjicu prve predstave “U logoru” Miroslava Krleže, koju je režirao upravo Gavella. No ne mislim da u povodu tog jubileja treba podvlačiti crtu jer se kazalište ne mijenja svakih 50 nego svakih pet godina. Mislim da je radna varijanta proslave puno zahvalnija. Kao što smo u povodu 40. obljetnice otvorili Mamut scenu, tako će ovaj jubilej obilježiti odluka grada da “Gavelli” dodijeli 300 tisuća kuna za izvedbeni projekt nove kazališne dvorane, koja će se graditi iznad foajea. Planiramo da dvorana bude otvorena iduće godine, a njezina važnost za kazalište će biti velika jer će nam omogućiti profiliranje programa”, zaključio je Dolenčić.

Slavljenički repertoar u 2004.

Ove će godine “Gavellom”, kako kaže direktor Krešo Dolenčić, vladati riječ pa će i cijela sezona biti naslovljena “U početku bijaše riječ”. Na velikoj sceni premijerno će se izvesti sedam premijera, a od toga tri teksta hrvatskih autora, a na Mamut sceni dva. Uz Krležinog “Latinovicza”, postavit će se “Gospoda Glembajevi”, a komad Lade Kaštelan “Prije sna” o šest žena u bolesničkoj sobi imat će praizvedbu. Vidjet ćemo i ljubavnu dramu Cholderosa de Laclosa “Opasne veze”, satiričan Mrožekov “Tango” i farsu “Aucassin i Nicolette”. Damir Zlatar Frey radit će projekt “Tirza ili slast na ustima šumskog demona”. Postavit će se i židovski vestern Georgea Taborija “Weismann i Crveno lice” te skraćena verzija Biblije “Biblija: potpuna riječ Božja”.