Simona Torretta i Simona Pari prošlog tjedna u Rimu nakon oslobađanja iz iračkog zarobljeništva.Mnoštvo Talijana je u noći između utorka 28. rujna i srijede 29. rujna pred televizijskim ekranima iščekivalo slijetanje vladina aviona “Falcon” na rimski aerodrom Ciampino. U Italiju su se, naime, nakon tri tjedna nepoznanica i misterije, vraćale dvije otete mlade talijanske humanitarke Simona Pari i Simona Torretta. Zajedno su otete u Bagdadu, zajedno su oslobođene i tako je njihova drama ipak sretno završila.

Cijela je zemlja drhtala za njihovu sudbinu, suosjećala s njihovim obiteljima i ujedinila se u naporima da ih oslobode. Na političkoj sceni Italije bila su to tri najmirnija tjedna proteklih godina; nije bilo javnih svađa opozicije i vlade jer oporba nije željela ometati vladu u nastojanjima da spase djevojke. U usporedbi s dramom oko sudbina tih dviju djevojaka i sa strahom da bi njihova otmica mogla završiti tragično, poput otmica ostalih zapadnjaka brutalno smaknutih odsijecanjem glave pred kamerama, talijanskoj javnosti se sve ostalo činilo nevažnim.

Kada su se nešto prije ponoći pojavile na vratima aviona odjevene u dugačke arapske tunike, u Italiji je nastalo opće oduševljenje. Talijani su bili presretni što je sve dobro završilo jer su te dvije djevojke simbolizirale nešto najbolje i najljepše što Italija posljednjih godina daje svijetu, a to je humano srce njezina naroda. No, uz dvije oslobođene djevojke i njihove obitelji, možda je najsretniji bio talijanski premijer Silvio Berlusconi jer je sretan završetak te drame zapravo njegov osobni trijumf.

Berlusconi je pokrenuo veliku akciju spašavanja koju su vodili njegovi prijatelji, a tvrdi se da je iz vlastitog džepa otmičarima platio otkupninu. U operaciji su sudjelovali i državni organi, diplomacija i tajne službe, ali ipak je to uglavnom bila Berlusconijeva osobna operacija. Berlusconiju kao najbogatijem Talijanu i jednom od najbogatijih ljudi na svijetu nije bilo teško platiti otkupninu od milijun dolara jer je znao da će njihovo oslobođenje učvrstiti njegov poljuljan politički položaj i pretvoriti se u jedan od najvećih trijumfa njegova dugog premijerskog mandata.

Nakon što su 7. rujna djevojke otete iz zgrade u kojoj je u Bagdadu bilo sjedište njihove humanitarne organizacije “Un ponte per?”, Berlusconi je mobilizirao diplomaciju i tajne službe kako bi uspostavio bilo kakav kontakt s otmičarima. Berlusconi je taj zadatak povjerio čovjeku kojem već godinama bezuvjetno vjeruje, još otkad je bio samo televizijski tajkun. To je 69-godišnji Gianni Letta, podsekretar vlade, koji tehnički i organizacijski osigurava djelovanje Berlusconijeva kabineta. Po zanimanju je pravnik, dugo je bio novinar, a neko vrijeme i glavni urednik dnevnika “Il tempo”. S tog je položaja 1987. prešao na direktorsko mjesto u Berlusconijevoj kompaniji Fininvest, a uz to je vodio i političku emisiju na njegovoj televiziji. Koliko je blizak Berlusconiju vidi se i po činjenici da mu je bio kum na vjenčanju s Veronicom Lario, njegovom drugom suprugom. Kada je Berlusconi 1994. godine prvi put postao premijerom, Lettu je povjerio organizacijsko upravljanje vladom, a to je ponovio i kada je dobio drugi mandat.

Na početku potrage za dvije Simone, Letta je koordinirao preko tajnih službi i diplomacije pa su na odvojene turneje po arapskim zemljama otišli ministar vanjskih poslova Franco Frattini i njegova najbliža pomoćnica Margherita Boniver, kako bi preko arapskih vlada pokušali uspostaviti kontakt s otmičarima. Isto su pokušavale napraviti i talijanske tajne službe, ponajprije SISMI, koja ima svoje operativce i u Iraku, i u susjednim državama.

Identificirao je 16 mogućih kanala kojima bi se moglo doći do otmičara, koji su nakon otmice bili misteriozni, što je za analitičare iračkih prilika bio dobar znak. Doduše, na internetu su se pojavile dvije poruke navodnih otmičara. U jednoj su djevojke optužene da su bile špijunke, a u drugoj se tvrdilo da su smaknute. No, na internetu svatko može objaviti bilo što predstavljajući se bilo kako pa se tim porukama nije pridavala veća pozornost jer nije bilo dokaza da su ih pisali stvarni otmičari. Poslije se pokazalo da su bile lažne.

U Iraku se otmicama bave različite grupe, od inozemnih islamskih terorista povezanih s Al Qaedom do običnih kriminalaca koji to rade za novac. Ta otmičarska šutnja upućivala je na to da djevojke nisu oteli ni kriminalci, koji bi smjesta tražili novac, a ni islamski teroristi bliski Al Qaedi jer se oni najčešće pohvale otmicom i prikažu otete na videosnimci, prijeteći da će ih smaknuti odsijecanjem glave, ako Amerikanci ili njihovi saveznici ne ispune njihove političke zahtjeve. Istodobno su bili oteti i neki francuski novinari te neki američki i britanski poslovni ljudi. Njihove snimke su se pojavile upravo u skladu s metodom islamskih terorista, ali snimke dviju Simona nisu. Zato se pretpostavljalo da dvije Simone ipak nisu u rukama krvoločnog Abu Musaba Al-Zarqawija, Jordanca palestinskog podrijetla koji upravlja islamskim teroristima u Iraku i osobno reže glave taocima. To je bio dobar znak.

Prema događajima nakon otmice, pretpostavljalo se, dakle, da dvije Simone nisu ni u rukama običnih kriminalaca ni Zarqawijevih terorista. O tome se moglo i dalje samo nagađati. Ipak, jedan detalj otmice upućivao je na mogući zaključak. Otmičari su bili u uniformama, ponašali su se kao vojna postrojba i slušali nekog muškarca u civilu koji im je naređivao kao da je časnik. To je ukazivalo na to da bi otmičari mogli biti vojnici, pripadnici bivšeg režima Saddama Husseina, i da ih je vodio neki časnik, pripadnik Husseinove stranke Baath. Neposredno nakon pada Saddamova režima, upravo su njegovi dotadašnji suradnici vodili gerilu protiv Amerikanaca, ali su poslije gurnuti u stranu od mnogo agresivnijih islamskih terorista. Zbog te pasivnosti, osobito nakon uhićenja Saddama Husseina u prosincu prošle godine, bilo je i onih koji su smatrali da upravo oni stoje iza otmice. Valjalo je provjeriti i tu tezu.

Berlusconi je stoga angažirao drugog bliskog prijatelja, Maurizija Scellija, upravitelja talijanskog ogranka Međunarodnog Crvenog križa. Scelli nije humanitarac, a donedavno uopće nije imao veze s Crvenim križem. Riječ je o jako bogatom odvjetniku iz Milana, dugogodišnjem Berlusconijevu prijatelju i poslovnom suradniku te političkom istomišljeniku. Budući da Berlusconi u Rimu politički ne stoji baš najbolje, na posljednjim je parlamentarnim izborima 2001. dao zadatak upravo Scelliju da za njegovu stranku Forza Italia! pokuša osvojiti Gianicolense, jedan od najvažnijih rimskih izbornih okruga. Scelli, koji je dotad živio u Milanu, po Berlusconijevu se nalogu preselio u Rim i počeo iznimno agresivno agitirati kako bi osvojio mjesto u parlamentu. Za agitaciju je potrošio jako puno novca, ali ipak ga je pobijedio kandidat lijeve koalicije. Berlusconi je, međutim, za taj trud odlučio nagraditi svojeg prijatelja pa ga je imenovao upraviteljem talijanskog Crvenog križa.

Nakon pada Husseinova režima i dolaska talijanskog vojnog kontingenta u Irak, Berlusconi je odlučio prema Iraku voditi dvojaku politiku. Italija je jedan od važnih članova proameričke vojne koalicije, ali je on neovisno o tome pokrenuo i drugu stvar – golemu humanitarnu pomoć iračkom narodu. Berlusconi je stoga odobrio da u Irak odu predstavnici brojnih nevladinih humanitarnih organizacija, među ostalima i onih koje su se protivile Berlusconijevoj proameričkoj politici prema Iraku. Tako su u Irak stigle i dvije Simone koje su se svesrdno humanitarno angažirale, a protivnice su talijanske vojne prisutnosti u Iraku. No, Berlusconi je i prijatelju Scelliju naredio da se i talijanski Crveni križ snažno angažira na pomoći jer je želio da utjecajni ljudi u Iraku vide da država Italija nije samo dio okupacijskih vojnih snaga nego i pokretač velike humanitarne pomoći.

Kada su ljetos pobunjenici izvršili pokolj bombaškim napadom ispred sjedišta Međunarodnog Crvenog križa u Bagdadu, ta se organizacija povukla iz Iraka te danas djeluje iz Jordana. No, talijanski Crveni križ je i nakon tog događaja ostao u Iraku. Osobito je pomagao bolnicama pa je tako najvećoj bagdadskoj bolnici darovao uređaj za pročišćavanje vode. U Irak je vodio talijanske medicinske ekipe pa trenutačno u Iraku djeluje nekoliko desetaka talijanskih liječnika i medicinskog osoblja. Preko talijanskog Crvenog križa 92 Iračana otišlo je na liječenje u Italiju, a 55 izliječenih se već vratilo u Irak.

Scelli je tako ostvario dobre kontakte u Iraku pojačane i dvjema nedavnim izvanrednim situacijama: otmicom četvorice talijanskih tjelohranitelja, koji su privatno radili za jednu međunarodnu tvrtku u Iraku, te nedavnom otmicom novinara Franca Baldinija. U oba slučaja Scelli je sudjelovao u pregovorima oko oslobađanja, a nijedan slučaj nije završio kako je očekivao. U prvom je slučaju jedan od tjelohranitelja smaknut, a ostalu trojicu spasili su vojnom akcijom američki i poljski komandosi, dok je u drugom novinar Baldini smaknut, a njegovo tijelo do sada nije pronađeno.

Ipak, tijekom oba slučaja Scelli je uspostavio dobre kontakte u iračkim krugovima, koje je i sada odlučio iskoristiti. Osobito je važan bio kontakt s ulemama, sunitskim vjerskim vođama u Bagdadu. Još je jedna stvar bila važna. Zajedno s njim u Irak je doputovao i jedan irački liječnik, 31-godišnji Navar Ismar, koji potječe iz ugledne iračke obitelji, a otac mu je sveučilišni profesor, iznimno cijenjen među ulemama. Navar Ismar posljednjih je mjeseci na specijalizaciji u rimskoj bolnici Gemellei, a bio je spreman otputovati sa Scellijem u Irak kako bi pomogao u pregovorima i kao prevoditelj, ali i kao osoba iz ugledne obitelji koja iračkim sugovornicima može – zaklevši se na Kuran – jamčiti u korist Scellija.

Taj kontakt s ulemama, među 16 potencijalnih kanala komuniciranja s otmičarima, pokazao se odlučujućim. Scelli se ulemama predstavio kao osoba koja u ime Berlusconija može pregovarati o uvjetima otmičara za oslobađanje dviju Simona, pa ih je zamolio da uspostave kontakt s otmičarima. Oni su to i učinili, ali je Scelli na početku bio sumnjičav i želio je dokaz. Provjeravao je taj kontakt nekoliko puta, a svaka provjera pokazala se točnom. Preko ulema je tako otetim djevojkama bilo poslano jedno privatno pitanje, a uskoro je došao i točan odgovor koji su samo one mogle znati. Potom je Scelli zatražio konkretan materijalni dokaz pa su otmičari na telefon Navara Ismara poslali dvije snimke glasova dviju Simona, za koje se nakon Scellijeve provjere i analize u Rimu ustvrdilo da su autentične. Budući da je Simona Pari bolesna, potrebna joj je posebna hrana koju su joj poslali upravo tim kanalom preko lokalnog plemenskog vođe.

Tako je između Scellija, odnosno talijanske vlade, i otmičara uspostavljen posredan kontakt pa su mogli početi i posredni pregovori. Tijekom pregovora talijanska je strana ustanovila da dvije Simone stvarno drže pripadnici bivše Husseinove stranke Baath, a ne Zarqawijevi glavosječe, što je bila povoljna okolnost. Talijanska vlada je ocijenila da je važno brzo djelovati jer su te grupe znale jedna drugoj predavati, pa čak i prodavati taoce.

Prvi zahtjev otmičara bio je neprihvatljiv za talijansku stranu. Tražili su, naime, da Italija povuče svoje snage iz Iraka i da plati pet milijuna dolara otkupnine. Prvi dio zahtjeva vlada nije mogla prihvatiti, no drugi dio je zaintrigirao Berlusconija i Lettu. Suma je bila odviše velika, no Berlusconi je bio spreman platiti. Poruke su počele kolati s jedne strane na drugu a da su otmičari zainteresirani za cijelu stvar, vidjelo se po još jednom detalju. Počeli su obavještavati javnost o svojim zahtjevima i svemu na što su spremni, ali ne izravno, nego preko jednog kuvajtskog lista čijeg dopisnika iz Bagdada poznaju još iz vremena dok je Hussein bio na vlasti.

Malo po malo stvorena je jasnija slika otmičarskih motiva. Ti ljudi iz stranke Baath željeli bi obnoviti svoju aktivnost, ali im za to nedostaje novca. Berlusconi je poručio da novčani uvjet može ispuniti, ali ne u iznosu koji su na početku tražili. Otmičari su tada spustili cijenu na milijun dolara, a neprihvatljiv politički zahtjev o odlasku talijanskih vojnika iz Iraka su potpuno izbacili. Postavili su još neke zahtjeve koje je talijanska vlada mogla ispuniti: zatražili su da 30 djece odmah iz Faludže krene na liječenje u Italiju, da se Italija obaveže da će, kada prestanu borbe, sudjelovati u obnovi Faludže i Ramadija, da će izvršiti pritisak na Amerikance da prestanu s bombardiranjem tih dvaju gradova koji su u rukama pobunjenika, te da će primiti delegaciju plemenskih vođa kako bi talijanskoj javnosti objasnili razloge pobune. Talijanska vlada je na sve pristala. Grupa iračke djece odmah je krenula u Italiju na liječenje, a i pola milijuna dolara isplaćeno je prije nego što su dvije Simone puštene. Navodno je taj novac isplaćen s privatnog Berlusconijeva računa, a ne s računa talijanske vlade, i to stoga da vlada može reći kako ona nikakav novac platila nije jer talijanska država ne pristaje ni na kakve ucjene otmičara.

No, dok se sve to događalo došlo je do nove komplikacije. Američka vlada je obavijestila talijansku da su američke obavještajne službe u Iraku uspjele locirati mjesto gdje se nalaze otmičari i zatočenice. Bila je to kuća u gusto naseljenom dijelu Bagdada, koji kontroliraju pobunjenici, a uokolo su postavili brojne straže, barikade i prepreke. Unatoč riziku operacije, Amerikanci su ponudili da krenu u akciju oslobađanja, ali je Berlusconi to odbio vjerujući da će se stvar pozitivno rasplesti pregovorima koji su bili u tijeku.

Tako se i dogodilo. Kada su vidjeli da Talijani unaprijed ispunjavaju dio dogovora, otmičari su javili da su spremni osloboditi dvije Simone. Scelli, koji se u međuvremenu vratio u Rim, hitno je vladinim avionom s liječnikom Navarom Ismarom odletio za Bagdad. Odveli su ga na neku pustu prašnu cestu u predgrađu Bagdada i rekli mu da pričeka. Zaključio je da je na pravom mjestu jer se ondje našla i ekipa TV kuće Al Jazeera. U predvečerje su se tom mjestu počele približavati dvije ženske spodobe u crnim arapskim haljama potpuno pokrivenih glava. Bile su to dvije Simone koje nisu točno znale što se događa. Tek kad su im rekli da podignu velove iznad glava, ugledale su Scellija i shvatile da su oslobođene. Scelli je pozvao taksi i tada su dvije Simone nakon tri tjedna krenule u slobodu. Jedna od njih nosila je paket koji su im otmičari darovali na odlasku. U paketu su bili Kurani i slatkiši.