Josip Vaništa jedan je od najvažnijih hrvatskih slikara i crtača, te pisaca, poznat po samozatajnosti i zatvorenosti.“Mislite da u današnje vrijeme kada umjetnici pale svoje crteže, snimaju video radove ili se skidaju goli ima nekog smisla razgovor sa mnom?”, zapitao nas je Josip Vaništa (80), jedan od najvažnijih hrvatskih slikara i crtača, te pisaca, poznat po samozatajnosti i zatvorenosti, kojemu je upravo objavljena nova monografija Zdenka Tonkovića u izdanju zagrebačkog Kratisa. Akademik i bivši profesor Arhitektonskog fakulteta tim je pitanjem pokazao da je i danas samokritičan i nenametljiv. Jednako kao što je bio u doba kada je uništio vlastite radove jer nisu udovoljili njegovim strogim kriterijima.

Monografija će biti predstavljena 25. rujna u HNK-u, a sadrži stotinjak Vaništinih najvažnijih djela, od kojih je dvije trećine po prvi puta objavljeno. Primjerice, portreti njegove pokojne supruge Roszi, profesorice engleskog jezika, s kojom ima dvije kćeri – psihijatricu Anu i arhitekticu Evu, te pjesnikinje Vesne Parun. Osim portreta slikara i pisaca, zapravo, istančanih psiholoških studija, koji su označili prošlo stoljeće, primjerice, Miroslava Krleže, Dobriše Cesarića, Josipa Kožarića i A.B. Šimića, crtanih olovkom, u monografiji su objavljeni i pejzaži, uglavnom napravljeni nakon 2000. godine, u akvarelu, pastelu i ulju, koji otkrivaju Vaništu kao rafiniranog kolorista.

Vaništa je iznimno vitalan i još i danas radi puno, a razgovor s njim pravi je ritual: uz ukusni čaj koji je sam pripremio, teme se smjenjuju, od Bogdana Bogdanovića, njegovog kolege, “za kojeg studenti beogradskog Arhitektonskog fakulteta nisu nikad čuli”, do priče o kadi na terasi za koju mnogi misle da je umjetnički projekt. “Ne, ne, to je bio bazen za moje kćeri kada su bile male”, objasnio je. Ne priča opširno, pažljivo bira riječi, smatra da je banalno spominjati da je izlagao širom svijeta, od New Yorka, Pariza i Londona do Damaska, Pekinga i Bombaja, a na komentar da je kao sveučilišni profesor crtanja i likovnog oblikovanja odgojio generacije arhitekata samo je odmahnuo rukom.

Dobio je, između ostalih, tri glavne nagrade – Nagradu grada Zagreba, “Vladimir Nazor” i “Branko Gavella”. Njegove tri knjige eseja o umjetnosti i poznatim ličnostima s kojima se družio tokom 50 godina – “Zapisi I”, “Zapisi II” i zadnja “Knjiga zapisa” u izdanju Kratisa, dobila su iznimno povoljne kritike.

NACIONAL: U vašoj novoj monografiji, koju je priredio Zdenko Tonković, ima dvije trećine novih, još neobjavljenih djela – portreta i pejzaža. Možete li nam reći koje ste radove, odnosno, portrete prvi puta objavili? – Portret Vesne Parun nije bio nikada izložen. Rađen je na početku pedesetih godina. “Ivo Steiner” crtan u Rovinju, 1954/5. godine. Iza još vidljivih ostataka bedema karlovačke zvijezde, trag dima iz tvornice, zvala se Prva pjatiljetka. ”Žena u crnini” 1945, bosa, hoda naseljem kao da traži nekoga ili nešto. Malo ulje, ponovno tvornički dimnjak s dvije okomite stijene, lijevo i desno. Studije za mrtve prirode s pismom, nekoliko ulja. Zagreb pedesetih za lutanja njegovim predgrađem s Miljenkom Stančićem. Pjesnik Oto Šolc, bilješke iz Istre i srednje Dalmacije, ceste, uzvisine, brda, taj tako težak motiv u slikarstvu.

Često osim pejzaža ništa drugo nije bilo zanimljivo. Bilo je to, danas iz suvremenih vizura, pomalo sramno uživanje pred motivom. Otkrivao sam te slike prirode za sebe i čuvao za sebe.

NACIONAL: Hoće li monografiju popratiti i retrospektivna izložba? – Neće.

NACIONAL: Kako je nastao portret vaše kćeri Ane, koji se nalazi na naslovnici monografije? – Kad sam je crtao imala je dvadeset i nešto godina i učila za posljednji ispit. Iskoristio sam priliku i na crtežu radio gotovo dvije godine. Mijenjao, ispravljao, brisao.

Znamo da portret više nikoga ne zanima, nema ga već stotinu godinu. Pa ipak, kroz to je vrijeme Giacometti učinio nekoliko nezaboravnih glava, Balthus, Lucien Freud, kod nas Stančić. Njegov Tin Ujević jedan je od najljepših portreta 20. stoljeća. Kao u slučaju Balthusa, glave ovih slikara imaju snagu privlačnosti uprkos činjenici što su neaktualne.

NACIONAL: Po prvi puta ste objavili i portret vaše supruge Rozsi, nastao 1968. godine. Možete li se prisjetiti tog razdoblja? – Stanovali smo u malom socijalističkom stanu, novo sagrađenom neboderu od 17 katova, na Trnju. Pogled s prozora dosezao je do Vukomeričkih gorica. Vladali su vrlo dobri odnosi između novouseljenih, već u srednjim godinama ljudi, pomalo umornih od čekanja krova nad glavom. U kući još nije bilo salona za masažu, stanovi se nisu iznajmljivali niti prodavali, u prizemlju nije bilo birtije, zelenilo je bilo neoštećeno, djeca su bez pratnje išla u školu. I nije bilo provala.

NACIONAL: Monografija započinje portretima Arthura Rimbauda, Andre Gidea, Dobriše Cesarića, Franza Kafke, Tina Ujevića. Jesu li vam ti veliki pisci bili uzori? – “Tijesna vrata” Andrea Gidea, “Samoglasnci” Rimbauda, Kafkin “Umjetnik u gladovanju”. Gide govori o Kafki Sartreu, u nekom vrtu 1942. godine, prije nego će napustiti Francusku. Njihovi prvi prijevodi kod nas odmah iza rata.

Dobriša Cesarić, nisam ga osobno poznavao, zamolio me da učinim portret za njegovu knjigu u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Nije bio zadovoljan. Crtež je izostavljen. Tina Ujevića samo sam gledao na ulici, on se svakodnevno oko podneva kretao Masarykovom ulicom, od kazališta do kuće koja je bila uz sam Balkan kino, i u kojoj su u kaputima i s kapama na glavi, očima uprtim u tanjure s lećom, sjedili siromasi, studenti iz pokrajina, deklasirani svijet. Sjećam se, bilo je vrlo tiho, ljudi su nečujno dolazili i nestajali. Tih godina, na drugoj strani svoje knjige “Ljudi za vratima gostionice”, Ujević je napisao Matku Peiću ove riječi: Čovjeku koji me je gledao iz daljine…

NACIONAL: Objavljena su čak četiri crteža Miroslava Krleže, između ostaloga, i njegov zadnji crtež “Miroslav Krleža na bolesničkoj postelji” iz 1981. godine. Kako vas je doživljavao Krleža? – Na mojoj izložbi u Društvu arhitekata 1974. godine, Krleža je vidio moj autoportret iz 1954. godina kada sam imao 30 godina i rekao: “Sličite na prokuristu, na činovnika zavoda za osiguranje, malo na Valery Giscard d’Estainga, kao da ste došli od nekud, kao da niste odavde i očito nije vam lako. Jedino ne mogu shvatiti kako još niste propali.

NACIONAL: Kako je vaše slikarstvo odredio vaš rodni grad Karlovac u kojem ste po prvi puta bili na pravoj izložbi? – U Karlovcu sam živio 20 godina. Odavno tamo nemam nikoga, a i sam grad se promijenio do neprepoznatljivosti. Nedavno, u prolazu, vidio sam u Karlovcu jednu upravo sazidanu alpsku crkvu u centru novog središta, među višekatnicama iz osamdesetih, devedesetih godina. Vidio sam Edison kino, kultno mjesto moje mladosti, koje je dugo bilo zatvoreno. Sada, neka birtija je u njemu. Kuće na Promenadi od vlage i zapuštenosti kao da su utonule deset do petnaest centimetara u zemlju. Nikoga na prozorima, a govore mi da u mnogima nitko ne stanuje.

NACIONAL: Osjeća li se taj grad, njegova atmosfera i ljudi, kao što tvrde neki kritičari, u vašem slikarstvu? – Ne osjeća. Kao mladić lutao sam okolicom grada uz rijeke, ljeti, u jesen, u rana proljeća. Rat je to naglo prekinuo. Nemam lijepih uspomena.

NACIONAL: Kakav je trag na vas ostavio slikar i vaš profesor Marino Tartaglia? – Marino Tartaglia bio je moj učitelj. Proveo sam dvije godine u njegovoj klasi. Nije nas bilo mnogo, jedne godine samo dvoje. Radili smo i subotom i nedjeljom. Svakog je dana dolazio dva puta na korekturu. Nakon duljeg promatranja slike, diskretan, govorio je tiho u uho, kao na ispovijedi. Iza svake riječi stajalo je njegovo veliko slikarsko djelo.

NACIONAL: Kako su na vas i vaše slikarstvo utjecali pariški umjetnici i Pariz gdje ste se usavršavali u tri navrata? – Zadivio me Bernard Buffet, tada vrlo mladi slikar, njegov mizerabiliziram kako su to djelo nazivali. Vidio sam Avignonsku Pietu u Louvru, odlazio sam zbog te slike tamo danima. Uz de Saela jako me dojmio još jedan rano umrli slikar – Gruber. Vidio sam Balthusa, tada jedva poznatoga u skromno oglašavanom stanu u novinama. U njemu, sjećam se, nikad nije bilo posjetioca.

Svi dostupni hoteli izgledali su kao onaj u Dabitovom “Hotel du Nord”. Ulice nisu završavale nego su se nastavljale u beskraj. Lijevi Pariz Duclosa sa radničkim kapama na glavi, gospodske četvrti, sveprisutnost mladih u petom i šestom arondismanu. Pariz, najnegostoljubiviji grad na svijetu, najmelankoličniji po Cioranu.

NACIONAL: Rijetko ste govorili o grupi Gorgona. Kako se danas sjećate tog razdoblja? – Možda bi trebalo naglasiti da se Gorgona javlja 1959. godine, djeluje od 1961. do 1966. godine. U to vrijeme nije bilo mnogo simpatija za razlike, za druga mišljenja. Vladala je ideologijom pretrpana oskudnost. Gorgona nije bila likovni buntovnik.

Imali smo potrebu za stanovitim mirom oko sebe, zanimali se za ono što se ne nalazi u iskustvu. Kontemplativno opažanje prostora, šetnje prirodom, “inspekcijski pregledi proljeća”, kako je u šali govorio Radoslav Putar. Otklon od reflektivne inteligencije, ironični podsmijeh, poraznu bezbrižnost. Gorgona nije posjedovala svrhu. Stvari su se samo odvijale, nisu se realizirale. Bilo pa nije, počivala u miru kako sam negdje rekao. Ali gle vraga. Upravo jučer u novootvorenoj knjižari u Bogovićevoj ulici, vidim skupocjeno izdanje, knjigu od šest stotina stranica “Impossible histories” u izdanju MIT Pressa Cambridgea Massachusettsa, u kojoj se govori i o Gorgoni, fotografije, Manifest s mojim potpisom, naravno, netočno. Gorgona nije nikada objavila manifest, nije težila ući u tzv. Povijest. Slična ovoj, pojavila se i u Americi luksuzna knjiga na tu temu. Kod nas je knjigu o Gorgoni napisala Mira Gatin, a Vladimir Petek i Nada Firšt su snimili kratki film od 12 minuta, kojeg je vidjelo tek nekoliko ljudi, nije nikada prikazan. Mnogi iz tzv. neformalne grupe, kako su nazivali Gorgonu, otišli su zauvijek, a izgubio sam nekoliko prijatelja koji su još živi.

NACIONAL: Kako iz današnje perspektive gledate na ideju Gorgone? – Kao na malu, skladnu zajednicu koju je vodilo nekoristoljubivo osjećanje. Interes za nešto što je s one strane slikarstva. Djelovala je u umjerenoj povučenosti, nije imala poruka i nije se branila. Tada, njen smisao nije se mogao odrediti, bio je sakriven. Možda je bila tek bezuspješni prekoračaj.

NACIONAL: U monografiji su objavljeni akvareli i pasteli, na kojima ste dočarali ugođaj Vukomeričkih gorica, trnjanske periferije, uglavnom, zagrebačkih veduta, ali i Brača, Portoroža, sjevernih obala. Da li vam upotreba boje olakšava ili otežava oslikavanje “nestalnih stanja prirode”? – Akvarel, slikarska tehnika, na margini tradicije, danas predmet ruganja. Englesko kraljevsko društvo akvarelista jedni drugima šalju pisma, izmjenjuju iskustva, izdaju časopis, priređuju izložbe. Odlaskom Degasa 1917. godine nestaje i tehnika pastela. Sada je koriste djeca i dokone domaćice. Pastel djeluje na sva osjetila. S vremenom nestaje na svjetlosti. U muzeju Orsay u Parizu, primjerice, Degasovi i Renoirovi pasteli izloženi su u polumraku. Chardin, Manet, Berthe Morisot. Kod nas Slava Raškaj. Pastel dopušta ispravak, kod akvarela, ništa se učinjeno ne može izmijeniti. Kao i ulje i olovka, oni su samo sredstvo koje je čovjeku pri ruci u danom trenutku.

NACIONAL: Kako ste uspjeli tokom 50 i više godina odoljeti svim prolaznim trendovima i modama i ostati vjeran sebi i svom prepoznatljivom umjetničkom stilu? – Nisam odolio, lutao sam i mijenjao se. Tražio i često ne nalazio. Živio sam u vremenu hirovitih mijena, bez ičeg pouzdanog oko sebe, držeći se na stanovitoj udaljenosti od došaptavanja formula koje su stizale iz svijeta. Dešavalo se da su često te poruke izazivanje osjećaja smatrale vulgarnim, a ljepotu svetogrđem. U slikarstvu sve je postalo dozvoljenim, često svedeno na neškodljivu zabavu.

Po Balthusu, slikarstvo je mrtvo, kako se oteti rugobi, kaže, koja se prelila svijetom i dodaje jednu anegdotu, koju bih vam ispričao ako ste voljni slušati. Negdje pedesetih, Matisse je rekao Bonnardu: “Vi i ja smo najveći slikari danas.” A ovaj mu je odgovorio: “To je grozno. Ako smo mi najveći, najradije bih se rasplakao.”

NACIONAL: Slažete li se s ocjenom mnogih da vaša “Srebrna linija na bijeloj pozadini” iz 1961. godine najbolje ilustrira vaše slikarstvo? Naime, još je Vera Pintarić zapisala da posjedujete istančani smisao za detalj, ali istodobno da vaši radovi imaju i viši poetsko-filozofski stupanj… – Ne slažem se. Horizontala se javila na samom početku kao ravnica, kao granica, kao srebrna linija na bijeloj pozadini, u svojem najradikalnijem obliku 1961. godine. U tom trenutku postojale su dvije mogućnosti: tjerati to kao obrt ili stati. Izabrao sam ovo drugo.