Lorenz Marović: "Taj sam nalaz prijavio Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu kulturne baštine i Odjelu za inspekcijske poslove 29. travnja 2005. O tome imam dokumentaciju."“Ja sam prvi otkrio položaj brodova potonulih u Viškom boju 1866. za koji vjerujem da skriva ostatke zapovjednog broda talijanske mornarice Re d’Italia”, tvrdi 40-godišnji Splićanin Lorenz Marović, koraljar i iskusni instruktor ronjenja , vlasnik Ronilačkog centra Manta u Komiži na Visu. “Taj sam nalaz prijavio Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu kulturne baštine i Odjelu za inspekcijske poslove 29. travnja 2005. O tome imam dokumentaciju. Pet dana prije nego što je hrvatsko-francuska ekspedicija na istraživačkom brodu Janus II sjeverno od Visa locirala olupinu oklopnjače Re d’Italia. O tome je, kao da moga otkrića i prijave nalaza kulturnog dobra Ministarstvu kulture uopće nije bilo, na konferenciji za tisak održanoj u Hvaru 6. svibnja 2005., u prisutnosti državnog tajnika Jadrana Antolovića, svjestan da obmanjuje javnost i krši hrvatske zakone, govorio voditelj istraživačkog projekta za zaštitu podvodne kulturne baštine Jasen Mesić”, kaže Marović. Jasenu Mesiću na konferenciji se pridružio i direktor francuske tvrtke Comex, Nicholas Boichot, koja je za istraživanje Upravi za zaštitu podvodne kulturne baštine besplatno osigurala brod Janus II, opremu i stručni tim. Međutim, Marović je ministru kulture Boži Biškupiću, ministru pomorstva, prometa i veza Božidaru Kalmeti i državnom odvjetniku Mladenu Bajiću 9. svibnja 2005. uputio prijavu o ugrožavanju njegovih prava u pronalaženju olupine broda Re d’Italia i zahtjev za zaštitu prava koja prema zakonima Republike Hrvatske slijede iz pronalaženja položaja potonulih brodova. “Nadležne u Ministarstvu kulture teretim za pokušaj prevare”, kaže Marović, koji je zatražio i istragu o zlouporabama u radu Ministarstva kulture. “Službenici u Upravi za zaštitu kulturne baštine namjerno su otezali pregledavanje nalaza koji sam prijavio. Namjerno su spriječili izlazak na teren jedinog ovlaštenog inspektora kojemu sam prema zakonu jedino bio dužan otkriti lokalitet na kojem se nalazi brod potopljen u Viškom boju”, tvrdi Marović. “Točnu GPS poziciju pohranio sam kod javnog bilježnika. Ako se pokaže da je to Re d’Italia, nalaz hrvatsko-francuskog istraživačkog tima na Janusu II pada u vodu”, ističe Marović. Istraživači s Janusa II nikom još nisu priopćili lokaciju svog otkrića.

Postoji legenda da je brod prevozio zlato u polugama i zlatnicima vrijedno nekoliko desetaka mil. eura, a talijanski desničari žele zabraniti hrvatsko istraživanjeRatne brodove talijanske ratne mornarice u vodama sjeverozapadno od Visa potopio je zapovjednik austrijske ratne flote admiral Wilhelm von Tegetthoff. Više od 80 posto posada austrijskih brodova činili su hrvatski pomorci, mornari iz Dalmacije, Istre i Primorja. Tako je Viškim bojem, koji su hrvatski mornari doživjeli kao obranu Dalmacije od agresije, i koji je ušao u sve udžbenike ratovanja na moru i programe svih svjetskih vojnih učilišta, Tegetthoff spriječio talijanski plan o osvajanju Visa kao jadranske utvrde, o uspostavi talijanske pomorske dominacije na Jadranu. Usred ratnog sukoba Austrije i Pruske, za prevlast u njemačkom savezu, Italija je sklopila pakt s Pruskom i napala Austriju, želeći pod svoju vlast vratiti Veneto i osvojiti Dalmaciju. Ali Tegetthoff se pramcem oklopnjače Ferdinand Max, zapovjednim brodom austrijske flote, zario u bok Re d’Italia, prodro u talijanski brod više od dva metra i potopio ga. Teško oštećeni Re d’Italia potonuo je za dvije i pol minute s 380 mornara. Zapovjednik brojnije talijanske flote od 34 broda, sa 10.866 ljudi, admiral Carlo Pellion conte di Persano, nije poginuo. U tom trenutku nalazio se na najbržem i najjačem brodu na svijetu, oklopnjači “Affondatore” (“Potopitelj”). U Viškom boju poginula su 643 talijanska mornara, a na austrijskoj 38. Legenda kaže da je na dubinu veću od sto metara na zapovjednom brodu Re d’Italia potonulo i zlato u polugama i zlatnicima, koje se procjenjuje na nekoliko desetaka milijuna eura.

Otkriće Re d’Italia ima i političku dimenziju. Prije nekoliko dana zastupnik Nacionalnog saveza u talijanskom parlamentu Roberto Menia, interpelacijom je zahtijevao da se Hrvatskoj zabrani ikakvo korištenje olupine. Neki talijanski krugovi tako žele osporiti pravo Hrvatskoj na olupinu. “Re d’ Italia” može se tretirati i kao ratni plijen, ali i bez toga Hrvatska ima nesmetano pravo raspolaganja olupinom broda.

Zbog povijesnog značaja bitke, nalaza na bogatom arheološkom lokalitetu i nagrade u iznosu od 10 posto od procijenjenone vrijednosti nalaza, koja prema hrvatskim zakonima pripada onome tko je prvi otkrio lokaciju “Re d’Italia”, itekako je važno ustanoviti je li olupinu broda pronašao Marović ili francuski istraživački tim, koji, ukoliko se tvrdnje Mesića pokažu točne, sada ima pravo tražiti naknadu od 10 posto od vrijednosti nalaza. Mesić je u telefonskom razgovoru, kojega smo vodili prošle nedjelje, rekao kako “nije istina da je netko drugi prijavio poziciju “Re d’Italia”. Mi smo ga našli”, kazao je Mesić, te ustvrdio da je postupak pravne registracije njihova otkrića u tijeku. Marović je 9. svibnja 2005. uputio još jednu molbu Biškupiću za hitnim izlaskom nadležnog inspektora Uprave za zaštitu kulturne baštine na pregled pronađenog lokaliteta, te zatražio izuzeće Mesića zbog “osnovane sumnje u sukob interesa i odugovlačenje pregleda iz osobnih razloga”, te istrage zlouporabe ovlasti koju je zatražio. Marović u ronilačkom centru “Manta? djeluje od 1996. Posjeduje dva broda, od kojih gliser, duljine 11 metara, jedini u Hrvatskoj ima barokomoru, Side Scan Sonar, tzv. bočni sonar i R.O.V., odnosno, samohodnu kameru za pregled dna na dubinama do 300 metara.

“Cijelokupna oprema mi služi za traženje koralja. Prvi sam se sa R.O.V. kamerom, volonterski spustio na dno, 236 metara dubokog Crvenog jezera, kod Imotskog, kao član međunarodne hrvatsko-njemačke ekspedicije”, priča nam Marović. “Stoga sam se 19. rujna 2004. obratio Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, s prijedlogom da me angažira kao vanjskog suradnika u utvrđivanju pozicije brodova “Re d’Italia” i “Palestro” te drugih potonulih brodova. Naime, sve je više stranih ronilaca koji su dolazili na Vis i zanimali su se upravo za “Re d’Italia”. U ronilačkom svijetu otkriće potopljenih talijanskih brodova je očigledno veliki izazov. Upravo zbog moguće zlouporabe kulturnog dobra u hrvatskim teritorijalnim vodama, predložio sam Ministarstvu zaštitne i istraživačke mjere. Na razgovoru u Ministarstvu, kojega sam u veljači 2005. vodio kod pomoćnika ministra Filipeca, izražen je interes Ministarstva ne samo za eventualna otkrića kulturnih dobara na morskom dnu, do kojih bi došao traženjem koralja, već i za sve snimke podmorja. Krajem veljače uputio sam Ministarstvu pismeni prijedlog o suradnji snimljenog materijala, predlažući više nego prihvatljivu cijenu koja iznosi manje od 2 lipe po četvornom metru snimljenog podmorja. Na moj prijedlog iz Ministarstva nije bilo nikakvih odgovora. Zato sam 1. travnja 2005. kada je započela sezona lova na koralje, započeo pretragu podmorja, isključivo za svoje potrebe”, kazao je Marović. I tom prigodom, 27. travnja 2005. na lokacijama na kojima je prema svim dokumentima vođena Viška bitka, naišao na tragove koji su nedvojbeno upućivali da je riječ o olupini broda potonulog u Viškoj bici. “Nakon višekratne provjere, o svojem sam otkriću 28. travnja napisao, a sutradan ujutro, 29. travnja, Odjelu za inspekcijske poslove Uprave za zaštitu kulturne baštine telefaxom uputio prijavu. Tom sam prigodom prijavio nalaz, zatražio da, sukladno Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, na teren izađe ovlašteni inspektor, utvrdi stanje kulturnog dobra i poduzme sve zakonske mjere zaštite. Samo desetak minuta minuta nakon slanja faksa nazvao me Jasen Mesić, kazao mi da se nalazi na Visu, valjda u pripremi ove ekspedicije, i zatražio da mu kažem lokaciju na kojoj sam pronašao brod. Naravno da mu nisam mogao otkriti podatke o lokalitetu, jer to prema Zakonu nemam pravo nikome nego samo ovlaštenom inspektoru Domagoju Perkiću. Mesić je otišao i vratio se k meni u Komižu 2. svibnja uvečer, sa inspekcijskom punomoći koju mu je potpisao Antolović. U takvim ovlaštenjima, Mesić je imao pravo dobiti informacije, ali nismo mogli isploviti te večeri, jer sam imao tehničkih problema s brodom. Mesić mi se javio sutradan navečer, kazao da su oni isplovili istraživačkim brodom “Janus II” prema Hvaru i da će mi se javiti. Više se nije javljao do petka, 6. svibnja, kada mi je rekao da su locirali “Re d’Italia”. Mesić i odogovorni u Ministarstvu sve su napravili kako bi se odugovlačio postupak provjere moga prijavljenog nalaza. Nadali su se da će sami pronaći olupinu, a mene zbog nagrade, koja mi pripada prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturne baštine, i drugim zakonima, izigrati i izgurati iz ovog otkrića. Mesić je pronalazak broda objavio bez ikakvih daljnjih kontakata sa mnom”, kaže Marović.

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine i Zakon o vlasništvu i drugim pravima predviđa ekskluzivno pravo objave rezultata traženja, foto, video i tekstualne objave, o čemu je Marović pisao Ministarstvu 19. rujna 2004. u predmetu “Utvrđivanje pozivije kulturnog dobra “Re d’Italia”, “Palestro” i ostali”, kada je predlagao akciju centra “Manta” do intervencije državnih organa kako “materijal sa kulturnog dobra nebi bio nepovratno odnesen”. Marović je tada naglasio da “ne traži nikakvu materijalnu naknadu prije pronalaska”, već ga “zanima dobijanje ekskluzivnog prava na objavu, buduća snimanja, organiziranje i sporovođenje sportsko-rekreativnog ronjenja na lokalitetima tijekom pretraživanja”. Kako osnovano sumnja da je prvi otkrio poziciju brodova, Marović traži zaštitu svojih ugroženih profesionalnih i financijskih prava, te moralnog ugleda.

Viški boj

Viški boj ili Viška bitka ima zapaženo mjesto u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vodio se 20. srpnja 1866. sjeverozapadno i zapadno od otoka Visa u sudaru dviju moćnih rfatnih mornarica- talijanske i austrijske. U sastavu talijanske flote bilo je 34 broda, od čega 12 oklopnjača, a u sastavu austrijske 27 brodova, od čega 7 oklopnjača. Odluka talijanske Vlade o napadu na “Gibraltar Jadrana”, o desantu i osvajanju Visa, bila je nepromišljena i nepripremljena. Cijela talijanska javnost je bila uvjerena da će njihova jača flota lako potući austrijsku, da će Italija postati gospodarica Jadrana, te otjerati Austrijance iz Dalmacije. Admiral Wilhelm von Tegetthoff, najmlađi od svih austrijskih admirala, rođen u Mariboru, postao je zapovjednikom flote sa 39 godina, obljubljen među mornarima, posebice među “svojim Dalmatincima”, borbenim postrojem ” u klin”, i načinom “borbe u metežu”, na blizinu, karakterističnom za antičke pomorske bitke, potuno je iznenadio talijanskom zapovjednika admirala Carla Pelliona conte di Persana, koji je potpuno zbunio svoju flotu ne objavivši da se sa zapovjednog broda “Re d’Italia”, sa 36 topova, i 600 članova posade, prekrcao na oklopnjaču “Affondatore”, pa njegove naredbe ostali zapovjednici nisu slijedili. Udarom kljuna “Ferdinanda Max” je potopio “Re d’Italia” 378 članova posade i “Palestro” na kojem je poginulo 228 članova posade. Zbog propusta u Firenzi se sudilo admiralu Persanu. Viška bitka je bila prva koja se nakon Trafalgarske bitke 1805. vodila na pučini, bila je prva bitka oklopnih brodova u povijesti, prva bitka u kojoj su upotrebljeni topovi s užljebljenim cijevima, posljednja bitka u kojoj je prevladala taktika “borba u metežu” i primjenjena taktika udara kljunom u bok drugog broda.