Silvije Petranović na setu“Završio sam scenarij za svoj novi film o šegrtu Hlapiću po knjizi Ivane Brlić-Mažuranić i s njim ću zaokružiti filmsku trilogiju o slobodi čovjeka u instituciji, koju sam tematizirao u filmovima ‘Nitko se neće smijati’ po noveli Milana Kundere i ‘Družbi Isusovoj’”, kaže Silvije Petranović (45), hrvatski redatelj, producent i slikar, te autor brojnih dokumentaraca o Bliskom Istoku, slikarima i ratnim sudbinama, čiji je prvi igrani “Družba Isusova”, kostimirana povijesna priča temeljena na motivima romana češkog romanopisca Jirija Sotole, doživio uspjeh na filmskim festivalima u Šangaju i Sarajevu.

INTERES U ŠANGAJU 'Ulaznice za film 'Družba Isusova' bile su u Šangaju rasprodane u pretprodaji, vidjelo ga je 6000 ljudi' HRVATSKA U REGIJI 'Hrvatska se kinematografija nametnula regiji - imamo zanimljive teme i mlade ljude koji ih znaju realizirati'Taj visoko estetizirani film izazvao je kontroverze u crkvenim krugovima, a njegovo pojavljivanje na filmskim festivalima popraćeno je polemikama i zanimljivim financijskim kuriozitetom. Naime, bio je jedini film prikazan na ovogodišnjem Pulskom festivalu kojem Ministarstvo kulture, usprkos potpisanom ugovoru, još nije isplatilo zadnju ratu u iznosu od 600 tisuća kuna, a nije “sjela” ni u kolovozu. Osim toga, Ministarstvo kulture nije htjelo potpomoći gostovanje tog filma na šangajskom A festivalu, znači jednom od 11 u svijetu, s obrazloženjem da nije A festival. Tu je tvrdnju iznijelo Kulturno vijeće za film, a potpisao ju je Srećko Šestan, doministar za film i kazalište, te su tako pokazali da vrlo slabo poznaju filmsku situaciju u svijetu. Tada je Petranović zatražio da se odluka Ministarstva preispita te je priložio vjerodostojnu dokumentaciju i sada o njoj ponovo raspravlja Vijeće za film, kojim predsjeda profesor Ante Peterlić.

Film “Družba Isusova” na sarajevskom filmskom festivalu nominiran je u sve četiri kategorije – za Grand Prix, najbolji film i za najbolju mušku i žensku ulogu. Odjek je bio izvanredan, puno bolji nego u Hrvatskoj, a film je dobio, kaže, i odličnu kritiku Rona Hollowaya, poznatog kao gurua istočnoeuropskog filma.

NACIONAL: Koja je osnovna ideja filma? – Film govori o sudbini pojedinca i mogućnosti da ostvari slobodu u institucionaliziranom sustavu. Kad sam 1985. pročitao Sotolin roman o ocu Hadu i mladoj grofici Mariji iz 17. stoljeća, odmah me osvojila ta jaka, univerzalna tema, koja se temelji na istinitom događaju. Napisao sam scenarij, u kojem nisam robovao literaturi, jer sam se uvijek smatrao umjetnikom i autorom koji ima vlastite vizije, poglede i stavove. Zapravo, u scenarij sam uključio samo dio Sotolinog romana. Otišao sam u Prag, sjećam se, bili su Svisveti, i našao sam se s Jirijem Sotolom u kavani “Slavija”. On je već tada bio jako bolestan, nakon tri godine je preminuo. Kad je pročitao scenarij, pružio mi je ruku preko stola i rekao mi: “Čestitam vam!” Tu sam čestitku shvatio kao testament, kao obavezu da snimim film.

NACIONAL: Zašto ste tako dugo čekali sa snimanjem filma? – Taj scenarij pokušao sam plasirati već u bivšoj Jugoslaviji, ali nije išlo. Problem je vjerojatno bio u temi o katoličkoj crkvi i slobodi, te alegoriji na komunizam, teme koje su tada bile kontroverzne. Osim toga, ta divna kostimirana priča iz 17. stoljeća zahtijevala je za realizaciju velik novac i dobre lokacije za snimanje. Scenarij sam 2000. izvukao iz ladice, ponovo ga pročitao, zaključio da ima modernu strukturu i poslao ga na natječaj Ministarstva kulture, koje ga je konačno odobrilo. Ne žalim se što je film čekao u ladici 15 godina. Mislim da je time puno dobio, zapravo, uvjeren sam da sam ga napravio upravo onda kad sam bio zreo za taj projekt.

NACIONAL: Film je ocijenjen kontroverznim, a kritika je bila podijeljena. Jeste li očekivali takve oprečne reakcije? – Svakako. Bio bih jako nesretan da u Hrvatskoj svi vole moj film. To bi značilo da nešto nije u redu s njim, ali ni sa mnom. Takve oprečne reakcije vesele me i uvjeravaju da sam uspio. Tema potiče na razmišljanje i aktualna je i u 21. stoljeću. Film kritizira ono što je loše, a afirmira ono što je dobro i u tome je njegova vrijednost. U filmu se vjerojatno neki prepoznaju. Htio sam da odnos patera Hada i grofice Marije prekorači filmsko platno, da djeluje emotivno i osvoji srca gledatelja. Htio sam da se ljudi nakon što izađu iz kina zapitaju o odnosu pojedinca i institucije, o pitanju slobode, ali i o drugim varijacijama koje im film pruža.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste čuli da će film biti prikazan u lipnju na A festivalu u Šangaju kao prvi hrvatski film u službenoj konkurenciji? – Kad sam saznao da je film uvršten na šangajski festival bio sam jako sretan jer volim kineski film. Naime, na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirao sam kod Kreše Golika s temom hongkonškog kung-fu filma, koji mi u ono vrijeme nije bio toliko dostupan kao danas. Usto, prakticiram tai-chi, koji sam naučio od Ling Bing Sena, a koji je studirao u Zagrebu i vodio razmjene studenata između Kine i Jugoslavije. Znači, moja je veza sa Šangajem puno dublja, a pokazuje se kroz film, umjetnost i borilačke vještine. Čak sam sada u Šangaju pokušavao pronaći dobar tai-chi mač, no nisam imao dovoljno vremena jer smo bili jako okupirani filmom. Danas je kineska kinematografija sa svojim filmovima plašta i mača, primjerice “Tigar i zmaj” te “Heroj”, osvojila cijeli svijet, a ja sam oduševljen takvim filmovima već godinama. I danas me impresioniraju kineski redatelji iz pete generacije kao što je Zhang Yimou.

NACIONAL: Kako je film prihvaćen na festivalu u Šangaju? – Festival se održavao u Šangaj Art Centru, velikom multipleksu od 11 kina, a u golemom foajeu nalazile su se najave za sve filmove. Uz najavu našeg i korejskog filma bili su stavljeni neki kineski znakovi. Objasnili su nam da to znači “Prodano” i da su se ulaznice za četiri projekcije “Družbe Isusove” rasprodale već u pretprodaji. Znači, film je vidjelo oko šest tisuća ljudi. Za to je zaslužan i vlasnik festivala, ugledna medijska kuća koja ima deset radijskih i 11 TV stanica, te najveći šangajski filmski studio, koji proizvodi 12 filmova godišnje, jer su napravili sjajnu reklamnu kampanju. Filmski su nas kritičari uvrstili među pet najboljih filmova dodijelivši nama i japanskom filmu “Heaven’s Bookstore”, koji također nije nagrađen, pet zvjezdica. Nagrađeni filmovi dobili su po dvije ili tri zvjezdice. To mi je bila velika satisfakcija: došao sam u Aziju, zemlju drukčije kulture, s europskom temom, koja se bavi katoličkom crkvom, ali bez obzira na to ljudi su je razumjeli, a film prihvatili.

NACIONAL: Dosad ste napravili tri filma prema predlošku romana čeških autora – Vaclava Havela, Milana Kundere i Jirija Sotole. Je li vas u njihovoj literaturi najviše privukla politička konotacija? – Ne, nego umjetnost – ideje, način izražavanja, priča, kontekst. Havel je kao disident sjedio u zatvoru kada se 1984. njegova jednočinka “Protest” u režiji Radovana Marčića igrala u Teatru Itd. I taj se komad također bavi pitanjem slobode pojedinca i odlučio sam ga napraviti kao svoj TV diplomski rad. Milan Kundera, koji je tada kao češki disident živio u Parizu, ustupio mi je prava za snimanje TV-filma po svojoj noveli “Nitko se neće smijati” iz knjige “Smiješne ljubavi”. To je bilo nevjerojatno jer je Kundera samo tri puta dopustio snimanje filmova po svojim djelima. Film sam snimio 1985., postigao je velik uspjeh, a ja sam dobio nagradu “7 sekretara SKOJ-a”. Mislim da moja ljubav prema češkim piscima proizlazi iz mog srednjoeuropskog duhovnog i genetskog naslijeđa. Oduvijek me je najviše svrbjela jaka umjetnička vizura pisca. Mislim da se ne može polaziti od politike niti razmišljati pamfletistički. Primjerice, ruski pjesnik Josif Brodski, nobelovac koji je završio u gulagu, divan je zbog umjetničkog konteksta a ne zbog politike, iako je politički kontekst itekako važan. Umjetnik je uvijek u sukobu s laži i friziranom stvarnošću koja može biti prezentirana kroz lošu umjetnost, lošu politiku ili lošu religioznost.

NACIONAL: Kako doživljavate svoje genetsko naslijeđe? – Moji daleki preci dolaze iz Ukrajine, Poljske i Češke pa su me te priče, koje su se provlačile kroz obiteljsko naslijeđe, nesvjesno orijentirale prema toj srednjoeuropskoj sredini, u kojoj se osjećam vrlo komforno. No to je duga priča, koja će biti središnja tema u mom trećem filmu. Na žalost, taj je multinacionalni, multietnički i multireligiozni svijet nestao. Ostale su samo utvare, sjene. Obilazeći taj prostor nalazimo ga u spaljenim sinagogama, u sjećanju na Kristalnu noć i holokaust, koji je poremetio tu sliku svijeta. No kroz Europsku Uniju tu sliku svijeta ponovo vidimo oživljenu kao Europu bez granica. I sadašnja je moja orijentacija takva: pripadamo Europi, a Europa ravnopravno pripada nama.

NACIONAL: Kako ste uspjeli za film angažirati poznatog svjetskog glazbenika Djivana Gasparijana, podrijetlom iz Armenije? – Upoznali smo se prošle godine u Zagrebu kada je imao koncert na festivalu Nebo i odmah smo se dobro razumjeli. Volim njegovu muziku, ona ima apsolutni sluh, on je genije. Htio sam da njegova muzika bude podloga u mom filmu i zato sam ga namjeravao posjetiti u Armeniji i otkupiti neke starije skladbe ili dvije teme s njegova zadnjeg CD-a. No tada mi je supruga Maydi rekla da on stiže u Zagreb. Kad je pogledao moj film, sam mi je predložio da će skladati muziku. Napravio je muziku sa šest duduka što inače ne radi, a usto je angažirao najvećeg kamančista Armenije Hrachika Mouradyana, koji je također interpretirao jednu temu. Kamanča je stari instrument, nalik guslama, čija je prednja strana napravljena od riblje kože, a daje elegičan, nostalgičan zvuk. I ta se divna glazba odlično uklopila u hrvatski, odnosno europski film. Ne smijemo zaboraviti da smo okrenuti svijetu. Ako smo okrenuti samo prema svom dvorištu, bolje da se ne bavimo umjetnošću. Svatko tko kaže da pravi film samo za nas ovdje i za Pulski festival, bolje da se filmom ne bavi.

NACIONAL: Bavite se slikarstvom, a svoje projekte potpisujete umjetničkim imenom Bartch. Je li vam otac, koji je također slikar, davao podršku? – Kad sam se kao 17-godišnjak počeo baviti slikarstvom, on mi je rekao nešto vrlo pametno: “Ne trebaš upisivati Likovnu akademiju, jer se kao slikar rodiš, slikar se ne postaje.” Zato sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti jer je za film potreban tehnološki zanat. Nemojte me krivo shvatiti, Likovna je akademija itekako važna, ali za moju postmodernističku slikarsku vokaciju u kojoj dodirujem neoekspresionizam i neonadrealizam nije bila nužna. Evo, upravo završavam radove za novu izložbu koja će se zvati “Genealogija”. Izložit ću velika ulja na platnu veličine 2,50 prema 1,60 metara, a tematski ću se nadovezati na svoj genetski, europski logotip. Primjerice, bavio sam se košer daskom za mesom, ali i daskom smrti, zatim pričom o požaru u kojem je izgorjela jedna tvornica šibica, sirkarna, u malom mjestu u Bohemiji u kojoj su radili moji davni preci. Nakon tog požara oni su se doselili u Prvču, malo selo pokraj Nove Gradiške gdje sam i ja rođen. Žao mi je što moja pokojna majka, koja je radila kao učiteljica, sada nije tu da vidi moj film “Družba Isusova” i moje nove slike. Ona mi je uvijek bila velika podrška.

NACIONAL: Zašto slikate pod pseudonimom Bartch? – To je jedno od više prezimena mojih predaka iz sudetske ili malopolske oblasti, ali samo fonetski odgovara originalu. Primjerice, u Poljskoj se pisalo kao Barcz, zapravo, kako se selila obitelj od Ukrajine, Poljske, Češke do Hrvatske, tako se mijenjalo i prezime. A budući da mi je i otac slikar, izveo sam taj pseudonim kao svoj alter ego jer sam se želio distancirati od njega, ali i od svog redateljskog posla. Bartch je strogo kontrolirani projekt: htio bih svakih pet godina napraviti novu izložbu. Izložba u galeriji Forum bila je rezultat akumulacije od 1996. do 1999. godine, iako sam slikao i ranije. Za projekt Bartch bila je presudna Picassova izložba koju sam vidio u New Yorku u Muzeju moderne umjetnosti. Obišao sam sve najvažnije muzeje, galerije i arheološke zbirke svijeta, a kao pravi svjetski putnik proputovao sam i cijeli Bliski Istok, čak i mnoge zabačene dijelove. Arheologija mi je velika strast.

NACIONAL: Istodobno se bavite režijom, slikarstvom i dokumentarnim filmom, a usto se nazivate svjetskim putnikom. Što vam je najbliže? – Ja sam prije svega umjetnik, a primarno se izražavam kao redatelj i slikar, jer kroz ta dva medija mogu najbolje izraziti svoje ideje, senzibilitet i psihologiju. Dokumentarce sam snimao na putovanjima 2000. godine po zemljama Bliskog Istoka, jer me taj fantastični svijet oduševio. To su više moje putopisne crtice, znak sjećanja. Volim putovanja jer senzibiliziraju čovjeka prema drugim kulturama, nacijama i religijama. Bez obzira na to koliko ste otvoreni, na putovanjima postajete još otvoreniji. Ja sam tako postao zreo građanin svijeta. Na žalost, neki od dokumentaraca, pogotovo oni o slikarima, već godinama leže u ladici urednika Dokumentarnog programa na HTV-u i ne znam hoće li ikada biti prikazani. Riječ je o dokumentarcima o židovskim slikarima, primjerice “Otok” o kvalitetnom židovskom slikaru Rafaelu Talviju, koji je prikazan u Židovskoj općini u Zagrebu. Tu je i film “Muke” o mom ocu, koji se bavi istoimenom grafičkom mapom i istinitim doživljajima slikara u vrtlogu holokausta. Snimao sam i dokumentarce o ratnim sudbinama i 1991. sam u Cerničkoj Šagovini kao režiser bio ranjen u glavu.

NACIONAL: Prije 15-ak godina smatrali su vas vrlo talentiranim filmskim autorom, od kojeg se mnogo očekivalo, osobito nakon što se osnovali “Dugave plus”, prvu kabelsku televiziju u regiji. Jeste li zadovoljni onim što ste postigli? – Nikada nisam htio raditi kompromise. Moje nedjelovanje je uvijek proizlazilo iz vjernosti prema vlastitim uvjerenjima. Ja sam uvijek htio raditi, svojedobno sam imao na televiziji nagrađene scenarije, koji nisu realizirani jer nisam htio pristati na tražene preinake. Između nečijih naredbi i svojih ideja uvijek sam odabrao nerad. Htio sam u svom opusu ostaviti samo one projekte iza kojih stojim, kao što su Kundera, Havel i Sotola. Da bih to ostvario, trebao sam novca za svoju slobodu pa sam zato postao producent, ali kao producent snalazio sam se i u skromnim uvjetima, na primjer 1982. sam napravio prvu vlastitu produkciju za tada popularnu rock grupu Sexa, koja je pomicala vizuru u rock glazbi. U tom projektu radio sam kao redatelj nekoliko eksperimentalnih multimedija, a film je prikazan u Galeriji SC. Uvijek sam htio obraniti svoju umjetničku slobodu, ali sam uvijek ostajao u umjetnosti i medijima.

NACIONAL: Zajedno sa suprugom imate producentsku kuću “Maydi film”, koja nosi njezino ime. Kako funkcionira taj obiteljski biznis? – To je jednostavno: moja supruga Maydi je direktorica poduzeća, bavi se financijama i izvršni je producent filma “Družba Isusova”. Ja sam razbarušeniji i bavim se umjetnošću, a ona mi pruža balans i stegu. Naziv se nametnuo jer je ime moje supruge egzotično i dobro zvuči, osobito u inozemstvu. Ona zna poduprijeti moje vizije koje na prvi pogled ne djeluju jako perspektivno. U film sam uključio i mlađu sedmogodišnju kći Mašu, ali nisam je angažirao preko veze. Baš je u Sarajevu dobila dobre kritike za glumu. Na žalost, oduševila se glumom i već sada ima psihologiju i taštinu glumice.

NACIONAL: Kada namjeravate snimiti novi film ”Šegrt Hlapić” po knjizi Ivane Brlić-Mažuranić? – Upravo sam završio scenarij po toj sjajnoj priči i poslao sam ga na natječaj Ministarstva kulture za 2005. To bi trebao biti film za odrasle, iako je knjiga kada je prije 90 godina napisana bila namijenjena prije svega djeci. Mislim da je tema i danas vrlo suvremena i kontroverzna, osobito kad se uzme u obzir povijesni i politički kontekst. Tu je knjigu htio ekranizirati i Branko Bauer, kojem se divim, jer je imao snažnu umjetničku individualnost, ali na kraju nije uspio.

NACIONAL: Namjeravate li napraviti film po suvremenoj priči iz današnjice ili i sami napisati scenarij, bez književnog predloška? – Uvijek sam u potrazi za kvalitetnim književnim predloškom, osobito iz suvremenog života. Literatura nije moje trajno opredjeljenje, evo, moj treći igrani film neće biti temeljen na književnom predlošku nego na pričama iz moje obitelji. Mi zaboravljamo da se većina svjetskih filmova radi po literaturi. Takav je pristup teži jer literatura obvezuje, osobito ako su imena autora zvučna. Tada je svaki čitatelj, koji ima u glavi svoje literarne doživljaje, skloniji kritici i često dolazi do razočaranja pa i šoka jer ne dopuštaju percepciju tuđe vizije. Ja sam spreman na taj šok.

NACIONAL: Slažete li se s ocjenom da je hrvatski film izašao iz krize i da je spreman za svjetsku scenu? – Mislim da se hrvatska kinematografija odjednom nametnula regiji – pronašli smo zanimljive teme, a javili su se mladi ljudi koji ih znaju realizirati. Srpska je kinematografija tijekom rata imala tematski i filmski rast, ali danas su pomalo izgubljeni. Bosanski je film također iznimno jak. Ako Hrvatska nastavi ovim tempom raditi filmove, sigurno može računati na vodeću ulogu u regiji.

Biografija
ROĐEN 1959. U NOVOJ GRADIŠKI – 1982. multimedijski projekti s rock glupom Sexa – 1984. TV drama ‘Protest’ po noveli Vaclava Havela – 1985. diplomirao filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu s TV filmom ‘Nitko se neće smijati’ po Milanu Kunderi, koji je dobio nagradu 7 sekretara SKOJ-a te je prikazan na festivalu u Munchenu – 1988. osnovao prvu kabelsku televiziju u jugozapadnoj Europi Dugave plus te tvrtku ‘Maydi film & video’ – 1991.-2002. snima dokumentarne filmove o Bliskom istoku, slikarima i ratnim sudbinama branitelja – 1999. izložba slika u galeriji ‘Forum’ pod pseudonimom Bartch – 2002. kao producent filma ‘Serafin, svjetioničarev sin’ Vicka Ruića sudjelovao na festivalima u Montrealu, Kairu, Istanbulu, Moskvi i drugima – 2004. s filmom ‘Družba Isusova’ sudjelovao na festivalima u Šangaju, Puli i Sarajevu