Lečić je do ulaska u politiku bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta gdje je igrao u mnogim predstavama, snimio je više od 20 filmova, a usto je dobitnik nagrade Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama.Na Danima satire u nedjelju gostuje izvan konkurencije kazališna predstava “Kontejner sa pet zvezdica” Zvezdara teatra, koja je nastala po tekstu i u režiji Dušana Kovačevića, a u njoj glavnu ulogu igra kazališni i filmski glumac Branislav Lečić, bivši ministar kulture Srbije u vladi pokojnog Zorana Đinđića. Ta je predstava nastala 1999., u doba najrigoroznije diktature Slobodana Miloševića, a prema mnogima je postala perjanicom demokratske opozicije u vrijeme izborne kampanje. Ansambl je s predstavom gostovao u Europi i Kanadi, a kako je rekao Lečić, tema je i danas aktualna u Srbiji, jer se komad jasno zalaže protiv manipulacije, partijskih diktatura i represije.

O kokainu: To je totalna izmišljotina, a dolazi iz Srpske radikalne stranke. Legijino svjedočenje i ta priča s kokainom žele sve koji su surađivali s Đinđićem oblatiti i ukloniti s političke scene Legija izigrava nevinašce, milosrdnu sestru, pravi se da nema nikakve veze sa zločinima za koje ga se optužuju. On se tu slučajno zatekao, iz patriotskih razloga, da pomogne Srbiji Postao sam član demokratske stranke kada sam nakon Đinđićeve smrti otkrio da su neki mediji u vlasništvu i pod utjecajem zemunskog klana Kad sam postao ministar, živjeli smo u izolaciji, kao u rezervatu, vladali su klaustrofobija, kič, šund, bahatost, primitivizam i inaćenje Kao ministar dao sam šansu alternativnoj umjetnosti i onim umjetnicima koji nisu bili u forsiranom nacionalnom ključu S Branislavom Lečićem (49) razgovarali smo u Zvezdara teatru u Beogradu, neposredno nakon što se vratio sa suda gdje je pratio prvo svjedočenje Milorada Lukovića Legije, optuženog za ubojstvo Zorana Đinđića. Lečić je do ulaska u politiku bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta gdje je igrao u mnogim predstavama, snimio je više od 20 filmova, primjerice, “Specijalno vaspitanje”, “Igmanski marš”, ”Život sa stricem”, “Undergrorund” i zadnji “Profesionalac”, a usto je dobitnik nagrade Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama. Hrvatska publika ga pamti kao odličnog Perikla na Splitskom ljetu, ali i kao ministra koji je započeo kulturnu suradnju s Hrvatskom.

NACIONAL: Po čemu je predstava “Kontejner sa pet zvezdica” postala značajna u Srbiji potkraj devedesetih? – Predstava je nastala 1999. u doba najveće represije Miloševićeva režima, kada je on bio politički neprikosnovena figura, a Srbija totalno izolirana i u povijesnoj klaustrofobičnoj klopci, bez ikakvih demokratskih mogućnosti. Inzistirao sam da se napiše komad u kojem bismo mogli izraziti svoje nezadovoljstvo diktaturom. Počelo je bezazleno: Kovačević je napisao vrlo duhovit, čitljiv i pitak kalendar najvažnijih političkih, povijesnih, znanstvenih, ali i paradoksalnih događaja u 20. stoljeću. To su uglavnom bili događaji važni za Srbiju, ali povezani sa svijetom, koje je on stavio u određeni duhoviti kontekst. Tu su se našle i zanimljivosti poput pronalaska prvog lokota, ili nekog trika mađioničara Houdinija. Čitajući taj kalendar shvatio sam da ga možemo iskoristiti kao temelj za predstavu u kojoj ćemo prikazati previranja srpskog naroda, ali i svih drugih koji prolaze kroz tranziciju iz ideološkog, autoritarnog poretka u demokratsko društvo. Budući da smijeh oslobađa čovjeka, smatrali smo važnim da pokušamo smijehom iscijeliti svoj duh. Mislim da naša budućnost može biti bolja jedino ako se oslobodimo naslijeđa iz prošlosti.

NACIONAL: Kakav je lik koji glumite? – Drama ima monodramsku strukturu, iako ja nisam jedini lik ? tu je još Milica, i oslikava našu srednju klasu, obrazovanu, ali osiromašenu. Riječ je o siromašnom, tragikomičnom profesoru koji je izbačen s fakulteta i ostavši bez ičega završio je na kontejneru. Njegova specifičnost je u tome što on ne okrivljuje ideologiju niti tadašnju Miloševićevu vlast za svoj pad, nego fanatično obožava onoga koji ga je doveo do kontejnera. To je slika tog autoritarnog karaktera i intelektualnog pada koji se dogodio u svim autoritarnim društvima gdje vođa zamjenjuje emotivnu ulogu oca, koji je bio obožavan čak i onda kada je upropastio rođenu djecu. Nadam se da će predstava i danas uspjeti prenijeti atmosferu tog vremena. Kad je tekst bio gotov, znali smo da će biti anatemiziran i da će doći do sukoba s autoritetima na vlasti.

NACIONAL: Je li se to i dogodilo? – Odigrali smo 160 predstava, a od toga 120 u “Zvezdara teatru” zato što se ni mi nismo mogli maknuti jer smo bili pod embargom vlasti, kritike i kulturne javnosti. Svi oni koji su željeli osjetiti buntovnički duh i istinu, koji su proizlazili iz tog teksta, morali su doći u “Zvezdara teatar”. Na predstavama smo stalno imali goste s kazališnih festivala iz unutrašnjosti Srbije, koji su nam govorili da su jako zainteresirani za gostovanje “Kontejnera”, ali nakon toga nikad se više nisu javili. Očito nisu imali hrabrosti, a možda su dobili instrukcije da nas ne smiju dovesti. Onda je odjednom u političkoj kampanji komad proradio na široj razini. U rujnu 2000., u kampanji uoči izbora 5. listopada, bilo je važno mobilizirati građansku javnost Srbije da izađe na izbore i da glasuje u tom trenutku za DOS i Vojislava Koštunicu. Predstavu smo igrali na trgovima svih većih gradova Srbije i bila je predigra, a možda i središnji događaj, političkih nastupa u kampanji. Po predstavi nas je gledalo 20 tisuća ljudi, u Nišu i Novom Sadu čak 50 tisuća, znači, sveukupno nas je vidjelo oko 200 tisuća ljudi.

NACIONAL: Je li bilo nekih ekscesa? – Srećom ne, osim verbalnih. I kao glumac uživam neki autoritet, a osim toga, drugo je kada se u glumačkoj i kazališnoj formi predstavlja neki žanr. To nije bila čista politička agitacija, niti klasičan političko-satiričan teatar, nego je to ozbiljno kazalište koje ima svoje zakone i svoju magiju. Naime, nismo koristili prava imena političara; mi smo išli puno dublje, u sam korijen autoritarnog ponašanja te objašnjavali uzroke i prirodu našeg pada u autoritarni način mišljenja i ponašanja. To je imalo otrežnjujući faktor. Po licima ljudi, koji možda nikada prije nisu otišli u kazalište, vidjelo se da ih se predstava jako dojmila. Ostali su zgranuti jer su prvi put shvatili mehanizam razotkrivanja, odnosno, shvatili su zbog čega oni obožavaju Slobodana Miloševića te zašto se osjećaju klaustrofobično.

NACIONAL: Znači li to da je “Kontejner?” pridonio rušenju Miloševićeva režima? – Apsolutno! Namakli smo najmanje 300 tisuća glasova DOS-u i to je bila naša misija, koju smo dosljedno provodili. U to je vrijeme bilo nekoliko kampanja: jednu je vodio predsjednički kandidat Koštunica, no u njoj nisam sudjelovao, drugu je vodio “Otpor” i u njoj sam periodično sudjelovao, treću je vodio “G 17 plus” uoči čijeg je političkog nastupa “Kontejner…” izvođen, a četvrtu je vodila ekipa Zorana Đinđića, kandidata Demokratske stranke, gdje sam sudjelovao ne kao glumac nego kao čovjek s imenom i prezimenom, koji zagovara tu političku ideju.

NACIONAL: Jeste li već tada bili član Demokratske stranke? – Ne, to sam postao šest mjeseci nakon Đinđićeve smrti. Ušao sam u stranku u prvom redu zbog Đinđića, izvanredne ličnosti demokratskih pogleda, koji je animirao mnoge ljude, pa tako i mene. Bili smo bliski prijatelji; upoznali smo se u ožujku 1991. kod terazijske česme, prilikom demonstracija tadašnje demokratske opozicije na Trgu Republike zbog kojih je Slobodan Milošević poslao tenkove na beogradske ulice. Tada sam spontano održao govor, očito blizak osjećanju i mišljenju okupljenih ljudi, a zbog toga su me poslije tretirali kao jednog od vođa i znakova tih demonstracija. To zapravo nisam želio, ali sam morao progovoriti iz srca ono što sam osjećao, a onda se pokazalo da je to bio zajednički bol i poruka svih koji su se u tom govoru prepoznali. Kod česme sam ostao četiri dana i noći završivši s 300 tisuća okupljenih ljudi. I tu sam sreo Zorana Đinđića koji je tada bio potpredsjednik DS-a. On je također nastupao na tom mitingu i jako mi se svidio; od tada smo se povremeno susretali. Odmah me zvao da se pridružim DS-u, no nisam se želio uključiti u političku stranku jer volim svoju profesiju. No kada sam nakon njegove smrti otkrio da su neki mediji bili u vlasništvu ili pod utjecajem zemunskog klana i da se stvara atmosfera koja je omogućila atentat na premijera Đinđića, što će se pokazati na specijalnom sudu, to sam doživio kao atak na vladu. Kad je srušena vlada, to se nastavilo, znači, to je bio napad na Demokratsku stranku. Shvatio sam da nemam što braniti ? nije bilo ni Đinđića niti njegove vlade; jedino sam mogao braniti Demokratsku stranku koja je htjela reformirati srpsko društvo. I taj zadatak DS nikad neće napustiti.

NACIONAL: Što je bilo presudno da prihvatite ponudu za mjesto ministra kulture? – Ličnost Zorana Đinđića, koji je bio veliki intelektualac i borac. On je imao jasnu viziju o tome kakva Srbija treba biti u budućnosti, kakav treba imati politički sustav i kakvu demokraciju institucija treba uvesti. Dijelio sam njegove vizije, to me opijalo. Pripadam klasičnim srpskim intelektualcima, koji su skeptični prema politici, ali uz njega sam shvatio da politika može biti vrlo kreativna, a demokracija duhovni izazov. Na žalost, na starojugoslavenskim prostorima to se nije tako doživljavalo. Zbog toga sam tražio nekoliko dana da razmislim. Shvatio sam da ću biti izložen brojnim napadima te da ću dovesti u pitanje sebe kao čovjeka i glumca. No ja sam tip čovjeka koji ide izravno, ne volim eskivirati probleme, jednostavno se s njima sudaram. Rekao mi je da imam dar govora i da me ljudi slušaju i razumiju, te me upitao zar ne osjećam odgovornost da ono što sam pričao kod terazijske česme sprovedem u djelo. Prihvatio sam ponudu.

NACIONAL: Tada ste napustili svoje matično Jugoslovensko dramsko pozorište? – Da, prekinuo sam radni odnos prije nego što sam ušao u vladu. U JDP sam bio od 1981. i tamo sam odigrao brojne uloge, primjerice, u “Hrvatskom Faustu”, “Malom princu”, “Buđenju proljeća”, “Gospođi ministarki” i drugima. Ne kajem se što sam prihvatio ponudu, jer smatram da je to za mene izvanredno iskustvo. Naime, dobro sam upoznao način funkcioniranja i mišljenja mojeg naroda, što kao umjetnik nikada ne bih uspio. Mislim da to iskustvo povećava i kvalitetu mojega glumačkog i redateljskog posla. Glumac mora shvatiti umjetnost kao alat za popravljanje svijesti ljudi i svojeg naroda. Znači, kazalište se mora otvoriti i komunicirati modernim jezikom, koji razumiju šire mase. Smatram da između elitizma i populizma postoji veza: kad elitizam ne bi bio inspiracija za populiste, onda ne bih vidio svrhu umjetnosti. Vrijedi i obratno: kada bi umjetnost bila samo za populiste, čemu onda naša posebnost, koju nam je dala Muza?

NACIONAL: Kakva je duhovna klima u to vrijeme vladala u Srbiji? – Zatečeno stanje bilo je jako loše. Živjeli smo u izolaciji, kao u rezervatu, nije bilo komunikacije, vladali su klaustrofobija, kič i šund, koji su bili zamjena za pravu kulturu. Nije bilo pravih emocija, stolovali su sentimenti, znači, lažne emocije i površnost. Kulturni obrasci su bili od novokomponirane turbo folk narodne muzike do emanacija nacionalnog osjećanja, koje je stavljalo u prvi plan bahatost, primitivizam i inaćenje kao prototip kvalitete. To su bili odrazi uplašenog i pretencioznog svijeta, koji zbog straha nije bio sposoban za komunikaciju. Znajući da je taj obrazac ponašanja Miloševićevom politikom potenciran, shvatio sam da kultura mora osokoliti alternativce i one grupe koje su se povukle jer ih u nacionalnom i državnom smislu nisu podržale bivše vlasti. Prvo je trebalo raščistiti stare odnose, podići kulturne ustanove, promijeniti svijest ljudi iz kulture i donijeti novih 13 zakona, koje sam namjeravao u četvrtoj godini mandata i realizirati.

NACIONAL: Što smatrate svojim najvećim uspjehom tijekom mandata? – Dao sam šansu alternativnoj umjetnosti i onim umjetnicima koji nisu bili u forsiranom nacionalnom obrascu. Uveo sam instituciju natječaja, postavio struku kao glavni faktor odlučivanja i kompjutorizirao ministarstvo, jer staro uopće nije imalo kompjutore. Možete li u to vjerovati? Također, za tri godine povećao sam proračun za kulturu pet puta. To je bila agresivna bitka, no kao strpljiv čovjek uspio sam ostale ministre uvjeriti u važnost kulture kao razvojnog faktora u autoritarnom društvu, osobito na Balkanu, iako su često bili preči drugi sektori, primjerice, zdravstvo i prosvjeta. Mislim da je kultura ključni faktor emancipacije na ovim prostorima i to moraju shvatiti i Hrvati, i Slovenci, i narodi u BiH. Jedino kroz kulturu možemo razvijati novu svijest koja će nam pomoći da se više ne ponovi ovakva glupost kroz koju smo prošli. No nisam se zadržao samo na tehničkim stvarima, nego sam na česmi shvatio da kod nas nije riječ o revoluciji nego o evoluciji.

NACIONAL: Možete li to objasniti? – Ja sam stvar gledao dublje: mene je zanimao popravak svijesti ljudi, a kao glumac i intelektualac znao sam da je za taj evolutivni proces bitna – kultura. Također, da kultura u tranziciji i formiranju demokratskih institucija mora imati ravnopravno mjesto sa svim drugim područjima, od gospodarstva do sporta. Moja ambicija je bila da napravim uspješan sustav u kulturi, a ne da sebi podižem spomenik, primjerice, gradnjom nekog objekta. Na žalost, za tri godine u užasno zapuštenoj zemlji kakva je bila Srbija ne može se napraviti tako veliki pomak. Zapravo, nisam stigao doći do vidljivih rezultata.

NACIONAL: Postoji li šansa da vaš nasljednik Dragan Kojadinović nastavi suradnju s Hrvatskom, koju ste započeli s bivšim hrvatskim ministrom Antunom Vujićem? – O njemu ne želim ništa govoriti, jer se u Ministarstvu kulture ništa ne događa. On je dio ove vlade u koju se on uklapa. Ta vlada nije ništa napravila nego je zaustavila tokove, koje je naša vlada pod velikim pritiscima započela. Naime, uspjeli smo Srbiju povezati sa svijetom, što je ključno za preporod Srbije, te omogućili da europski vjetrovi postanu uvaženi kao kriteriji u Srbiji. Sadašnja vlada nema ni sposobnosti, niti znanja, a niti volje da nastavi našim putem. Neki projekti, koji su dovedeni do samog kraja, čak su prekinuti. Sadašnji premijer ima veliki kompleks u odnosu na DS i Zorana Đinđića, jer su pridonijeli atmosferi u kojoj se bivša vlada optužuje za mnoge stvari.

NACIONAL: Je li istina da Kojadinović ispred svog ureda ima bistu Draže Mihajlovića? – Da, ali ne samo tu nego i neke druge kipove. Smatram da je takvim figurama mjesto u muzeju, a ne u Ministarstvu kulture. To je smiješno! Ako on ima snažnu potrebu da ih gleda, neka naruči duplikat i odnese ih kući, ili neka otvori neki muzej gdje će ih smjestiti ? pa i to bi bila neka kulturna akcija. U tome ne vidim nikakvu ozbiljnu kulturnu misiju, no on valjda pretendira na neku političku misiju. No to onda ne pripada Ministarstvu kulture, koje sam ja branio od onog banalnog, političkog utjecaja koji kulturi ne prija. Kultura mora ostati univerzalna, mora “peglati” razlike i boriti se za promjenu svijesti i odvajanje od ideoloških pogleda na stvarnost.

NACIONAL: Danas ste bili na suđenju Legiji kada je on prvi put progovorio, koji je optužen za Đinđićevo ubojstvo. Koji je vaš komentar? – Mislim da bi se za takav politički triler kakav se tu počeo razvijati Hollywood zaista mogao ozbiljno zainteresirati. Možda ne sada, ali jednog dana kada se sklopi čitav mozaik. Legija izigrava nevinašce, milosrdnu sestru, pravi se da on nema nikakve veze sa zločinima za koje ga optužuju. On se tu slučajno zatekao iz patriotskih razloga sa željom da pomogne Srbiji. Zapravo, pakira priču da posljedično optužuje druge, ali ne kazuje ništa novo ? to je sve već viđeno u srpskom žutom tisku. Budući da znamo da su određene kriminalne grupe imale političke ambicije, to nije tiskano slučajno. Miloševićeva vlast bila je itekako povezana s kriminalom i sada se ta povezanost plaća. I ne plaća je samo bivša Đinđićeva demokratska vlast nego i ova sadašnja. Mislim da je zadatak svake vlasti da se odvoji od kriminala, a to se može jedino istinom i raščišćavanjem odnosa. Tako da njegovo svjedočenje predstavlja samo nastavak već prije započete političke akcije kojom se Đinđića i neke koji ga okružuju pokušava povezati s kriminalom. Ta je akcija očito vođena iz jednog krila bivše Državne bezbednosti, koje je duboko povezano s kriminalom i Miloševićevim režimom, ili nekim drugim vođama tadašnje vlasti. Mislim da će se u budućnost ipak otkriti istina. Ovo je prekrupan slučaj da bi mogao ostati neotkriven.

NACIONAL: Možete li komentirati glasine o tome da ste povezani s kokainom te da ste viđeni u Zemunu kako šmrčete kokain? – To spada u taj kontekst. To dolazi iz Srpske radikalne stranke, a oni se bave političkom laži. Laž je njihov program. Oni konstantno lažu, demagoškim sredstvima održavaju svoj rejting. No tvrdim, kad bi radikali došli na vlast, u roku od mjesec dana bili bi provaljeni u svim svojim lažima. Taj bi eksperiment za Srbiju bio preskup, ali možda bi bio dobar za otrežnjenje srpskog naroda. Te populističke ideje zagovaraju one partije koje se žele dočepati vlasti a da ne ostvare ništa iz programa. U ovom mojem slučaju pokazuje se da radikali svoje političke protivnike pokušavaju diskreditirati lažima ili poluistinama. Za mene ni jedna jedina riječ nije istinita! To je totalna izmišljotina. Živim zdravim životom, prvi sam se javio na testiranje nakon što je taj isti žuti tisak objavio prve takve vijesti, i bavim se sportom, koji obožavam. Mislim da bi bilo dobro da radikali nešto šmrču da bi postali normalni, a kako to ne može biti droga, neka šmrču svježi zrak normalnosti i pameti. Pa ne može se upotrebljavati takva besprizorna laž kao političko sredstvo! Slušajući ovo Legijino svjedočenje, dolazim do zaključka da i ova priča s kokainom ima svoj kontekst, da se svi oni koji su surađivali s Đinđićem osramote i uklone s političke scene. Razmišljam o tome da ih tužim za klevetu.

NACIONAL: Kakve su onda šanse da Boris Tadić iz DS-a pobijedi na predsjedničkim izborima? – Velike! Ali to ovisi o demokratskoj javnosti, koja možda u prvom krugu nije izašla na izbore, da shvati da biramo između dvije krajnosti koje Srbiju mogu upropastiti ili spasiti. Siguran sam da Boris Tadić Srbiju može izvući, možda ne odmah, ali u skoroj budućnosti. Ali ako se opredijelimo za radikale, koji su apsolutno nesposobni da vode bilo koju državu, ne bih Srbiji poželio takav šokantan eksperiment, koji bi ostavio trajne negativne posljedice.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema ženama s obzirom na priče da ste u intimnoj vezi s Alison Andrews, kćeri princeze Katarine Karađorđević iz prvog braka? – Tko je ta? Ovo sad prvi put čujem! Osobu čak i ne znam. S obitelji Karađorđević sam u dobrim odnosima, a kao ministar kulture često sam im pomagao oko njihovih humanitarnih i kulturnih akcija jer sam smatrao da su dobre. Što se tiče žena, one su za mene iznimna inspiracija i kada ne bi bilo žena, uopće ne vidim razlog zašto bih bio na planetu. Sve što sam naučio korisno za život, naučio sam od njih, počevši od moje majke pa nadalje. Naime, moja majka je bila vrlo nadarena krojačica, koja je mogla bez mjerenja napraviti model i dovesti u red ne baš skladnu figuru, a otac je imao veliki talent za pjevanje opernih arija i talijanskog belkanta. Žene daju miris, okus i dah ovom našem životu. Kod njih posebno cijenim samosvijest i nepretencioznost. Volim osobe koje poštuju svoju ženstvenost, te hrabre i sposobne žene koje se usude pitati ono što se drugi ne usuđuju. Riječju, žene obožavam i sekunda bez njih na planetu je besmislena.

NACIONAL: Pripremate li nešto novo? – Odmah nakon ministarskog rada uletio sam u projekt “Pseći valcer” Leonida Andrejeva, Čehovljeva suvremenika i Gogoljeva prijatelja, koji je režirao Dejan Mijač. Premijera je bila 6. lipnja na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Prije toga sam još za vrijeme ministarskog mandata sudjelovao u predstavi “Amerika, drugi dio” Biljane Srbljanović u izvedbi Ateljea 212, također u Mijačevoj režiji. U “Psećem valceru” igram glavnu ulogu, a predstavu hvale i kritika i publika. Sada ne želim apsolutno ništa raditi, odbio sam neke ponude za ljeto, jer se želim odmoriti i pozabaviti obitelji ? sinom Ivanom, koji završava prvi razred, i šestogodišnjom Anom. Što se tiče filma, postoje neke ponude, ali ni od toga neće biti ništa do listopada. To mi odgovara, jer uživam biti s obitelji i prijateljima, koje sam malo zapostavio tijekom ministarskog rada.

BIOGRAFIJA – rođen 25. kolovoza 1955. u Šapcu gdje je završio Mašinsko-tehničku školu “Boris Kidrič”, a Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu – od 1981. član Jugoslovenskog dramskog pozorišta gdje je odigrao brojne predstave poput ‘Gospođe ministarke’, ‘Malog princa’, ‘Buđenja proljeća’ i dr. – snimio 20-ak filmova: ‘Specijalno vaspitanje’, ‘Svetozar Marković’, ‘Dečko koji obećava’, ‘Igmanski marš’, ’Život sa stricem’, ‘Gluvi barut’, ‘Ljeto za sjećanje’, ‘Underground’, ‘Profesionalac’ – od 2000. do 2004. ministar kulture u vladi pokojnog Zorana Đinđića – nagrade: Grand prix na Festivalu glumca u Nikšiću 2001. godine i Nagrada na 14. mediteranskom festivalu kazališta, nagrada Orlando na DLJI